Ostatci kasno-antičke arijanske bazilike u Brezi, za koju, zbog artefakata koji su pronađeni u i oko bazilike, smatramo da je pripadala arijanskoj vjerskoj denominaciji.
Suad Haznadarević
(Kasno-antičke bazilike u Bosni – zašto ih niko neće, 5. dio)
Primjer arijanske crkve koja je ostavljena na propast, zbog njene „heretičke zaprljanosti“ je crkva Sant’ Ariano u Veneciji. Crkva Sant’ Ariano se nalazi na malom napuštenom ostrvu u Venecijanskoj laguni, koje je u kasnijem periodu služilo kao ossarij (mjesto za odlaganje kostiju preminulih od kuge, iz prezasićenih groblja u Veneciji). Međutim, ostrvo je danas napušteno, a crkva više ne postoji jer su mnoge strukture uništene tokom vremena. Mjesto je sada zaraslo i teško pristupačno, ali se mogu vidjeti tragovi prošlosti, uključujući ostatke zidova i grobnica.
Sant'Ariano; Venecijanska laguna, (izvor fotografije, https://evenice.it /venezia/isole-venezia/sant-ariano -isola-venezia)
Arijanske crkve i bazilike iz Italije koje su napuštene, preuređene i prilagođene ortodoksnoj upotrebi kao Bazilike San Pietro i Santa Maria u Cosmedin u Rimu, zatim bazilika San Teodoro (San Teodorico) u Paviji, bazilika San Sisto u Paviji, bazilika San Michele u Paviji, bazilika svetog Mihovila u Perugiji (San Michele Arcangelo) – također poznata kao Tempio di Sant'Angelo, basilika di Sant'Ambrogio u Milanu, crkva San Giovanni Battista u Torcellu – Venecijanska laguna, Arianska crkva Sant'Eufemia u Grado, crkve u Spolletu kao crkva svetog Eufemija (Spolleto) i Brescii. Arijanska krstionica u Cividale del Friuli (Baptistery of the Arians). U ovom gradu na sjeveru Italije pronađeni su arijanski nadgrobni spomenici i grobovi, što ukazuje na prisutnost arijanske zajednice. Crkva svetog Mihovila u Veroni (San Michele in Africisco) – iako nije sačuvana u svom izvornom obliku, bila je arijanska crkva tokom vladavine Ostrogota. Dijelovi mozaika iz ove crkve sada se nalaze u Berlinu. U sjevernoj Italiji, posebno u regiji Furlanije, Toskanije, Umbrije i Lombardije, Arijanstvo je imalo snažno uporište; germanska plemena u ovom području, bila su arijanskog vjerovanja.
Tragovi arijanskog uticaja mogu se pronaći u arhitektonskom stilu i umjetničkim elementima u navedenim očuvanim i preuređenim crkvama.
Suprotno crkvenom Sinodu u Epaonu 517. godine, na kojem je odlučeno da bazilike i crkve koje su gradili Arijanci budu ostavljene na propast, na Sinodu u Orléansu 511. godine, kada se moralo odlučivati o arijanskim klericima i crkvama koje su koristili Zapadni Goti, na području gdje su se širili Franci, u kanonu 10. je odlučeno:
„De hereticis clericis, qui ad fidem catholicam plena fide ac uoluntate uenerint, uel de basilicis, quas in peruersitate sua Gothi hactenus habuerunt, id censuimus obseruari, ut si clereci fideliter conuertuntur et fidem catholicam integrae confitentur uel ita dignam uitam morum et actuum probitate custodiunt, officium, quo eos episcopus dignos esse censuerit, cum impositae manus benedictione suscipiant; et ecclesias simili, quo nostrae innouari solent, placuit ordine consecrari.“ [26]
(„Kada se bivši heretički klerici koji se s punom vjerom i voljom vrate u katoličku vjeru, i u vezi sa bazilikama koje su Goti do sada imali u svojoj izopačenosti, odlučili smo da ako se sveštenstvo vjerno obrati i potpuno ispovjedi katoličku vjeru, i ako se drže dostojnog života poštenim načinom i postupcima, za koje ih je biskup ocijenio dostojnim, treba da budu posvećeni uz polaganje ruku; i odlučeno je da se njihove crkve posvete istim redom kako se naše obično posveštavaju.“)
Ovdje vidimo da članovi Sinoda u Orléansu nisu odstupili od upotrebe arijanskih bazilika, ako su dobrovoljno predate Nikejskoj crkvi i posvećene po nikejskoj tradiciji, znači – U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. U ovom kanonu se reflektira i eksplicitno naglašava način posvećivanja/krštenja arijanskih klerika koji pristupaju katoličanstvu, a to je polaganjem ruku.
To upućuje na pitanje: – Da li su Arijanci odbijali ovaj formalni oblik posvećenja/krštenja?
