Derviš Sušić
(Iz zbirke pripovjetki Pobune)
Davno prije nego što će Abdulah Pilavija umrijeti, u vrijeme jednog od njegovih boravaka na vojni, na sjeveru, njegov srednji sin Muzafer poče da krpi staro sedlo, potkiva konja, da zapliće žicom rupe na starom očevom panciru. Majka Zejneba znala je šta to znači. Čučnula je kraj njega, zagrlila ga. I stala moliti:
»Nemoj, sine Abdulahov, nemoj, ljubi te tvoja majka i moli, ne maži remenje voskom, i lojem, ne oštri sječivo na glatkom kamenu, baci to gvožđe! De, rastjeraj taj mrak ispod obrva, sinčino moja namrgođena, i osmijehni se majci!
Ostavi! Heej, vrati ruku! Baci bič. Sinee, zar bi majku svoju bičem? De smiri se! Pa šta sam ti ružno rekla?
Za taj bič mogla bih da te prokunem: sisu desnu iz njedara suncu da otkrijem i jauknem – sažezi ga sunce za hator materin! Pa bi tebi, sine, ili sreća ili zjenice tvoje izgorjele. A ja eto, ne kunem, svejedno što si na mene bičem potegnuo. Vidiš, ja se samo smiješim. De, sjedi! Daj mi glavu u krilo da te pobištem, kosa ti je kao gust trnjak kraj Drinjace, vakat je tjeme da briješ i perčin majka da ti plete.
Tako! Ja te, sine Muzafere, svjetovati neću, ali juče si me o tvom babi Abdulahu pitao, pa ću ti kazati što dosad nisi znao. Ja sam bila četvrta kći u matere, a otac moj čuvar lovišta u njegove svjetlosti grofa Varadija. I baš kad mi nasta šesnaesta, u vrijeme kad zečice odbacuju drugi proljetni porod, navališe Turci. Selo zapališe, muškinje pobiše, žensku djecu na koplja ponabadaše, a mušku nekud odvedoše. Nas stasitije podijeliše najhrabrijima, a šta s drugima bi, ne umijem ti reći. Ja dopadoh tvom ocu Abdulahu Pilaviji.
Posadi on mene pod čador, pa me stade obilaziti, golem, čupav, a na njemu bojna oprema škripi i zvekeće. Hoda on oko mene, a ja plačem. Dok ti on jednom ne stade preda me, pa će:
»Ih, kakva si!«
Mislila sam da će mi usta razvrnuti i noge i ruke prebiti, a on čučnu, baci mi u krilo šaku suha hošafa i nagna me da sve pojedem. Zato ti ja, sine, i sad u pedeset i nekoj u neznan padam kad suh hošaf vidim.
Tvom ocu bila je tada dvadeset i četvrta. A bijaše strahota od snage. Kad se naljuti, kad se pomami pola vojske kojekud se posakriva. A prema meni je i u pohodu i u postelji, da oprostiš, bio kao da sam ptiče tek iz jajeta prokljuvalo.
Navikoh se na njega, na duga zimovanja, kad od mene po sedmicu nije odmicao, navikoh se na vojne pohode, na prašinu, na smrad bezbrojne ordije u pokretu, na žeđ, na muku, a na njega najprije i najbolje. Upoznah mu svaku naviku i jezero moždano iz kojeg se misli kote.
I vidjeh sine, i uvidjeh, tvoj otac je samo jedan nesrećnik. Ne, ne ustaj, čekaj da dokrajčim! Ne samo nesrećnik, nego i strašljivo čeljade. Čudiš se kako je onda mogao biti junak? Ja ne znam, ali slutim – ako je vojnička hrabrost jedna strana zlatne madžarije, strah je onda druga.
Bojao se groma. Na prvu svjetlicu bježao je pod čador i zamotovao glavu ovnujskim kožama. Bojao se i guje, i pod pazuhom je na kajasu nosao dva psećja zuba, kažu – na njih guja neće. Bojao se uroka. Bojao se tuđih očiju. Ja ne pamtim kad je kome ravno u oči pogledao. Često je s vriskom skakao iz sna. Morala sam tada da mu milujem tjeme, da ga smirujem. Bojao se starješina i modrio je od straha da mu zbog čega ne zamjere. Mnijem da je zbog toga straha bio u službi revnosniji od drugih. A jednom, kad nam čamac savska matica zanese, čuh ga kako unezvijeren moli stare hrišcanske molitve što ih je naučio još dok se Ostoja zvao.
Na bojištu, sa sjekirom ili krivošijom u ruci, bio je neman s onog svijeta, harao je po dušmanskim buljucima kao pošast, starješine su bodrile vojsku pokazujući na njega, bubnjevi su ordijski tukli za njim preko otkosa isječenih tjelesa.
Ja sam se čudila i pitala i jedva jednom dokucila, sine, što je i kakav je tvoj babo. Njemu je neko, pred Bogom čist i čestit, o desno koljeno tešku kletvu svezao. I kud god on hodio, kletva ga sustizala. Svako junaštvo grdnim strahom je platio. Svaki dar u novcu, u zemlji i u malu, žešća je žudnja za još – zapoganila. A kad je najljepši spahiluk dobio da se smiri i potomstvo zasnuje, svrbež za skitnjom ga je iz kuće istjerivao. Kad god je odjezdio, za kućom, ženom i djecom je ridao.
Heej, sine, kuda? Stani! Ta i bez tebe će se granice carstva razmicati.
Vojnička slava nije dostojna žrtve ni koliko je ranica od zuba na usni. Vojničku slavu su izmislili veziri i plaćeni tabor – imami, sine, ne idi! Molim te.
Sačekaj dok se vrati tvoj otac Abdulah Pilavija sa pohoda da čuješ šta će ti on reći, pa onda čini šta hoceš, sinee, ooh, sinee, zar i ti?
……………………
Rastužen siđem niza sokak i zalegnem u krčmu oko podne. Šta se sa mnom dalje zbi, ne znam. Oko ponoći zatečem sebe u društvu mračnih i ćutljivih pijandura, od kojih svaki mukom i šutnjom viče: još po jedan, jarani, još po jeden fildžan rakije i jedan trzaj niza saz terzijanom, još samo jedan, pa da se rastanemo – ko kući, djeci i ružnoj vjernoj ženi, ko među mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrećnika prije vakta da pojede. Još samo jednom jedan drugom da se pojadamo, na kostobolju, na bol pod desnim vitim rebrom, na nesanicu, na miševe i arape što nam na budne oči mahmurlučke nasrću, na ružan vakat, na crvotočno carstvo što se osipa, na kadiju koji se bijesan zbog malene plaće na nas pijandure okomio. Još jednom samo, pa da se rastanemo, mi mirne bekrije i sevdalie, mi bjegunci od ovog svijeta, mi nesrećna kopilad gladne ljubavi i surovih granica, još jednom samo, pa da se raziđemo – ko kući, djeci i ružnoj vjernoj ženi, ko među mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrećnika prije vakta da pojede.
Otpratimo jedan drugog i pred svakom kapijom se izgrlimo. Ja nemam ni djece, ni ružne a vjerne žene. Pa ostanem sjedeći u jarku, voda mi u krsta bije i niz pružene noge mi romori, pobožni se zgražaju: – Oo, Hasane Kaimijo, zar si dotle dotjerao?
Ja plaćem i slušam svog sinoćnjeg jarana iz krčme, modrog i drhtavog Sulejmana Čelebiju kako na drugoj strani sokaka kuca u hanska vrata i moli: – Oj, boga ti, handžijo Mehmedaga, iznesi mi oku prepeke i dvije jabuke senabije, ja ti više plaćti ne mogu ni u zlatu, ni u srebru, ni bakrenim sitnišom, ostala je samo ova posljednja ponjavica, od tolikog imetka moga babe Džemaludin-bega Pilavije – Čelebije, što ga je on na sablji, na lukavstvu, na dadvoravanju i kmetovskoj muci stekao i na svojim ustima uštedio. Pa neka i ponjava ide kud je i tolika očevina otplovila. Uzmi, tako ti boga i Muhameda pejgambera, jer ću ti trijezan od straha i gađenja izludjeti!
A sutra – sutra ti ni ponjavicu neću moći donijeti, ali kad ti kucnem u vrata, dragi handžijo Mehmedaga, i ruku drhtavih uhvatim za halku, unezvjerene oči upravim u pendžere, a usana odrvenjelih zaištem milost, ti iznesi oku prepeke i dvije jabuke senabije, a uzimaj s mene šta ti za oko zapne – kundure, fermen, pojas, kapu s glave, i glavu – ako ti šta vrijedi!
A kad mu ja saspem u šaku preostalu svoju srebrninu, sve pare što mi je kadija dao svetu tekiju da opravim i ćitaba iz Stambola da naručim, ja ga potapšem i kažem mu – popij, Čelebijo, nazdravlje ti bilo, on zaplače i svjetuje mene – Dragi Hasane Kaimijo, bog ti platio, jer ja nemam čime da ti vratim, ali te molim i u ruku te ljubim, ne idi za mnom, ne sjedaj kraj mene, jer ako zagaziš u duboke vode našeg sevdaha i meraka, i možda ne navikneš na raskošne odaje izmišljenih ljepota, prodaćeš i posljednji kamen iz temelja tekijskog.
Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan.
A ako vidiš da hoće mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nožem za pojasom. A mi – mi smo ti, Hasane Kaimjo, za drugo nešto rođeni.
……………………….
Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih. U Bosni se samo jedan od hiljade razumije u sitan vez pisma. Ostali ili ga se boje, ili su – ravnodušni.
Dvije noći nad sudbinom nesrećnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvije noći plačem i pijem. I pijan, s rukom na Kur’ anu se zakunem.
Popišem trideset momaka da ih naučim pismu i računu. Počeh od Salke Imširova. Ja njemu – elif, a on meni – jah! Ja njemu – be, a on meni – jah! Ja njemu te, se, džin, a on meni – može biti, šejhefendijo!
Bacim ja divit i hartiju i izletim na sokak. U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, užasnut, i vrištim, odakle, odakle početi, pobogu braćo! Pendžeri se otvaraju, čujem ogovaranje, podsmijeh i psovku, eno, Kaimija se opet nalokao pa nešto viče, izgleda, šejtani mu mozak zatrovali. Ah, što li, tako učen, ne pusti svijet na miru?
A ja urlam svoje uzaludno pitanje. Ja sročim pjesmicu za narod – okan'te se, ljudi, duhana, to – niti je vino da te u rumene oblake ushićenja vine, ni hašiš da ti rajsko naselje u ubogu kolibu domami, ni šapat drage da te neizmjerjem sreće obeznani. To je ljut i otrovan dim što prsa tijesni, srce steže a moždane razara.
Ali Sarajevo dimi li dimi.
Mutesarif puši, smješka mi se i veli:
»Ee, moj Kaimijo, vidiš li ovaj čibuk? Može li on ovakav, lijepo srezan i izvijen, biti nekome dušmanin? Okani se pjesmica, nego, deder, zaduhani zajedno sa mnom! Što je slave – u dimu je, što je štete – u djelu je, što to je otrova – u riječi je. Sjedi, puši i ćuti!
…………………..
O uzrocima ni ja ne znam gotovo ništa. Prije mjerenja treba imati mjeru. A ja sam se otisnuo na pučinu diveći se zvijezdama, ali ne znajući kako se pomoću njih putuje. I žudeći za obalama, a ne znajući kako se mora brode ni gdje su pristaništa.
Ne pomogoše ni poduka pismu, ni pjesmica o štetnosti dima iz čibuka. Ne bi pomoglo ni da stanem na čaršiju, pa magijama stanem prepadati svijet. Izgleda, ništa više ne može pomoći bićima vezanim za zemljište i upravu ovog carstva. Njemu su džigerice natrunule, a srce sporije bije. Negdje je neko zaustavio uspon i sve je pošlo naniže osipajući se u svoja podnožja. Šta ja o tome da kažem kad su od mene rječitije izgubljene bitke.
Hvala nebu, jedna ljudska zabluda o snazi i svrsi carstva raspašće se naočigled sviju. Bojim se samo da ovaj moj narod ne moradne biti kusur u krvi.
Dok Bošnjak odgoji jedno, umre mu osmoro. Od deset odgojenih, dvoje dočeka četrdesetu. Ostalo pozobaju bolesti, ratovi, komšijske razmirice, glad i zvjerad. Dva dana plačem nad sudbinom Bošnjaka, plačem i pijem i pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.
Počnem da liječim. Dan, sedmicu, mjesec, dva mjeseca. Navaljuju meni učenom slijepi i krastavi, salom opterećeni ili žuticom satrveni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni: amaan, Kaimijo, pomozi!
Tješim rod svoj bošnjački vedrinom i podržavam sokom trava i liječim svojom strasnom željom da se ne napate.
A oni, Bošnjaci, čim se zdravlja domognu, opet izviruju s ćepenaka, iz avlija, sa pendžera i viču: – Sram te bilo, Hasane Kaimijo. Zar je tvoja učenost u lokanju vina, tvoja mudrost u psovanju, a tvoja šejhovska čednost u kurvanju?