Loading...
EsejiFilosofijaHistorijaKulturaPolitika

Džeparoši uma

Piše: Sanjin Salahović

U poodmaklom procesu protesta u Banjaluci, kada se vlast, na ponižavajući način, organizovano počela odnositi prema učesnicima, uzviknuo je Davor Dragičević, (pokušaj intrepretacije po sjećanju): ”Ubijate mi glavu”. Izraz je to bio protesta protiv tehnika ubjeđivanja koje se tradicionalno koriste kod nas. Mi smo u mladosti obićavali reći: ”Ubijanje u pojam”. Ili ti, kada te neko, blago rečeno u ovom slučaju, pravi ludim. To je samo jedna od tehnika koje se koriste kod nas za obračun sa nepoželjnim mišljenjem i idejama. Ima ih puno. Mi smo u biti propagandisti i ne trpimo drugačije. Aktivno radimo u svijetu oko nas da bi on bio onakav kakvim ga mi želimo i da bi se u njemu osjećali bolje. Slušati, učestvovati, prihvatati drugačijost i misao da je vlastito mišljenje jedno u moru drugih i da je umijeće biti strpljiv i komunicirati, a da se stvari nekako, u toj komunikaciji riješe, našoj nestrpljivoj isključivosti je strano.

Kada dzeparoš džepari on čovjeku mora zauzeti barem dvije dimenzije misli tako da procesor u mozgu nema kapaciteta da prati šta se zbiva ispod pasa po džepovima. Meta je uvijek opteretiti čovjekov procesor i ukrasti tamo gdje on nema kapacitet da misli i osjeti prevaru. Tako i na primjer na facebook-u možete naći priloge u kojima vam daju sliku, govore tekst, a riječi govornika klize, preko cijelog ekrana. U tom primjeru se zauzima audio/verbalna dimenzija kroz govor i riječi koje se ponavljaju u mislima, a vizuelnu kroz slike i slova, tako da džeparoši uma, kroz osjećanja, oblikuju misli jednostavnim videom. Treba se podsjetiti uloge osjećanja u mislima i njihove neupitnosti. Naime, ona nam daju smjernice za to šta ćemo i kako činiti, ali su izvan dometa kritičkoga uma pa nam se čini da je to što mislimo tako kako jeste i da smo to mi. Premda u biti nismo – rekoh kako se to može postići bez da smo svjesni. Jeftin štos. Spada u vještine manipulacije uma.

Kada se ljudi spore o ulozi religije u izgradnji Bosne ja bih dao svoj pro-religijski prilog i rekao da je ona jako korisna iz više razloga. Jedan je izmedju ostalog i ovo što ću pomenuti. Religiozni ljudi, koji mole u biti meditiraju. Kod muslimana je tu i klanjanje, što je sinonim za ”jogu” i što pojačava efekat meditacije. Meditacija je osnova svim religijama. A u meditaciji covjek pročišćava traume i ljudi koji to rade na dnevnoj bazi, prisutni su u trenutku, mnogo više od onih koji to nisu. Srbi tradicionalno, bilo kao individue ili u obavještajnim i diplomatskim službama, u sklopu svoga kulturnog odgoja, barataju ovim tehnikama koje sam spomenuo gore i postižu efekat ubjedjivanja i vladanja nad drugima. Dio je to, kulturno usvojene i korištene, psihopatologije s kojom se odnose prema drugima. Bošnjacima je, kao narodu, jako teško izaći iz tih psiholoških, mentalnhih i retorickih ralja, ali oni koji se mole/meditiraju, su imuni na ove manipulacije. I tu sam, izmedju ostalih parametara, vidio koliko je Izetbegović stariji pravilno shvatio koliko je teško i mentalno i politički odvajanje Bošnjaka od Srba i kako je pravilno izabrao religiju/meditaciju kao pomoć u tome poslu.

Kao najvažniji isporučilac moralnih normi, religija je neraskidiv dio kulture i kao takva je nedjeljiva od nje. No i u psihičkome domenu i individue i kolektiva, ona je važan isporučilac mira i prisutnosti u trenutku te tako i racionalnosti potrebne u projektu izgradnje bošnjaštva i bosanstva te njihove države BiH. Paradoksalno, upotrebljena na pravilan način u procesu kontemplacije, meditacije i izgradnje duševnoga mira, ona bi mogla biti i doprinos izgradnji suživota kod svih različitosti u Bosni. No ona je, kao dio kulture i kulturnoga pojma, u obrnutom smijeru, pod uticajem same kulture i njene političke dimenzije koja može da je koristi u svoje svrhe. Ali ipak, insistiranje na meditaciji i duševnom miru kroz prakticiranje molitve jeste važan doprinos i politici koja se kod nas, uglavnom gradi na kulturi konflikta, posttraumatske anksioznosti i agresije te isključivosti koja proizlazi iz takvoga duševnog stanja.

Zato, za početak jeste jako važno oduzeti alate iz ruku ”džeparoša pameti” i ne dati im da ”ubijaju glavu”. Pronalaziti osnovni mir u sebi, bilo religijom ili meditacijom, jednom od mnogih tehnika koje se mogu naći, jeste najkraći put izgradnji dobra života. Upravo dobroga zato što je izgrađen na odgovornosti čovjeka i za sebe i za druge. I slobodi koja proizilazi iz autonomije mišljenja i ne dopuštanja drugima da manipulišu njime.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »