Foto – reljef pronađen u dvojnoj bazilici u Bilmišću, Zenica, otkriveno 1891; (izvor – Zenica, stare slike i pričice, https://www.facebook.com/photo/?fbid=501721861993601&set=a.458171903015264)
Suad Haznadarević
(Kasno-antičke bazilike u Bosni – zašto ih niko neće, 4. dio)
Bosanska biskupija se u dokumentima pominje na Solinskim saborima iz 530. i 533. godine, kao Ecclesia Bestoensis. U to vrijeme u Solinu/Split (Hrvatska) koji je, kao i bosanski geografski prostor, bio dio velikog Gotskog carstva, postojala je arijanska crkva čiji su temelji otkriveni. Ako je pripadala klasičnom Kršćanstvu, postavlja se pitanje:
- Kako i šta se desilo da Crkva bosanska postane heretička crkva?
- Koje učenje ili koji uvjeti su je, sa „pravovjerne“, odveli u „krivovjernu“ heretičku Crkvu bosansku, jer u historijskoj literaturi pisanoj u posljednja dva vijeka, učimo o dominaciji klasičnog kršćanstva na geografskom području Bosne i Hercegovine?
Svjedočanstvo o tome nalazimo u spisima Solinskih crkvenih sabora – Concilia Metropolitana Salonitana – održanih 15. 7. 530. i 4. 5. 533. godine, u kojima se manifestuju vjerske i ekonomske slabosti i kontekst djelovanja klasične, Nikejske crkve na područu Ilirika. Arijanska heterodoksija narušila je crkveno jedinstvo, a sabor i pokušaj ujedinjavanja crkve je pogodovao caru Justinijanu da krene u rat protiv arijanskih Gota. Rimska crkva je čekala da se problem gotske dominacije i Arijanstva riješi političkom akcijom (uključujući vojne mjere), kako bi se lakše i bez otpora, zaveo red u Crkvi.
„Akte obaju sabora potpisao je i biskup panonske Siscije (Sisak), ne samo zbog toga što se i njegova dijeceza, baš kao i Dalmacija, od 493. godine, nalazila pod vlašću Ostrogota, nego vjerojatno i zato što se i ona suočavala sa sličnim problemima kao i Crkva u Dalmaciji.“ [19]
Ekonomska slabost, siromaštvo Bosanske biskupije/Ecclesia Bestoensis, potvrđena je na Salonitanskom saboru zahtjevom bosanskog biskupa Andrije (čije je sjedište bilo u Bugojnu) za materijalnu pomoć koja mu je bila potrebna. Njegova biskupija bila je toliko siromašna, da ni sirotinji nisu mogla biti od pomoći.
Nakon ove historijske činjenice nameće se pitanje o graditeljima bazilika sa bosanskog geografskog područja iz perioda od 4 – 6. vijeka.
- Ako je klasična crkva bila toliko materijalno slaba, a slabost proizilazi iz nedovoljnog članstva u zajednici, ko je gradio kasno-antičke bazilike i kome su služile? Jedini mogući odgovor na ovo pitanje jeste da su ih gradili arijanski Iliri i Goti. Ovim se dovode u kontradiktornost oni historičari koji pored gotskih arheoloških nalaza u ovim bazilikama negiraju njihovu arijansku denominaciju.
Da li se može naći neko ko bi potvrdio da je arijanac, homej ili nestorijanac? Takvih primjera u literaturi nisam uspio pronaći. Ono što je ključni historijski fenomen je podjela u razumijevanju prirode Isusa. Shvatanje prirode Isusa na Nikejskom saboru 325. godine je definiralo raskol i definitivnu podjelu na one koji vjeruju u božansku prirodu Isusa Sina i one koji Sina vjeruju na način da on ne može razumjeti suštinu Oca i da ne može imati božanske osobnosti, te da je postojalo vrijeme u kojem Sina nije bilo, da je stvoren.
Arijanski monoteizam kao najbrojniji se istaknuo i zastupio sve one doktrine koje su imale isti ili sličan pogled. Imenično ih je podijelila crkvena zajednica, koja je na kraju uz pomoć politike bila društveno priznata i dominantna, a u cilju razbijanja heretičkih doktrina u što manje bitne zajednice, kako bi izgubile važnost i utjecaj.
