Manastir sv. Katarine, poluotok Sinaj, Egipat. Sagrađen za cara Justinijana I, ime dobio po hrišćanskoj svetici, djevici Katarini Aleksandrijskoj; nalazi se pod izričitom zaštitom Muhameda a. s. Poznato je da je herceg Stjepan Kosača darivao ovaj manastir. Na pitanje monaha manastira mogu li ga u molitvama pominjati kao darovatelja, jer on javno ne ispovijeda hrišćanstvo i u državi podržava mnoštvo kudugera, (krivokletnici, sljednici Crkve Bosanske), odgovara Poslanicom carigradski patrijarh Genadij II. da ga ne spominju u crkvi, “nego u vašoj trpezariji, u molitvama i blagodarenju”.
Amir Isajbegović
RELIGIJA I KORIJENI
Nigdje nije dokumentirano da su preci porodice Isabegović prakticirali bilo koju religiju prije nego što je osnivač Ishak-beg Hranić prihvatio Islam. Oni su živjeli u okruženju Bosanske Crkve, Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve, Islama i Judaizma. Jedino što je dokumentirano da su podržavali i štitili Bosansku Crkvu (38) i pomagali Manastir Sv. Katarine, ali nisu prakticirali nijednu vjeru. Bitno je navesti da se prostor Bosne već u 9. stoljeću susreće s islamskim misionarima (39) i muslimanima. (40)
Bogorodica sa Hristom vojvode Ivana Desisalića, tempera na dasci, (ovdje crno-bijela reprodukcija), autor Todor Vuković, 1568, Umjetnička galerija, Sarajevo. Zajedno sa još 52 umjetnička rada, (od čega su 46 ikone), ova je dragocjena umjetnina ukradena, vjerovatno početkom agresije na SRBiH 1992. g. Krađa je otkrivena 1993. prilikom popisa umjetnina. Ni danas se ne zna ko je ukrao i gdje se danas čuva ova, a i ostale ukradene umjetnine.
Kosače su podržavali vjerska opredjeljenja svojih supruga, pa tako njima u čast i spomen podižu sakralne objekte. Sandalj podno Soko grada (41) podiže zadužbinu Crkvu Sv. Arhiđakona Stjepana (42), a Stjepan Vukčić zadužbinu Zagrađe također ispod iste utvrde. Stjepan Vukčić podiže još jednu crkvu pored Goražda u Sopotnici, Crkvu Svetog Đorđa. Braća Vuković-Desisalić iz plemena Kosača stvaraju trajne vrijednosti i to Ferhad-beg (43) je u Sarajevu izgradio 1561/1562. čuvenu džamiju Ferhadija te uz nju mekteb, imaret, česmu i šadrvan a njegov brat Ivan (44) naručio je, a Todor Vuković (45) iz Maine pored Budve naslikao 1568. sarajevsku ikonu „Bogorodica s Kristom“.
«Ferhad-beg podiže ovu građevinu, Sastajalište asketa, dom pobožnih. Bog nam nadahnu njen kronostih: Za ljubav Boga, gospodara svjetova.» (969. h.) – ( 46)
Sklapali su brakove sa ženama različitih konfesija. Tako uz to što sigurno znamo da prema precima po ženskoj liniji imamo prisutnost kršćanske linije Comneno, Johann Siebmacher u svom najopsežnijem heraldičkom djelu koje je temelj izučavanja srednjovjekovnog plemstva, navodi s obzirom na korijen Kosača kojem Isabegovići pripadaju, da i po muškoj liniji vuku pripadnost Comneno i dublje Flavius krvnoj liniji odnosno da dijele isto pleme s istočnorimskim carevima. (47)
Mitropolit David iz Mileševa je bio kućni prijatelj i poklisar Kosača, a sudjelovao je u sastavljanju oporuke Stjepana Vukčića kao pisar i svjedok. U periodu vazalnog odnosa s Aragonskim kraljevstvom (1444 – 1466). Stjepan traži od kralja Alfonza (1416 – 1458.) da mu pošalje franjevce te on nastavno po pitanju misije angažira franjevca Ivana de Salinis Aureisa, biskupa iz Ottane. (48)
Prema genetskim istraživanjima kod Jebeliya plemena koje je primjer endogamije i inbreedinga od svog nastanjivanja na poluotoku Sinaju zbog izbjegavanja mješovitih brakova sa susjednim plemenima i genetske izolacije nalazimo povremeno rađanje plavokosih te zelenookih članova plemena. To je potvrda genetskog naslijeđa veze bioloških temelja s tvrdnjama o povijesnom porijeklu. Iako se samo pleme na oko ne razlikuje od ostalih beduinskih plemena s obzirom na odijevanje, jezik i muslimansku vjeru oni su potomci najstarijih stanovnika poluotoka koji prenose oralnu tradiciju da su iz Bosne i Rumunjske. (49)
Panoramska perspektiva – Manastir sv. Katarine, sagrađen u gorama Sinaja, na zemlji-staništu plemena Jebeliya. Foto Sadia Shirazi; preuzeto sa – https://archleague.org/article/home-and-the-world/
Pleme Jebeliya je bosanskog porijekla. (50) Oni čuvaju i održavaju grčki manastir sv. Katarine, a tamo su dospjeli na osnovu uredbe cara Justinijana (51) kojom se nastanilo u 6. stoljeću 100 obitelji s područja Bosne i Rumunjske i 100 obitelji s područja Aleksandrije na Sinaj za potrebe manastira.
