Nihad Filipović
Nisam sklon zaklinjanju u demokratiju, e da bih bio u totalitarizam. I demokratski model ima svoje kratke fitilje i žute mrlje, ali kako god, okreni-obrni, bolji je od svakog totalitarizma.
Gledajte zemljaci – Tito je produkt historijskog vremena i slika odgovarajućeg stanja svijesti epohe i specifično u exjugoslavenskom regionu. Dostignuća, i istovremeno kratki fitilji tog modela su: tzv. demokratski centralizam kao varijacija marksističke diktature proleterijata u procesu političkog odlučivanja, a zapravo oslobođeni voluntarizam nekompetentnih u lokalnim zajednicama pod kontrolom uskog partijskog kruga koji je kreirao politiku i kroz kolektivistički model njihovim odlukama davao kvazidemokratsko pokriće, široka radnička prava u ekonomiji na uštrb produktivnosti, kultura bratstva i sloge jugoslavenskih naroda, održavana represijom i guranjem „pod tepih“ stvarnih problema i historijski naslijeđenih otvorenih pitanja, ograničena sloboda vjerovanja, relativna sloboda mišljenja, „besplatno“ školovanje i zdravstvena zaštita, hefta-dvije ljetovanja „preko sindikata“ na moru dostupnom svakom radniku i njegovom djetetu, osjećanje sigurnosti i relativne zaštićenosti „malog“ čovjeka…
Trik je međutim u tome što su sva pomenuta postignuća titoizma ostvarena na uštrb onoga što je, uz istinu, najveći ideal humaniteta, a to je sloboda: od slobode mišljenja i kazivanja preko poduzetničke slobode do slobode demokratskog političkog uvezivanja i djelovanja, sve je to bilo pod restrikcijom, stegom, kanalizirano i pod represivnom policijskom kontrolom. Sistem je funkcionirao kao utopijska idila s onu stranu stvarnosti i kao takav je mogao opstojati četrdesetak godina zahvaljujući kako doziranoj represiji, tako još i više titoističkom pragmatizmu jugoslavenskih komunista koji su imali izvanredan osjećaj za vrijeme i pozicioniranje u vremenu.
Naime, sve bi kolapsiralo ili se održavalo na goloj represiji kao na europskom istoku, još negdje s kraja pedesetih i početka šezdesetih, da titoizam nije iskoristio pragmatski atmosferu tzv. Hladnog rata, ingeniozno se reinkarnirao kroz Pokret nesvrstanih, doziranim reformama u ekonomiji i političkoj nadgradnji konstruirao paradigmu socijalizma sa humanim licem, zadobivši tako simpatije intelektualne ljevice i pojačan interes establišmenta, kulturološke elite i javnosti na političkom zapadu što je vodilo „mekšem“ pristupu kapitalističkim fondovima, otvorivši granice i omogućivši „višku“ radnika odlazak na rad u kapitalizmu, gdje su onda isti plasirali zaradu u Jugoslaviji, a istovremeno rijeka znatiželjnih turista počela je priticati sa zapada unoseći dodatne milijarde dolara u jugoekonomiju.
Sve skupa, takav sistem je stvorio privid progresa gdje je došlo do određenih pomjeranja – od ekonomije i standarda građana do stanovitih proboja u kulturi, ali je cijena koja je plaćena za taj relativni civilizacijski prodor, (u pozajmljenom vremenu na pozajmljenom novcu, na pervertiranim društvenim vrijednostima i idealu slobode i pravde), ne samo odvratni bratoubilački rat 1990-ih, koji se, istina bog, ne može staviti 100% na konto titoizma (jer ta vrsta naših nesporazuma i sukoba ima dublju tradiciju), nego je to cijena određenog duhovnog naslijeđa, tj. demokratska zapuštenost zemalja nasljednica Jugoslavije, kolektivizam u načinu mišljenja, veoma niska politička kultura, zapravo izrazita politička neemancipiranost i zapuštena infantilna građanska svijest, navrat-nanos isprevrtan sistem vrijednosti, raširena regionalna homofobičnost, sklonost čvrstoj ruci u politici i organizaciji društva, animozitet spram koncepta ljudskih prava i sloboda koje se razumijevaju kao anarhija … itd. Ipak, iako to sve skupa nije 100% naslijeđe titoizma, taj sistem itekako podliježe kritici zbog svega onog što nije učinio, a mogao je i trebao učiniti u polju političke emancipacije naroda. Stoga što nije, nama u Bosni, ponovio se Drugi svjetski rata u godinama 1992. na 1995.
Stoga mislim da su nekritički nostalgičari titoizma, dugoročno jednako pugubni za istinski demokratski ustroj bosanskog društva kao i ti fildžan kleronarodnjaci u Sarajevu, oni anamo u Banja Luci – Ajmo na kavu, ‘bem ti neđelju, i ti dole bjeločarapani u Ercegovini i obratno.
Sve je to ista patrijarhalna, kolektivistička, čaršijsko-palanačka i opančarsko-vunovlačarska (ne)pamet.