Piše: Erman Jakupi
Početkom sedamdesetih, imao sam tek šest godina, moja mama je dobila stan na Panjevini. Povrh naselja, u samom podnožju Huma, bile su još uvijek livade sa konjima koji su pasli travu uživajući u potpunoj slobodi. U proljeće kad bi sazrele trešnje mi djeca smo provodili po cijeli dan skriveni u krošnjama sladeći se zrelim plodovima. Često se dešavalo da kroz naselje prođe neki ovčar sa stadom ili cigo sa medvjedom koji pleše. Bilo je čudesno lijepo i bajkovito stanovati na Panjevini. Tamo sam upoznao Dragana, mog vršnjaka, koji je odmah postao moj najbolji prijatelj. Dragan je imao jednu čudnu strast; bilo mu je drago prebirati po kantama za smeće. Dragan je bio uvijek u nervoznoj i bezglavoj potrazi za stranim predmetima. Tako je jednom iz kante za smeće izvadio jedan iskorišteni uložak. Držao ga je između dva prsta i pun sebe kao paun i ozaren u licu rekao nama djeci:
“Gledajte šta sam pronašao! Ovo su nekome sigurno razbili nos!”.
I tako dok se uložak klatio u Draganovoj ruci jedna stara žena je vikala sa prozora jedne obližnje zgrade:
“Baci to dijete moje drago! Bože ti sačuvaj…Ove današnje žene…Sakrijte dobro vaše stvari! Fuuuj!”.
Tih je godina Jugoslavija prolazila jedan ružan momenat zbog raznoraznih nacionalizama koji su se pod maskom nacionalnih proljeća osjećali sve više i više. O tome se mnogo pričalo na tv-u i naravno da se ta stvar na izvjestan način odražavala i na ponašanje nas klinaca. Naročito se pričalo mnogo o hrvatskom klero-fašizmu, riječi koje naravno nisam razumjevao. O svemu tome se pričalo sa nekim jezivo tajanstvenim prizvukom tako da su za moj nedorasli um sve osobe koje su mi ostavljale utisak neprozirnosti bile klero-fašisti. Desilo se tako da jedna banalna svađa između mene i Dragana, jer djeca se svađaju uvijek zbog banalnih stvari, poprimi nacionalističke konotacije.
“Ti si jedan pokvareni Hrvat!”, ja sam optuživao Dragana čija je mama Bošnjakinja a otac Srbin.
“A ti si prokleti Jevrej!”,uzvračao je Dragan meni, sinu između jedne bošnjakinje i jednog Albanca.
Neko od komšija je čuo našu prepirku i sve to rekao našim mamama koje nas zatvoriše u jednu sobu i dobro izmlatiše šipkama od trešnjinih grana. Samo onda kad smo se izvinili jedno drugom i dali obećanje da nikada više nikoga nećemo vrijeđati na taj način, one su prestale da nas kažnjavaju. I to je bila moja prva lekcija o toleranciji koju mi je dala moja mama.
Nekoliko dana prije čitao sam jedan intervju Umberta Eka u kojemu filozof kaže da ne treba kritikovati Muhameda, islamskog poslanika, zato što nas je strah od nekoga nego zato što je to neodgojeno. Ja sam istog mišljenja. Da pojasnim. Ja sam ateista ali potičem iz jedne muslimanske familije i zbog toga ne bih sebi dozvolio pretjeranu slobodu da kažem nešto loše o Isusu npr. Protiv Isusa neka pričaju hrišćani, protiv Muhameda muslimani. Što se tiče mene mislim da bi bilo poželjno da islamski svijet ima što je moguće više osoba kao što je Salman Ruždi. Islamski svijet je samo u hronološkom smislu savremenik zapadne civilizacije. Postaće i njen istorijski savremenik samo onda kada stavi u pitanje religiozno-metafizičke osnove svoje kulture, kao što je to učinio zapad tri vijeka ranije. To pokazuju i riječi Sadika-Al azm-a koji u knjizi “islamski iluminizam” piše:
“Tvrdnja da se mješanjem vodika i kiseonika dobija voda je tvrdnja protiv islama, Islamski način da se kaže ista stvar je slijedeći: kad se atomi vodika približe atomima kiseonika dolazi, po Božijoj volji, do proizvodnje vode.”(Priroda u večini islamskih kultura još uvijek nije “obezbožena” što objašnjava poteškoće laiciziranja ovih kultura i njima odgovarajućih politika)
Ali pazite molim vas! Poznato je da je Volter, najznačajnija figura evropskog iluminizma, ismijavao sve one koji su nastojali da dokažu postojanje Boga. Ali je u isto vrijeme zahtjevao od ateista da naučno dokažu obratno, tj. nepostojanje Boga. Tako Volter kaže:”Kad se usuđujete da tvrdite da Bog ne postoji, da materija djeluje sama od sebe zbog jedne vječne nužnosti onda je potrebno da to dokažete kao jednu Euklidovu propoziciju, bez koje zasnivate vaše sisteme na jednom MOŽDA! Dobar fundament za jednu stvar koja najviše interesuje ljudski rod!”. Mada je bio antiklerikalni prosvjetitelj, Volter nije bio ateista jer ateizam ne primjećuje “veliki sat univerzuma koji zahtjeva velikog satdžiju kao njegovog izumitelja”. Volterov Bog je SATDŽIJA, uređivać univerzuma koji ne pretenduje da nametne čovjeku pojmove dobra i zla. Radi se dakle o jednoj religiji lišenoj teologije koja ne zahtijeva posrednike između čovjeka i Boga. Niko ne može posjedovati istinu o Bogu osmišljenom na ovaj način. To je jedini način vjerovanja u Boga koji nas ne čini fanaticima.
