Fotografija: stevehollier.wordpress.com
Piše: Jasmin Malkić
Septembar 1918. donio je Otomanskoj Imperiji, posljednjoj zvaničnoj islamskoj državi modernog svijeta i njenu posljednju veliku vojnu pobjedu u svetom ratu koji je 1915. zvanično objavljen silama Antante. Britanska vojska branila je Azerbejdžanski grad Baku, stratešku naftnu luku na Kaspijskom moru, no poučena porazom kod Kuta par godina prije, na vrijeme je brodovima evakuirala svoj personal koji bi inače ostatak I svjetskog rata proveo u turskim zarobljeničkim logorima. Od britanskog poraza kod Kuta situacija u Otomanskoj imperiji se doduše uveliko promijenila nagore, pa je upitno koliko bi tretman ratnih zarobljenika bio u skladu sa Ženevskom konvencijom.
Regularnim osmanskim trupama je ulaz u grad bio naime spriječen kako bi se lokalnom Azerbejdžanskom stanovništvu i paravojnim trupama dala šansa da se osvete Armencima, ruskim eksponentima u regionu, za pokolj od prije nekoliko mjeseci. Kontroverza kakvu si je u ovom slučaju dozvolila Otomanska imperija, gdje se sila zakona mijenja zakonom sile, samo je bio jedan u nizu elemenata koji su označili i njen skori pad kao države islama. Baku će koju godinu kasnije ući u sastav moderne inačice ruske imperije SSSR-a koji u svim narednim decenijama nije uspio riješiti razmirice između Azerbejdžanaca i Armenaca, što je rezultiralo krvavim sukobima onog trenutka kada se ta država raspala. Hoće li Republika Turska u narednom periodu pokazati više mudrosti i u suradnji sa Rusijom i Iranom konačno ostvariti stoljeće stvaran plan o konačnoj stabilizaciji kavkaskog regiona ostaje da se vidi. Ono što nas svakako moze zabrinuti je potpuno odsustvo bilo kakvog europskog uticaja na tim prostorima, sto je svakako i zakašnjela potvrda vojnog poraza jedne od tadašnjih europskih super-sila.