Jer – ako bi biskup nikejskog kršćanstva, položio ruku na arijanskog biskupa, to bi značilo apsolutno podređivanje biskupa i njegove crkve ortodoksiji i odbacivanje prijašnjeg vjerovanja.
Iako zapadni hristoričari smatraju da je posvećenje/krštenje kod arijanaca imalo istu formu kao kod klasičnih, nameću se sljedeća pitanja:
- Ako Arijanci nisu imali zdence za posvećivanje, (bar nema nalaza krstionica) i ako nisu imali posvetu polaganjem ruku, a imali su arijanske baptisterije, da li ostaje treća mogućnost posvećenja, a to je pomazanje Duhom Svetim?
Consolamentum (ne-vodeno krštenje), kroz duboku molitvu i duhovno iskustvo. Povezano s primanjem darova i blagoslova Duha Svetoga i duhovne snage za život. Pomazanje po arijanskom vjerovanju Oca, Sina i Duha Svetoga; pri čemu je Sina stvoren od Oca i nije jednak Ocu, (koji nije stvoren), niti može shvatiti Njegovo Biće.
Pomenuti crkveni princip doktrine Svetog Trojstva i nikejskog krštenja koji ne priznaje arijanski, po kojem se arijanske crkve najvećim dijelom prepuštaju vremenu i propadanju, može se primijeniti na Ilirikum. Ipak, Ilirikum je, kao što ćemo vidjeti, bio i u tom smislu, specifičan.
Danas su katoličkoj ili pravoslavnoj denominaciji, zanimljive bazilike koje u sebi imaju krstionice, odnosno zdence za vodu. Na nikejskoj, trinitarnoj osnovi se definiraju i druge bazilike koje nemaju krstionicu, ali za njih nema posebnog interesa, iako je njihov broj je deset puta veći.
U definiciji Crkve Bosanske, u posljednje vrijeme, jedan broj autora nastoji unijeti tezu da ona nastaje nakon šizme [27], što je apsolutno netačno. Samo one crkve koje su reprezentativnije i građene u periodu 4 – 6. vijeka, kao što je Bilmišće u Zenici, bazilika u Brezi ili Krunidbena crkva u Milima npr., nastoje se podrediti drugoj denominaciji, a ne onoj kojoj zaista pripadaju, a to je Crkva bosanska. [28]
Na osnovu pomenutih Sinoda u Orléansu 511. godine, kanon 10. i Sinoda u Epaonu 517. godine, kanon 33, možemo primijeniti da je isti odnos klasične Crkve i prema kasno-antičkim sakralnim objektima na našem geografskom području: one crkve za koje postoji određeni interes i uklapaju se u navedene sinodske okvire, valoriziraju se, a one za koje nema interesa ili se ne uklapaju u rečene okvire, zanemaruju se i polu-zaštićene ili nezaštićene prepuštaju daljem propadanju.
Budući da su Sinod u Konstantinopolju i Sinod u Akvileji 381. godine arijansko vjerovanje proglasili heretičkim unutar Carske crkve, uključujući vjerske zakone cara Teodozija I, Arijanci su često bili progonjeni.
„U Iliriji je situacija bila malo drugačija gdje su imali mogućnost da formiraju vlastite crkve sve do 6. vijeka, sa biskupima koji su neometano radili.“ [29]
Germanski federati – a to je uključivalo i Ostrogote – u okvirima njihove autonomije nisu podlijegali vjerskim zakonima. Arijanski Goti su bili u mogućnosti da nastave živjeti i prakticirati svoju arijansku vjeru u ovom obliku, koji je bio zabranjen kao hereza za carsko rimsko stanovništvo, a ponekad i progonjen. Kada ovim činjenicama pridodamo domicilne, ilirske Arijane i njihove biskupe, onda možemo steći ukupan dojam o bastionu Arijanstva na prostoru Ilirika sa glavnim težištem na prostoru BiH. Jer, u BiH ima najviše bazilika ovog tipa.
Ostatci drevne bazilike u Brezi.
Primjer je bazilika u Brezi koja je datirana u kraj 5. i početak 6. vijeka. Okrenuta u smijeru sjever-jug, a ne kako je to uobičajeno u kršćanstvu istok – zapad. Artefakti koji su pronađeni u i oko bazilike upućuju na arijanske Gote. Arheolog Dimitrije Sergejevski smatrao je da je bazilika u Brezi imala ulogu arijanske biskupije.[30] Bazilika je stradala u požaru.
Niko do sad, ni crkvena arheologija (koja teži katoličkoj nominaciji), a niti nauka u širem smislu, nisu dali odrednice o vjerskoj pripadnosti ove bazilike, da li je arijanska ili crkva nikejskog kršćanstva. Isti slučaj je i sa ostalih 80. bazilika, koliko ih ima.