Ustvari deizam, kako se zove ova racionalna neobjavljena religija, rodio se u jednoj epohi tužno obilježenoj vjerskim ratovima. To je jedna intelektualna religija koja je sebi kao cilj postavila prevazilaženje religioznog fanatizma i netolerancije. Nije slučajno da je baš u toj epohi tajno kružio jedan spis nazvan “O TRI NAMETNIKA”, tj. o trima osnivačima monoteističkih religija Mojsiju, Isusu i Muhamedu. Mojsije je bio, kaže se u ovom spisu, običam mađioničar koji je načinio da Jevreji vjeruju u Boga – za kojeg je tvrdio da mu se prikazao i da će oni biti izabrani i Bogu najmiliji narod ako ga budu slijedili. Isus je načinio da se narod nada u vanzemaljska vječna dobra, pozivajući se na izmišljena čuda koja su oduvijek bila obala na koju su pristajale neznalice. Muhamed se opet, tvrdi se u ovom spisu, predstavio kao inspirisan od Boga tvrdeći da ima vizije i sa lažnim predskazanjima uspio je da svoje sljedbenike načini ratobornim što mu je omogućilo da dobije sve bitke.
I evo me skoro na kraju moje priče: nedavno sam ovdje u italiji gledajući jednu političku emisiju prisustvovao pravom TV-ratu u režiji svemoćnog i transcendentnog madžioničara. Ako me pitate kako se zove taj madžioničar odgovoriću vam pomalo prepotentno: OGRANIČENI LJUDSKI INTELEKT!
O čemu se radi?
Radilo se o jednoj tv-tribini u kojoj se diskutovalo da li iz učionica italijanskih škola treba odstraniti raspela. Među učesnicima emisije nalazio se i jedan egipćanin koji se predstavio kao Adem Smit. (Naravno nemojmo ga pobrkati sa čuvenim škotskim ekonomistom Adamom Smitom koji je umro daleke 1790-te godine) Na svu sreću pa naš simpatični egipćanin Adem nije ostavio kosti u studiju italijanske televizije Odeon. Nakon što se naš Adem opredjelio protiv raspela u učionicam italijanskih škola, nakon što se pitao zašto bi njegova kćerka muslimanka trebala provoditi vrijeme u jednom ambijentu u kojemu dominira jedan religioni simbol koji joj ne pripada, i nakon što je rekao da raspelo ne predstavlja ništa drugo do jedan leš, iz publike je izašlo nekoliko razljučenih momčina koji su ga isprebijali sve onako po propisu, ili kako bi rekli italijani: ”kako Bog zapovijeda!”. Sve se desilo u par minuta i uživo.
Dan poslije se zapih u jednoj kafani sa jednim mojim prijateljom. Radi se o diplomiranom pravnikom i jednoj uistinu mentalno otvorenoj osobi. Sjetih se nesretnog Adema i skoro zabavljajući se ispričah mu ono što sam vidio na TV-Odeon. Moj prijatelj nije oklijevao dati slijedeći komentar: ”Zaslužio je da ga isprebijaju!”. Insiktivno potvrdih da je u pravu. Ja sam kao dijete iskusio pedagoške metode moje mame, čije je jedino sredstvo bila šipka od trešnje koja je rasla pod prozorom mog komšije. Koliko sam degeneka pojeo od mame koja je bila komunista i koja je držala do bratstva i jedinstva. Najvjerovatnije da Adem nije inače ne bi izrastao u grmalja koji vrijeđa poslanika religije koja nije njegova.
Ipak, iste večeri kad se vratih kući onako pripit zapitah samog sebe: ”Postoje li granice nakon kojih ne priznajemo više slobodu riječi?”. Odmah potom pade mi na pamet Jacques Derrida: ”Toleranca je uvijek razlog jačega, to je znak suvereniteta koji sa svoje visine čini da drugi shvati: nisi nepodnošljiv, ostavljam ti jedno mjesto u mojoj kući s tim da ne zaboraviš da si ipak u mojoj kući”.
Na kraju, ako vas interesuje, samo da vam kažem: moj prijatelj iz djetinjstva Dragan već godinama živi u Engleskoj gdje je otišao davno, mnogo prije nego što se desio naš posljednji rat. Pitao sam ga prijateljstvo na FB ali mi nije odgovorio. Ko zna zašto? Nije valjda zato što još uvijek misli da sam Jevrej? Ili smo u međuvremenu postali Srbin i Šiptar? Biće bolje ne razmišljati o svemu tome…