Banja Luka, džamija Ferhadija, jutro nakon rušenja.
(Iz knjige Medine Delalić & Suzane Šačić, Balkan Bluz, privatno izdanje, Sarajevo 2007.)
1.
Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji.
Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“
Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme.
„Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić.
Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije.
Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta.
Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.
2.
U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana:
– Zašto ne srušite ovu džamiju?
Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića:
– Zar bi srušili 500 godina staru džamiju?
Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori:
– U Foči su letjele i starije.
Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS.
– Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa.
Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin.
Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”.
U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija.
Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama.
Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija.