Loading...
FilosofijaKulturaOkruženjePsihologija

Sreća i nesreća traganja za njom tamo gdje je nema

Piše: Sanjin Salahović

Aristoteles je smatrao da će se, za osjećanje sreće, čovjek protegnuti daleko i učiniti nevjerovatne stvari. U tom je pogledu čovjek odlična sirovina koja se može oblikovati i koristiti u društvenim poduhvatima. Ubijediti ga da imate recept u pronalaženju sreće može od njega stvoriti neobično vjerna sljedbenika. Bilo da ga osvajate u flertu, vodite na feštu, u projekat izgradnje države ili pravljenja boljeg svijeta!? Sve će učiniti onima za koje ga ubijedite da mu stoje na putu pribavljanja toga, od svih, najljepših osjećanja. Samo “pametna” priča i umijeće ubjeđivanja i eto moći da upravljate historijom. Od individualnog nivoa sa sitnim zavodnicima svake vrste do onih velikih koji pokreću kolektive – princip je isti, sve su ostalo nijanse. I tako je to od svijeta i vijeka jer čovjek, to sizifovsko stvorenje, osudio je sam sebe da traži sreću tamo gdje se ona ne može naći – u prostoru izvan sebe. Pokušaju da se usreći praveći srećan svijet koji će ga učiniti srećnim. A to je nemoguć poduhvat. Svijet je uvijek onakav kakvi su ljudi koji ga prave. Sretni ljudi prave i sretan svijet. Sreća je osjećaj, a ne stanje. Ona se ne može ni kupiti niti osvojiti niti izboriti već, da stvorim novu riječ – izosjećati. Kovanica koja se etimološki nastavlja na riječ “izboriti” i prenosi istu u prostor čovjekovog interiora u kome se, u dinamičkom, često terapeutskom poduhvatu, loše emocije pretvaraju u dobre. Sreća se mora prvo naći u sebi, onakvom kakva jeste – kao osjećanje, radeći sa sobom, sa osjećajima ranjivosti i očaja koji joj stoje na putu. Učiniti to, mijenja potpuno potrebe čovjeka – tog ranjivog bića prepunog očaja i stida. To mijenja njegov fokus i osjećaj za važno. I takva nova percepcija, sa svojim novim, pozitivnim kvalitetom, po prilici stvari i mijenja svijet. Jer svijet, onaj pojavni u kome živimo, čovjek pravi po sebi, iz sebe i za sebe spajajući dijelove stvarnosti prema svojim potrebama. Materijalni svijet, onakav kakav ga je čovjek stvorio, je odraz onoga duševnoga što on nosi u sebi i neće se promijeniti dok se to što je u njemu ne promijeni. A u njemu su osjećanja. Ili tačnije emocije – složen sofisticiran oblik osjećanja u kojima je pohranjeno životno iskustvo čovjeka. Spremljeno za upotrebu kao ”solidno” znanje koje ne treba apriori provjeravati i koje upravlja pokretima – emocije komuniciraju sa tijelom, oblikuju ga i upravljaju njime. Takvo oblikovano, inteligentno tijelo se kreće i gradi, djeluje i stvara. Ideologije neće nikada promijeniti svijet. Jednostavno zato što ne mogu stvoriti sreću. U najboljem slučaju, ako su “blage” i ne priklanjaju se teroru, samo će dati čovjeku iluziju sigurnosti i sreće što u biti predstavlja kupovinu vremena u kome se može učiniti ono što mu je činiti da bi svijet zbilja bio sretan. Uraditi posao u sebi, promijeniti svoj očaj i pronaći sreću tamo gdje ona jeste kao ono što ona jeste – osjećaj u čovjeku. S takvom srećom se, kao što dijete sklapa lego kockice, od materije i odnosa među ljudima može sastaviti isti takav svijet na ponos i diku svoga sastavljača. Na vjetrometini Istoka i Zapada, kolektivizma i individualizma muči se naš čovjek, taj vječni revolucionar nestrpljivosti, da napokon pronađe to mjesto na kome se zbilja može mijenjati i poboljšavati Svijet. U sebi ili izvan sebe? Glasovi oko njega stvaraju zbrku u njegovoj glavi. Vuku na različite strane, a on, zbunjen i agresivan, s tim osjećajem gradi endemsku stvarnost polarizirana i surova duhovnog i materijalnog života Balkana vječno se žaleći na sve drugo osim sebe.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *