Nihad Filipović
Dakle, nije teško razumjeti tu vrstu argumentacije – književnost valja mjeriti (procjenjivati) cehovskim tj. književnim mjerilima. Mjereno tako, Njegošev Gorski Vijenac, Andrićevo Pismo iz 1920, ili Bećkovićeva poema Ćeraćemo se još, jesu solidna (Pismo) i odlična (Gorski v. i Ćeraćemo se još) književnost.
Ali, situirano u vrijeme u kojem ta djela nastaju, plus okolnosti u kojima su se autori formirali i koje su se, da kažem, prelamale na njima, a što ih je, sve skupa, formiralo kao ličnosti, neće biti da ta djela, ili književna fikcija općenito i obavezno, nemaju baš nikakvog dodira sa vanknjiževnim momentima u stvaralačkom procesu.
Analogno tome, nekada i van književna mjerila itekako pomažu osvijetliti autora i njegovo djelo. Ne obavezno, ali nije ni isključeno. Npr. Andrića i njegovo djelo, nemoguće je do kraja dekodirati ako se nema u vidi i njegov život, njegovi životni nazori i nadasve njegov doktorski rad, budući on u svojoj književnosti plasira mnoštvo momenata koje je već razvio u tom radu, u kojem se deklarirao kao izričiti islamofob.
Da bi se bolje razumjeli, odmakinimo se malo od nas i uzmimo za primjer gruzijsku pjesmu na takmičenju za Euro song 2008. Te godine takmičenje je trebalo da se održi u Rusiji, ali iste godine, Rusija je napala Gruziju, bajagi štiteći sunarodnike u Južnoj Osetiji i Abhaziji koje su gruzijska autonomne pokrajine. Gruzijac autor, gle vraga, izlazi sa pjesmom (dakle književni uradak; minoran, pop pjesmica, ali da, književni uradak) – “We Do Not Want Put In”. Odličan uradak tog žanra, ali baćuška u Kremlju, Vladimir Vladimirovič Putin, bjesni, te se na pritisak Rusije, od gruzijskog tima i autora traži da izmjene tekst pjesme. Gruzija odbija i povlači se sa takmičenja.
E sada, moliću lijepo, mjereno cehovskim mjerilima, taj pjesmuljak je vrlo dobar i tako mjereno, nema nikakve veze za aktuelnom političkom situacijom tada u Gruziji. Međutim, da li je tako? O čemu stvarno govori taj pjesmuljak? Pjesma je duža, no ilustracije radi, evo uvodnih i završnih stihova tog rada:
We do not want put in
Some people tell you the stories
To drag you down to the knee
But let me tell you, don’t worry
No worries, no worries
…
We don’t wanna put in
The negative move
It’s killin’ the groove
I’m a-try to shoot in
Some disco tonight
Boogie with you
I like all Europe contries,
and I love Europa
Say: give me sexy yeaah
Give me sexy yeaah
Pročitamo gornju stihove i shvatimo, da se ruski predsjednik Putin prepoznao u njima; ne bez razloga dakako, te otuda njegov bijes i pritisak organizatora takmičenja, na Gruziju, da odustane od te pjesme.
Eto, tako je to i sa nekim ili mnogim umjetničkim, specifično književnim, djelima, gdje se iza cehovskih mjerila kriju nadareni i često značajni autori, ali istovremeno, mogući ksenofobi, mizantropi, mali ljudi. Znači čovjek sam, književnik sam, ali sam i homo politikus, recimo pop sam i vladar u isti mah, recimo imam neke fašisoidne i ksenofobične ideje, recimo ostrašćeni sam etnonacionalista, recimo imao sam nesretno djetinjstvo, falila mi majka, oca ne pamtim, prati me taj kompleks zakinutosti, trauma prikraćenosti itd. itsl.; pa ću, koristeći svoj talent, kroz djelo fikcije, plasirati nešto od tog mraka koji se krije u dubini moje duše, nešto od onog mog alternativnog ili pritajenog Ja, a pošto to radim književno izvanredno, znate svi su suglasni, majstor sam zanata, onda, mjereno cehovskim mjerilima, ja sam zvijezda, nedodirljiv kao takav. Moje djelo je odvojeno od mog života, a vi koji ste se prepoznali, molim lijepo, to je vaš problem.
No hoće li biti, kada Jovan Dučić napiše: “Bosno, zemljice za megdana stvorena”, i kada napiše: “Vrbas, reko srbska”, hoće li biti da je to samo lijepa književnost i da to nema nikakve veze sa Dučićem i njegovim političkim uvjerenjima? Hoće li biti? Da li je to baš tako?
Je li pisac Eduard Limonov pucao na Sarajevo – s brda, pa đe potrefi, je li Mile, i on pisac i Antin ksenofobni Budak bio, a Vasić Dragiša, Dražino mastilo i pero bio; i tako dalje i tome slično…
Znači, pitanje je: Koliko nije ili jeste pravilno autora posmatrati izdvojeno od djela, i koliko nije ili jeste djelo pravilno sagledavati izdvojeno od autora? Pitanja su to što se vrte u krugu iz kojeg nema izlaza.
Osobno, nisam baš uvjeren da je ono izvanknjiževno, u svakom slučaju irelevantno, (ako je uopće irelevantno), bez značaja i relacije sa književnim, ali, vjerujem, ne bi trebalo biti mjerilo književnom. Budući je književnost zanat koji ima svoja mjerila izvan kojih se djelo ne bi trebalo cijeniti, (mada mislim da je to zgodna cehovska ustava iza koje se vješto mogu i de facto se skrivaju svakakve protuhe), moguće je najuputnije, svaki “slučaj”, uzimati za sebe.
A najpragmatičnije rješenje je, čini se kunderovsko (Milan Kundera):
“Roman nije piščeva ispovijest, ali je pisac u romanu”.
Jer, djelo zaista živi nekim svojim životom, odvojenim od autora, a književne metafore se mogu izčitavati već prema stanju duha čitatelja, pa neke raztužuju, neke nasmiju, a neke razpojasaju ubice u ljudima.
Djelo živi odvojeno od pisca, kao što roditelj živi u djetetu, a odvojeno od djeteta. Djete je, kunderovski kazivano, ona potencijalna mogućnost koju roditelj nije ostvario ili jeste, ali u kojem dijelu jeste ili nije, to ne možemo znati.
Ukratko, nisam baš uvjeren da je ono izvanknjiževno, u svakom slučaju irelevantno, bez značaja i korelacije sa književnim; (mogao bih ovo dokumentirati s prilično slučajeva iz svjetske književnosti, ali nejse, nije vrijeme). Nego se radi je jednoj zanatskoj presumpciji, koja je tu prije svega da bi sloboda u umjetnosti uopće mogla funkcionirati kao zamišljeni ideal, koji nema nikakve veze sa autorom, dočim ima s njegovom maštom.
Vezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/06/13/andric-reloaded-1/
http://bosanskipogledi.com/2018/06/23/andric-reloaded-2/
http://bosanskipogledi.com/2018/06/30/andric-reloaded-3/
http://bosanskipogledi.com/2018/07/09/andric-reloaded-4/