„Naravno, pri bilo kakvoj analizi ovih objekata treba uzeti u obzir njihovo općenito stanje istraženosti koje nije konačno. Također, većina ovih spomenika je podlegla zubu vremena ili je stradala u brojnim sukobima što je rezultiralo njihovim fragmentiranim ostacima. Stoga se na osnovu ovih fragmentiranih nalaza može dobiti jedna općenita slika o umjetnosti prisutnoj unutar prvih kršćanskih bazilika u BiH, ali ne i konačna.“ [31]
Iako je okarakterisana kao heretička, arijanska denominacija u vrijeme vladavine Istočno gotskog kralja Teodorika Velikog je bila tolerantna u odnosu na druge religije. Iako je postojala institucionalna borba za prevlast, ne treba odbaciti mogućnost bliskosti vjernika i to da arijanci nisu bili protivni da i drugi u njihovim objektima obavljaju svoje molitve. Dakle, bez obzira na borbu za dominaciju institucija, na osnovu arheoloških nalaza se može pretpostaviti mogućnost da su i u Iliriji dvije denominacije često koristile iste sakralne objekte.
ZAKLJUČAK
Kasnoantičke bazilike u Bosni predstavljaju značajan aspekt kulturne i vjerske historije našeg područja, ali se suočavaju s problemima prepoznavanja i valorizacije.
Arijanstvo, kao vjerska denominacija koja je bila prisutna među Gotima i Ilirima, imalo je značajan utjecaj na razvoj ranog hrišćanstva u Bosni. Iako su arijanske bazilike građene u periodu od 4. do 6. vijeka, historiografi često zanemaruju njihov značaj ili im daju drugačiji kontekst.
Pitanje progonstva arijanskih sljedbenika i pripadnika Crkve Bosanske u kasnoj antici i kasnije, u srednjem vijeku od strane crkvenog klera dodatno komplicira razumijevanje ovih bazilika. Ako su one zaista pripadale klasičnom kršćanstvu, postavlja se pitanje zašto su njihovi sljedbenici bili proganjani. Ova kontradikcija ukazuje na složenost odnosa između različitih kršćanskih tradicija i političkih sukoba koji su oblikovali historiju.
Postojeći arheološki nalazi, uključujući artefakte i temelje bazilike, ukazuju na to da su arijanski Goti i Iliri imali presudan utjecaj na razvoj ranog hrišćanstva u Bosni. Međutim, nedovoljno historijske građe i interesa za terensko istraživanje ovih objekata i njihovo prepuštanje propadanju ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjem i valorizacijom.
Ovakva marginalizacija historijskih činjenica dovodi do gubitka važnih informacija o kulturnom naslijeđu i identitetu naroda u Bosni i Hercegovini.
U konačnici, kasno-antičke bazilike u Bosni predstavljaju ne samo vjerske, već i kulturne i identitetske tragove koji zaslužuju pažnju i istraživanje, kako bi se bolje razumjeli historijski konteksti i dinamike koje su oblikovale ovo područje.
————————————————-
[26] Ausgewählte Synoden Galliens und des merowingischen Frankenreichs Herausgegeben von Sebastian Scholz str. 120.
https://dokumen.pub/ausgewhlte-synoden-galliens-und-des-merowingischen-frankenreichs-herausgegebenscholz-sebastian-goetz-hans-werner-9783534275366-9783534275571-3534275365.html
[27] Veliki crkveni raskol koji se dogodio 1054. g. kad se crkva definitivno podijelila na Istočnu, pravoslavnu, sa centrom u Konstantinopolju i zapadnu rimokatoličku, sa centrom u Rimu.
[28] prateći primjer je Crkva bosanska, crkva Pršljanica/ Vesela kod Bugojna koja na zidu ima heraldiku velikaša Kopčića iz Rame, te jednu grobnicu u kojoj je pronađen plašt sa simbolom ljiljana. Simbol ljiljana je simbol banova i kraljeva Bosne, pripadnika Crkve bosanske.
[29] Schriften des Historischen Kollegs „Theoderich der Große und das gotische Königreich in Italien“ Hanns Christof Brennecke str. 156. link https://dokumen.pub/qdownload/theoderich-der-groe-und-das-gotische-knigreich-in-italien-3110658208-9783110658200-9783110686692.html
[30] Dimitrije Sergejevski (Sankt Peterburg, 20. 6. 1886 – Sarajevo, 10. 12. 1965)[1] bio je ruski arheolog koji je veći dio života boravio i radio u Bosni i Hercegovini.
Dokumentarni televizijski projekat Blago naslijeđa – arheološka građa sa područja Breze https://www.youtube.com/watch?v=0ett1YzYh1E
[31] Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju Katedra za historiju umjetnosti Merima Hajdarbegović Reljefi starokršćanskih bazilika u Bosni i Hercegovini (završni master rad) Mentorica: doc. dr. Ema Mazrak Sarajevo, juni 2021. godine, str. 22.
link.chromeextension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://www.ff.unsa.ba/files/zavDipl/20_21/hum/Merima-Hajdarbegovic.pdf