Razlog njihovog naseljavanja je bila potreba manastira za ljudima s vještinama koje lokalno beduinsko stanovništvo nije imalo a po tim naročito obrtničkim vještinama su i dan danas poznati. Prema predanju tada su se i iz osam bosanskih porodica zaredili u monahe. Većina ih je u 7. stoljeću prihvatila Islam dok se zadnji kao kršćanin spominje žena umrla 1750. (52)
Pleme Kosača je povijesno imalo i održavalo kontakte s enklavom na Sinaju.
Je li to bio samo politički potez ili je to bilo prisnijeg karaktera kao podrška potomcima svog stanovništva, potomcima svojih susjeda, prijatelja i rodbine, za to sada nemamo saznanja. U potpuno očuvanom dokumentu odgovora na pitanja sinajskih monaha u Poslanici carigradskog patrijarha Genadija II. (53/54) iz 1453 – 1459. navodi se da Stjepan Kosača (55) šalje pomoć enklavi i manastiru na Sinaj odnosno daruje ga. Na pitanje sinajskih monaha mogu li nastaviti primati priloge i milostinju hercega Stjepana Kosače, te ga javno spominjati u crkvenim liturgijama jer on ne prakticira vjeru i u svojoj državi ima i podržava mnoštvo kudugera (56) Genadije II. odgovara:
,,Ako pošalje milostinju, primite je, jer je i njemu na korist da se održi u hrišćanstvu. Ali ga ne spominjite u crkvi, pošto javno ne ispovijeda hrišćanstvo; nego u vašoj trpezariji, u molitvi i blagodarenju.“
Freska iz manastira sv. Katarine na Sinaju, Egipt, sa likom Isusa u sredini i hriščanskim svecima – sv. Ilija Prorok, sv. Jakob Pravedni, sv. Petar i drugi.
Slijedom navedenog zaključujemo da je Crkva Bosanska bila prisutna i u drugoj polovici 15. stoljeća u Bosni, a Kosače nisu bili pravovjerni kršćani, te da je moguće da su bile u kontaktu s Islamom od njegova samog početka.
Manastir Sv. Katarine (57/58) je jedan od najstarijih kršćanskih manastira na svijetu izgrađen 565. godine po uredbi cara Justinijana I. kojim upravlja Sinajska crkva, inače dio Grčke pravoslavne crkve, a smatra se svetim mjestom za sve tri abrahamske religije.
Službeni naziv mu je „Sveti manastir Bogom utabane gore Sinaj” (grčki : Ιερά Μονή του Θεοβαδίστου Όρους Σινά), a dobio je ime po Katarini Aleksandrijskoj. Izgrađen je na mjestu s kojeg je Mojsije gledao „gorući grm“ iz kojeg je doživio Božje obraćanje.
Islamski prorok Muhamed a.s. (59) zaštitio je manastir, a o tome se čuva njegov testament zapečačen otiskom njegove ruke.
Muslimani Bosne su najtvrdokorniji pripadnici autohtonih starosjedilaca svrstavanih u gnostike, zoroastriste, arijane i krstjane, koji su poslije prakticiranja vlastite Bogoobjave kroz Evanđelje po Barnabesu gdje se imenom najavljuje dolazak sljedećeg Božjeg poslanika Muhameda a.s. kojeg i sam Isus nagoviješta zadnjim Božjim poslanikom prije sudnjeg dana, u povijesnom kontaktu s Osmanlijama pronašli su svoje vjersko ispunjenje i predanje u Islamu i prelaze na njega.
