Van Gog: Tri para cipela
Nihad Filipović
Vidim na mreži, Ključani, bivši i sadašnji, raspravljaju da li jeste ili nije trebalo rušiti spomenik u centru grada podignut palim u narodno-oslobodilačkom ratu 1941 – 1945. Spomenik je srušen 1995. g. po oslobođenju grada, a još ranije je, 1992, na početku progona Bošnjaka, Hrvata i nesrpskog stanovništva iz rodnog grada, minirana ključka džamija. Rušenje spomenika diskutanti dovode u vezu sa rušenjem džamije, što ima logičku poveznicu, ali nema smisla. Jer ni jedno ni drugo nije trebalo rušiti.
Nego, diskusija i razmjena argumenata i pljuvačke mojih sugrađana i zemljaka, navede me na ovu misao: U Bosni je narode, sve nepravo, još od 1992. godine. Imali smo kakav-takav, a ispostaviće se dobar ustav, kojega su neke siledžije (i izdajnici) u politici pocjepale, jer im nije išao na ruku, pa smo imali užasan rat i genocid nad narodom Bošnjaka (verificirano presudom Suda OUN), koji međutim nikada nije unutarnjim političkim i društvenim mehanizmima saniran, akceptiran tj. prihvaćen kao takav, nego se i dan danas, sa strane tih tamo nekih, kobajagi političkih i kulturoloških elita, negira, pa smo imali, de facto oktroirana (nametnuta) ustavna rješenja iz Dejtona (koja su zapravo tek politička deklaracija, a nikako pravo i to zna ili bi trebao znati svaki student prava, a kamo li ne te kupljene profesorske duše, od Sarajeva do Banja Luke i Mostara); tim su tzv. ustavom, linije razgraničenja u ratu, kokano priznate kao lafo pravna tekovina, pa imamo svih ovih godina legalistička glumatanje tih bajagi elita u Bosnici, koje se sve kao zaklinju u Dejton i ta rješenja (jer oni su legalisti, dabome), a zapravo navlače u istim onim suprotnim smjerovima kao u ratu – koji i dalje vode, samo sada drugim, političkim, sredstvima; drugim riječima imamo laž koja se natura kao istina, imamo nesanirana ključna društvena pitanja, zbog koji se i dešavaju pojave kao što su npr. dvije škole pod jednim krovom i inat vjerski objekti, oko kojih se onda narodi zavađuju i glože kao kada, oprostite, ali je to tako, kao kada cuki bacite kost, a meso već sve pojedeno.
Helem, da bi prevezli robu iz mog rodnog Ključa na tržnicu u Banja Luku, morate imati ispravan kamion inače zaglaviste na planini Ma(h)njači i ništa od prodaje robe. Naše kvazi-elite se perfektno i samopodrazumijevajuće, sve baja si ga moj, ponašajući se „legalistički i demokratski“, jer to im ja kao u krvi, slože se oni la(h)ko (to vam je ono, još lakše od lakog), oko legitimnih ustavnih rješenja (a da pri tom legitimite i ne traže od naroda; on se kao pretpostavlja jer ih je narod lafo birao na slobodnim, demokratskim i tako to izborima), još lagahnije se slože oko privatnih bankovnih računa i potrebe da se zaštiti tajnost bankovnih depozita, oko svojih privatizacija, oko svojih podijeljenih teritorija i na njima svojih elekto sistema, svojih PTT sistema, svojih policija, svojih obrazovnih sistema…
A narod ostavljaju medijima da ih truje, troši i zavađuje bačenim koskama, raznim inat crkvama, „demokratskim“ svađama oko toga, da li je trebalo rušiti ili ne spomenik palim u narodnooslobodilačkom ratu 1941 – 1945, jesmo li svi ubijali i bivali ubice, jesmo li svi radili masakre, otvarali i držali logore za civile ili nismo…
Narode, u Bosni je sve, apsolutno sve nelegalno i nelegitimno i to još od 1992. godine: Srpska demokratska stranka je istupila iz ustavnog sistema koji ih je doveo na vlast, pozicionirajući se tako svojevoljno izvan prava. Isto je učinila Hrvatska demokratska zajednica, a Stranka demokratske akcije je izdala Ustav Republike Bosne i Hercegovine, optirajući, bez konsultovanja naroda, za napuštanje republikanskog oblika državnog ustrojstva. Sada bi te etno-elite htjele, i faktički u tome usjevaju evo i više od dvadeset godina od završetka rata u Bosni, da to stanje nametnuto nasiljem i izdajom države i naroda, predstave kao legalno i legitimno. Pri tome imaju podršku kvazi-intelektualaca, raznog kulturološkog bašibozluka što živi na budžetskim sinekuricama pa su podanički lojalni; veži konja đe gazda kaže i začepi labrnju.
U svemu tome, narod ništa nije kriv. Jer nije narodno da zna, nego narod školuje svoju djecu, obrazuje ih, a oni završavaju nekakve škole te onda narodu otvaraju oči znanjem, kreiraju kulturne modele, organiziraju društvo, kazuju narodu šta je pravo, a šta nepravo, šta je dobro, a šta ne, otkud to zlo nahrupi i kako to zaliječiti…
A šta radi naša vunovlačarska, čarapanska i opančarska inteligencija?
Zamajava narod šupljacima, bajkama o nekakvim „tetoviranim identitetima“, sprdnjama na „kojekakve“ Srđane, Prđane i Mrđane, podmetanjem kukavičijih jaja o jednakoj krivici, o tome da smo svi isti u krivici – svi pucali, ubijali i radili zločine u tamnom bosanskom vilajetu…
Istina, istina, istina je nama potrebna narode, a ne lakiranje ružne stvarnosti jeftinom ideologijom krvi i tla i demagoškom pričom, manipulirajući osjećajima i emocijama ljudi, glumeći principijelnost, bajagi na ravne časti podijeljenom krivicom itsl.
- Zašto su toliki ljudi pobijeni,
- ko to i zašto potjera tolike, otkuda genocid na narodom Bošnjaka,
- u čemu je ta povijesna krivica tog naroda da mu se opetovano ponavlja sudbina masovnog trijebljenja,
- postoji li takvo što, ili su to podvale, svjesno plasirane, iz kabineta velikodržavnog etno-nacionalističkog uma, stereotipske predstave i predrasude na osnovu kojih se kreira mišljenje javnosti,
- da li je ono što se dešavalo 1992, u osvit rata, legalizam ili je nasilje,
- kakav je stvarni položaj manjinskih etničkih grupa u većinskom okruženju, kako izbalansirati etnički i građanski ustavni princip, itd. itsl.
To je dio ključnih pitanja bez čijeg saniranja nema u Bosni pomaka ka dugoročno održivom rješenju. Bez njihovog otvaranja i rješavanja, i dalje ćemo imati inat vjerske objekte, dvije škole pod istim krovom, istočno i zapadno Sarajevo, istočni i zapadni Mostar i sve to što već imamo…
Vezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/