Kad je car Justinijan srušio gotsko carstvo u Ravenni, posljedna bitka je koju je vodio gotski vladar Teja održana je 553. godine. Nakon rata gotska arijanska denominacija gubi institucionalnu podršku i sva gotska arijanska imovina ukazom cara Justinijana se konfiskuje i predaje u posjed ortodoksne crkve, a crkva u Ravenni je predata nikejskom biskupu Agnellusu.[20]
Temporibus istius Iustinianus rectae fidei augustus omnes Gothorum substantias huic ecclesiae et beato Agnello episcopo habere concessit, non solum in urbibus, sed et in suburbanis villis et viculis etiam, et templa et aras, servos et ancillas, quicquid ad eorum ius vel ritum paganorum pertinere potuit…/
„U to vrijeme, pravovjerni car Justinijan svu imovinu Gota prenio je u ravensku crkvu i na blaženog biskupa Agnellusa. Ne radi se samo o imovini u gradovima, već i u prigradskim vilama i selima, bogomoljama i oltarima, slugama i sluškinjama, a što je zakonito i pripada građanima…./“
Biskup Agnellus [21], u svojoj „Historiji ravenske crkve“ (glava. 86) navodi šest crkvi koje su ” ponovo vraćene u okvire ortodoksne doktrine [22]:
- Sveti Euzebije, nalazi se vani, na sjeveroistoku grada u kampusu Coriandri, koju je izgradio biskup Unimundus 516/517, nije sačuvana.
- Sveti Đorđe, koja se također nalazi tamo, obje su imale episkopiju; prema glavi 70, koju je Agnellus ukinuo.
- Sveti Sergije, u Cllase, moguće novootkrivena crkva S. Bianca)
- Sveti Zenon, u Cezareji, nije sačuvana.
- Sveti Teodor, S. Spirito, sa “arijanskom” krstionicom, sa biskupskim kompleksom i kapelom na gornjem spratu.
- Sveti Martin, dvorska crkva Svetog Salvatora, sa krstionicom, S. Apollinare Nuovo.
Ovaj dokument ili papirus iz 6. vijeka, koji je pronađen u Raveni također svjedoči o sporazumu o nametu onih posjeda koji su ranije bili u vlasništvu “Arijanske crkve”; napisano između 565. i 570. godine:
– Igitur s(an)c(t)a catholica eccl(esia) huius Rev(ennatis) civitatis augustissimi principis beneficiis et omnem patrimonium, [quo]d [A]rianorum q(uon)d(am) eccl(esiae) f[ui]t, proprio i[your]e possedet, quoniam cognovimus ex pra[g][mat]i[co Zach]ariae patricii pl[u]rimos fundos [p(rae)d(icti) patri]m[oni]i iam traditos defensorib(us) s(an)c(t)e Rav(ennatis) ec[cl(esiae) / ….
(„Tako, zahvaljujući dobronamjernosti uzvišenog vladara, sveta katolička crkva ovog grada Ravene, pravom na raspolaganje posjeduje svu baštinu koja je pripadala drevnoj Arijanskoj crkvi, budući da smo iz uredbe patricijskog Zaharija saznali da je veliki broj fundija spomenute baštine već predat braniteljima svete ravenske crkve.“ [ostatak nedostaje].
Jedino u slučaju Ravenne postoje pisani i materijalni dokazi o konfiskovanju arijanske imovine.
„Reference na Arijanstvo u Istočnim Alpama mogu se naći samo povremeno u svjedočanstvima, budući da su arijanski dokumenti gotovo potpuno izgubljeni ili namjerno nisu sačavni.“[23]
Kakav je bio odnos prema arijanskoj imovini u drugim dijelovima imperije?
Za očekivati je da se po istom principu konfiskacije imovine postupilo na svim područjima gdje su živjeli arijanci, tj. gotska plemena Burgundi, Vizogoti, Vandali ili Langobardi. Dekretu cara Justinijana o preuzimanju arijanske imovine i crkvi pristupalo se oprezno, taktički, jer se nije mogao ad hock provesti u potpunosti; dva su razloga za to:
- Prvi je teološki. Zbog njihove posvećenosti, arijanske bazilike nije bilo jednostavno preuzimati i imovinski prevoditi.
- A drugi razlog je bio strah od moguće odmazde i pobuna u carstvu.
Iako je nestala gotska, arijanska vlast, ostali su mnogobrojni vjernici, pripadnici arijanske crkve. Da bismo to razumjeli potrebno je pogledati stanje u Galiji, a ono se može primijeniti i na Italiju, Sjevernu Afriku ili Ilirikum. Na Burgundskoj sinodi u Epaonu (danas u Francuskoj, grad Albon) 517. godine, u 33. kanonu odlučeno je: „Basilicas haereticorum, quas tante execratione habemus exosas, ut pollutionem earum purgabilem non putemus, sanctis usibus adplicare despicimus. Sane quas per violentiam nostris tulerant, possumus revocare.“
Isto nalazimo, preuzeto i preneseno u „Monvmenta Germaniae Historica“, iz 1883. godina [24] ; foto izvod:
Prevedeno na bosanski:
(„Bazilike heretika, koje sa prezirom smatramo toliko prokletim da više ne vjerujemo u njihovo pročišćenje od zagađenja, ne smiju se koristiti za svetu upotrebu.
Mi možemo da vratimo samo one koje su od nas otete silom.“)
Ovdje uočavamo razliku i izdvajanju Nikejskih crkvi koje su imale prelaznu – od klasične u arijansku fazu i one mogu da se koriste, za razliku od izvorno arijanskih crkvi, koje su napuštene i ostavljene da propadnu.
Ali, obzirom na Edikt gotskog kralja Teodorika u kojem je dao slobodu vjeroispovijesti svima, pa čak i Hebrejima, onda u nasilno otuđivanje Nikejskih crkvi od strane arijanaca možemo s razlogom sumnjati. Pogotovo kada znamo da su, na drugu stranu, u Gotskom Carstvu, Teodorik i arijanci ispovjedali i pšraktikovali toleranciju i dozvoljavali da se grade crkve, arijanske i kršćanske, jedna pored druge.
- Da li su arijanci te crkve preuzeli na silu, kako se da naslutiti u citiranom 33. kanonu Burgundskog sinoda iz 517. godine ili su te crkvene zajednice bile slabe i nisu imale dovoljan broj sljedbenika, pitanje je koje ostaje nerazjašnjeno.
„Tokom vladavine Ostrogota, bilo je preobraćenja iz katoličke u arijansku denominaciju i obrnuto iz Arijanstva u Katoličanstvo.“ [25]
S obzirom da je Kršćanstvo još uvijek bilo u razvoju, običnom čovjeku, vjerniku su bile ponuđene dvije denominacije. Iz tog razloga, smatram da klasična Crkva u svoj posjed vraća one bogomolje, koje su arijanci preuzeli, a koje prethodno, zbog siromaštva, prelaska u drugu denominaciju ili nekih drugih razloga, nisu imale dovoljno vjernika.
Nastaviće se.
————————————————
[19] Ante Škegro „Akti Salonitanskih metropolitanskih sabora održanih 530. i 533. godine“ analiza. Hrvatski institut za povijest: udk: 003.074:930.1292.4(497.5 Solin)”04” Izvorni znanstveni članak.
[20] https://www.academia.edu/43205698/Arianismus_als_theologisches_und_soziales_Problem. str. 25. Agnellus von Ravenna, Liber pontificalis 85 (FC 21, 1996, Claudia Nauerth, 338f.)
[21] „Ravenna and the Traditions of Late Antique and Early Byzantine Craftsmanship“ glava 85. str. 199 „ Agnellus pokazuje veliku zabrinutost za uništavanje dokumenata, a posebno su optuženi za uništavanje dokumenata arhiepiskop i Teodor i Georgije, koje on identifikuje, kao zle i korumpirane“
[22] U 86. glavi Liber Pontificalis Ecclesiae Ravennatis, biskup Agnellus opisuje prelazak crkve Sant'Apollinare Nuovo u Raveni iz arijanske u Nikejsku crkvu. Izgrađena po naredbi Teodorika Velikog za arijansku zajednicu, ova crkva je kasnije ponovo posvećena svetom Martinu Turskom od strane biskupa Agnellusa (557–570), čime je postala ortodoksna. Opis ovog događaja naglašava proces uspostavljanja ortodoksije u Raveni, kao i važnost lokalnih biskupa u širenju ortodoksne, Nikejske vjere nakon arijanskog utjecaja.
[23] Pro Oriente Band XIX , 1000 Jahre Ostarrichi – Seine Christliche Vorgeeschichte/Franz Glaser „Katholiken und Arianer“ str. 70.
[24] In: Alcimus Ecdicius Aviti Opera, hrsg. v. R. Peiper, MGHAA 6,2, Berlin 1883, str. 172; (https://www.dmgh.de /mgh_ auct _ant_6_2/#page/172/mode/1up)
[25] „Bischöfe und ihre Kathedrale im mittelalterlichen Augsburg“ Thomas M. Krüger und Thomas Groll (Hg.) Franz Glaser „Teurnia_Romerstadt und Bischofssitz“ strana 122. I Patric Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy 489-559, Cambridge 1997, strana 256-263.