Najtvrdokorniji su jer su kao markirani pripadnici hereze preživjeli politiku istrebljenja koju je provodio Vatikan kroz križarske ratove direktno protiv patarena i njih, kroz podržavanje Vatikana podjarmljivanja ljudi iz bosanskog bazena i njihova odvođenja u roblje i trgovinom njima, kroz genocid koji su posredno provodile neke bosanske elite (60) kako bi se dodvorile Papi zbog kraljevske titule.
Stoga ne začuđuje da su Kosače uz podršku Crkvi Bosanskoj simpatizirale Islam, a i to što je i začetnik porodice Isabegovića Ishak beg Hranić imao takav životni put kakav ga je zadesio i što je kao duhovnu odrednicu svojim sljednicima, a pripadnicima porodice Isabegović, ostavio u amanet vjeroobjavu Islama.
Inače je Bosna bila centar patarena Europe i u nju su dolazili misionari na hodočašće kako bi učvrstili svoje spoznaje i usavršili se u doktrini patarenstva. (61/62)
Današnji moderni bosanski katolici, a slično i pravoslavci, smatraju da su zadržali izvornu vjeroispovijest što nije točno.
Oni su također konvertirali ili direktno sa svoje paganske vjere ili s heretičke Crkve Bosanske. I to nije bilo romantično već pod pritiscima, prisilama, često bez mogućnosti izbora. Najčešće su velmože svojom odredbom prevodile u krščanstvo podanike i narod koji je nastanjivao njihovu zemlju jednim potezom.
To je povijesni fakt i realnost koju današnji praktični vjernici, a često i drugi samo pripadnici pripadajućeg korpusa, većinom ne žele niti pojmiti niti prihvatiti.
Učesnici kišne molitve (dove) učinjene na zborišću/dovišću na planini Lastavica, na Aliđun 1936. godine;https://www.facebook.com/ Zenicani/photos/aliđun-ilindan-u-zenici-i-zeničkom-kraju-kako-i-gdje-se-u-zenici-obilježavao-aliđun/ 524071130981751/
Veza Bošnjaka muslimana sa svojim predislamskim korijenima i dan danas se ogleda u sinkretističkim elementima, a možemo govoriti da se i u ukupnom pogledu radi o specifičnom modelu Islama koji je nastao na teritoriju Europe. Bosanski muslimani kao autohtoni muslimani Europe kao i njihov model su danas pod pritiskom drugih vanjskih islamskih modela koji ne prezentiraju onu finoću razumijevanja specifičnosti kakva je bila u trenucima pojave Islama na ovim prostorima. Dok ti vanjski modeli naglašavaju čvrsto njegov fundament i polariziraju abrahamske religije moderni muslimani današnjice, a među njima i Bošnjaci, očekuju preporod koji će otvoriti nova vrata širenja vjere drugačijim suvremenim dijalogom. Stoga sinkretistički elementi pojavnosti u Bošnjaka ne bi trebali biti osuđivani i odbacivani tvrdo i bez razumijevanja za posebnosti. Oni zapravo trebaju biti primjer drugačijeg tumačenja Kur`ana s kojima bi se pokazala univerzalnost najmodernije Bogoobjave – Islama.
Jedni od najpoznatijih sinkretizama u Bošnjaka su Aliđun i Jurjevo.
Aliđun odnosno Ilindan je blagdan kojim su Bošnjaci poštovali i slavili 2. 8. kao svoju drevnu tradiciju štujući paganskog boga Peruna (63) vezanu uz kult sunca, gromova i kiše. (64) Ime Alija je bošnjačka varijanta kršćanskog imena Ilije, a i sam Sveti Ilija je kršćanska nadogradnja za Peruna. Interesantno je da je u bošnjačkoj populaciji na cijeloj teritoriji BiH ova svetkovina inače primjer sinkretizma bila jako ukorijenjena. Svetkovina je zapravo prenesena priča posredstvom Crkve Bosanske nastavka kulta nordijskog boga Thorra. (65)
Tradicija paganskog slavlja u Bošnjaka vezano uz predislamski kult vode i vatre je i Jurjevo gdje muslimani na 6. 5. slave završetak zime koju nekada nije bilo lako preživjeti i početak novog plodnog i ljepšeg vremena što dolazi proljećem.
Kao sačuvani religijski ceremonijal u duhu starih vjerovanja moramo spomenuti i učenje „kišne dove“ s podignutim rukama prema nebu.
(Nastavit će se)
——————————————————————————
38 ^ „Otprilike dvadeset tisuća primilo je krst, a ostali tvrdokorni u krivovjerju napustili su zemlju i našli utočište u Humu kod saveznika nevjernih, vojvode Šćepana Vukčića Kosače“, Pii Secundi Kontif. Max. Cometarii Rerum memorabilium, Roma, 1584, Lib, V ,227
39 ^ Fadil Ekmečić, Križari u Bosni 1096/1097, Francusko bosanske veze, Morsang sur Orge, 2004. p. 60-63
40 ^ Hazarsko pleme Kalisija-Ismailita nastanjuje Slavoniju, Srijem te u Bosni područje Soli i Usore. Kao pripadnici vojske bana Borića sudjeluju u borbama protiv Bizanta na strani Ugara o čemu svjedoči Zlatna bula iz 1222. godine u kojoj se navodi da se iz vojne službe otpuštaju muslimani. Postoje zapisi u kojima John Cinnamus navodi da su naseljeni u Ugarskoj u tridesetak naselja u periodu XI. i XII. stoljeća.
41 ^ Soko grad, Sokol ili Sokolgrad je tvrđava na sutoci Pive i Tare, na mjestu gdje nastaje rijeka Drina a vlasništvo je Kosača
42 ^ Sandalj podiže taj sakralni objet za ljubav svoje žene Jelene, čerke Lazara Hrebljanovića i sestre Despota Stefana Lazarevića. Jelena po Sandaljevoj smrti gradi još jednu crkvu „Bogorodičnu crkvu na Brezavici“ 1440.
43 ^ Ferhad-beg (Sladoje) Vuković-Desisalić, vojvoda iz plemena Kosača, bosanski namjesnik, sandžak-beg kliški pa sandžak-beg pakrački i zatim sandžak-beg bosanski od 4.mj 1568. do svoje smrti 6.mj 1568.
44 ^ vojvoda Ivan Vuković-Desisalić, vlastelin iz srednjevjekovne bosanske porodice iz plemena Kosača, brat Sladoja – Ferhad bega
45 ^ Todor Vuković, ikonopisac, najvjerovatnije u srodstvu s Vukovićima odnosno Kosačama, rodom iz Maine kod Budve
46 ^ uklesano na kamenoj ploči 57×122 cm i uzidano nad glavnim ulazom u džamiju u pjesmi, na arapskom jeziku u dželi pismu dekorirano cvijetnim uzorcima
47 ^ Johann Ambrosius Siebmacher, Siebmachers Wappenbuch (1605.)
Dalmatiner Adel, p. 115 „Ein altbosnisches Adelsgeschlecht, welches mit den oströmischen Kaisern aus dem Hause der Comneno”.
Der Adel von Kroatien und Slavonien, p. 94 “Die familie stammt angeblich von den Comnenen ab und geborte auch dem Adel der venetianischen”
48 ^ Kosače su vazali Aragonskog kralja Alfonza između dva perioda u kojima su vazali Otomanskog carstva: 1415. – 1444. i 1469. – 1480.
49 ^ Elise K. Burton, Genetic crossroads: the Middle East and the science of human heredity, Stanford California 2021.
50 ^ Murray, G. W., The Land of Sinai, The Geographical Journal, vol. 119, no. 2, [Wiley, Royal Geographical Society (with the Institute of British Geographers)], 1953, p. 140. – 53.
51 ^ Justinijan I. Veliki, Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus, (11.05.483. – 14.11.565.), car Istočnog Rimskog Carstva sv. Katarina Sinaj Kuća onih
52 ^ Murray, G. W., Sons of Ishmael A Study of Egyptian Bedouin, Vol 10., 2013., ISBN 978-0-415-81123-1, p. 266
53 ^ Genadije II. (zvan Sholarije, grčki Γεννάδıος Σχολάρıος, Gennádios Skholários, latinizirano Gennadius Scholarius), carigradski patrijarh, bizantski teolog (Carigrad oko 1400 – Carigrad oko 1473). Pravim imenom Juraj (Georgije). Bio je carski sudac i pravnik
54 ^ u istoj poslanici se navodi kako je u zemlji hercega Stjepana Kosače pravoslavni vladika obratio puno kudugera u pravoslavnu crkvu
55 ^ Glasnik Srpskog učenog društva, Knjiga 63., Beograd 1885., p. 11. – 18.
56 ^ kudugeri – krivokletnici, sljedbenici Crkve bosanske, prema Genadiju II. ime im dolazi od livanjskih druza koji su svoju sljedbu sami tako zvali, Kada Genadije u poslanici navodi livanjski „druzi“ nedorečeno je li za korijen livanjske sljedbe smatrao druide keltskog korijena ili religijsku sljedbu koja se zbog progona nastanila na livanjskom području a proizašlu iz ismailitskoga pokreta šijitskog islama u XI. st., koja je odbacila Muhamedovu sunu i mnogo drugih islamskih vjerskih načela, a preuzela druga vjerska načela iz neislamskih izvora pod utjecajem mesijanizma, gnosticizma i neoplatonizma. Vjeruju u jedinstvo Boga, u kontinuirano pojavljivanje božanstva odnosno univerzalnog uma u ljudskom obliku. Pravovjerni muslimani su ih proganjali.
57 ^ Manastir Sv. Katarine ili službenog naziva „Sveti manastir Bogom utabane gore Sinaj” (grčki : Ιερά Μονή του Θεοβαδίστου Όρους Σινά) je istočno-pravoslavni manastir na Sinajskom poluotoku koji je dobio ime po Katarini Aleksandrijskoj. Planina na kojoj se smjestio je poznata i poštovana od strane muslimana kao Jebel Musa – Mojsijeva planina. Na njoj je prema Starom zavjetu Mojsije odnosno Musa primio Deset Božjih zapovijedi
58 ^ u arhivi Samostanske knjižnice Manastira Sv. Katarine nalazi se očuvana sva komunikacija Kosača s manastirom, popisano je kada, što i kako su darivali i potpomagali. Manastir je inače potpomagan od strane mnogih vladara i njihovih podanika neovisno o konfesiji, pa čak i tijekom križarskih ratova unatoč antagonizmu Istočne i Zapadne crkve bogato je podjednako darivan i od Bizantskog Carstva i Jeruzalemskog Kraljevstva. Inače od njene Samostanske knjižnice je veća samo Vatikanska prema veličini kolekcije ranih iluminiranih rukopisa i kodeksa na svijetu. U njoj se čuva i nekompletan Sinajski rukopis, najstarija Biblija na svijetu
59 ^ Muhamed, (Ebu al-Kasim Muhammed Ibn Abdullah Ibn Abdul-Muttalib Ibn Hašim), Meka 12.04.570. – Medina 08.06.632., utemeljitelj islama, po islamu zadnji Božji poslanik (arap. Resulullah), piše se kao Muhamed a.s. (čitaj: alejhis-selam, arap. “mir Božji bio s njim”)
60 ^ Kralj Tomaš je ucijenio bosanske krstjane da konvertiraju u katolike ili idu u progon. Zarobio je poglavare bosanskih krstjana Radmila Vočinića, Đuru Kućinića i Stojšana Tvrtkovića, te ih otpremio papi Piju II. na preodgoj u Rim. Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) je prvotno živio skromno patarenski da bi se odrekao patarenstva i konvertirao na katoličanstvo zbog krune i žezla
61 ^ „Giacomo Bech was converted by a Slavonian missionary, in conjunction with Jocerino de’ Balbi and Piero Patrizi, and the latter gave him ten florins and sent him to Bosnia to perfect himself in the doctrines, though he was compelled by ill-fortune at sea to return without accomplishing his pilgrimage. Forty years before one of the Balbi had gone thither for the same purpose; in 1360 a Narro and a Benso, Piero Patrizi himself in 1377, and Berardo Eascherio in 1380.“ Lea, H. (2010). ITALY. In A History of the Inquisition of the Middle Ages (Cambridge Library Collection – Medieval History, p. 191-289). Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9780511710001.004
62 ^ Od patarena Giacoma Becha Torinski inkvizitor i biskup je 1387. ishodio priznanje o pohodu lombardskih katara u Bosnu da „savršeno i potpuno savladaju vjersko učenje od ljudi koji tamo borave.“ Lea, H. (2010). ITALY. In A History of the Inquisition of the Middle Ages (Cambridge Library Collection – Medieval History, p. 191-289). Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9780511710001.004
63 ^ Perun – vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Bog neba, groma, munje, kiše rata…
64 ^ Hadžijahić Muhamed, Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, POF, Sarajevo, 1980. 28-29 (8- 9), str 320
65 ^ Bog Thor (staronordijski Þórr) najstariji je Odinov sin i potiče iz nordijske mitologije koja je inače dio germanske. Majka mu je Jord/Zemlja. Druga imena pod kojima se pojavljuje: Asator, Einridi, Jofur, Lorridi ili Hloridi, Okutor, Veur, Vingnir, Vingtor…
(Za bosanskepoglede.com priredio – N. Filipović)
Vezani članak – http://bosanskipogledi.com/2022/12/15/porijeklo-roda-isajbegovici/