Slavoj Žižek, foto, tzal.org
15. Oktobra 2018.
Ostajući dosljedan svom trgovačkom duhu i potrebi da svoje riječi što lakše proda mediokritetima, Žižek poseže za još jednim opštim mjestom i u izravnu vezu dovodi slučajeve Davida Dragičevića i Dženana Memića, propuštajući da uoči suštinski bitne razlike između njih. Jedino što ova dva slučaja povezuje jeste – sporost u dostizanju pravde
Piše: Elis Bektaš
Da je Slavoj Žižek za filozofiju ono što je Paolo Koeljo za književnost, odnosno Dino Dervišhalidović za muziku, ne shvataju samo mediokriteti obuzeti porivom za bezgraničnim divljenjem autoritetima, jer na taj način zadobijaju potvrdu vlastite pripadnosti nekom duhovnom okviru, odnosno oni koji se užasavaju pred pitanjima, pa stoga biraju da svoje povjerenje poklone gotovim i konačnim odgovorima, tim umnim plodovima svojih duhovnih autoriteta, koji se tako zgodno uklapaju u unaprijed zadate okvire.
Problem, dakle, nije u Žižeku, već u tome što je javni prostor okupiran duhovima koji se spremno svrstavaju pro et contra podalpskog filozofskog pehlivana, a koji jednostavno nisu sposobni uočiti da im njegovi nastupi ne pružaju razloge ni za divljenje ni za ljutnju i da je dovoljno samo oprati šarenu šminku sa lica tog filozofskog klovna pa shvatiti da se iza nje krije tek promućuran trgovac riječima, dovoljno vispren da i one posve isprazne proda kao prvoklasnu robu.
Žižekov tekst za Russia Today, u kojem se on osvrće na stanje u Bosni i Hercegovini, već je polučio žestoke reakcije, u rasponu od maloumnog divljenja njegovom zaključku da manje piva u Sarajevu nužno znači i više islamizacije, pa do jednako maloumnog zgražanja i davanja na značaju jednoj tako jadnoj, reklo bi se, „tunjinskoj“ konkluziji. Čak se i nekadašnji resu-l-ulema Musfata Cerić našao pozvanim da na svom Facebook profilu dirljivim riječima iskaže svoju tugu što ga je Žižek, moliću lijepo, razočarao.
Zločesti je Žižek dobrohotnom Ceriću oteo „taj osjećaj nade u beznađu da u svijetu ipak postoje ljudi bistrog i pametnog uma“, kao što školski nasilnik mlađem učeniku otima sladoled ili novac za užinu. Prosto je nemoguće utvrditi da li je jadniji ovaj Cerićev lament nad izgubljenim poštovanjem za slovenačkog ajatolaha ublehe ili divljenje koje Žižeku pred noge polažu oni koji i sami smatraju da je redukcija piva u bosanskohercegovačkoj prijestolnici dokaz pogubne islamizacije.
A evo šta je tačno Žižek napisao u svojoj kolumni za Russia Today: „Danas se srpski dio više ponaša kao suverena država, dok u muslimanskom Sarajevu islamizacija napreduje, potvrđujući se kroz sve teže dobijanje piva u restoranu ili baru, između ostalog.“
Iz ove rečenice čitalac može saznati barem tri stvari. Prva je da ga njen autor ne poštuje, jer mu u protivnom ne bi servirao jeftine doskočice, niti bi ga zatrpavao svojim nerazumijevanjem suštine. Druga je stvar to da Žižek ustvari ne zna šta je suverena država i kako se ona ponaša, odnosno šta su njene supstancijalne i kvintesencijalne atribucije, jer u protivnom ne bi paradržavnu folk-paradu u izvedbi Dodikove vlasti proglašavao ponašanjem suverene države.
Treće, da Žižek nema kapacitet da shvati kako je današnjoj „islamizaciji“ prethodila svojevrsna „deislamizacija“ Sarajeva, uz jednu bitnu razliku – ta je „deislamizacija“ sprovođena rigidnim i reduktivnim metodama, onima za koje Žižek vjeruje da suštinski određuju proces islamizacije, dočim se današnja „islamizacija“ sprovodi u najboljoj tradiciji demokratskih i građanskih društava, u kojima građanin sam odlučuje šta će raditi sa svojom imovinom i kako će voditi vlastiti biznis.
Cerićevu kuknjavu nad Žižekovom kuknjavom zbog manjka lokala u kojima se može popiti pivo, i dovođenje toga u vezu sa genocidom i agresijom, na ovom ćemo mjestu odbaciti kao plitak, dakle štetan i poguban model mišljenja, koji u svojoj osnovi nepristojno nalikuje Žižekovim nategnutim mudrolijama.
Znatno je, međutim, pogubnije to što Žižek banjalučke proteste povodom ubistva Davida Dragičevića proglašava mirakulom i poredi ih sa ukazanjem Gospe u Međugorju, baš kao što je pogubno i to što se dio glasova u javnom prostoru oduševljava takvom doskočicom. Takvi ne shvataju da je Žižek a) poručio da je ravno čudu to što su se tamo neki orijentalni divljaci i vizantijsko-osmanlijski relikti pobunili zbog neriješenog slučaja ubistva mladića, jer bi to u uobičajenim okolnostima njima trebalo biti nešto sasvim normalno i prihvatljivo, ili b) da i sam Žižek ima nekakvu ulogu, ili se samo nudi za aktivniju ulogu u jednom dobro organizovanom i vođenom građanskom protestu koji za cilj ima rasvjetljavanje slučaja jednog mučkog ubistva, koji se proteže sve do vrhova vlasti u Republici Srpskoj.
A takav građanski aktivizam nije nikakvo čudo, već sasvim očekivana reakcija na bahato ponašanje vlasti u najunitarnijoj paradržavnoj tvorevini na tlu Evrope i na teritoriji koja u stopu prati Vatikan u pogledu jedinstva vjere i države. Ako o čudu već moramo govoriti, onda ćemo kazati da je čudo to što Dodikova, i vladavina njegovih prethodnika, i ranije nisu potakli ovakve proteste, jer nije slučaj mladog Davida Dragičevića prvi koji je zahtijevao pravdu i koji je pokazao u kakav se anticivilizacijski limb strovalilo društvo koje je pristalo na tezu o plemenskoj ugroženosti kao univerzalnom opravdanju za sve.
Ostajući dosljedan svom trgovačkom duhu i potrebi da svoje riječi što lakše proda mediokritetima, Žižek poseže za još jednim opštim mjestom i u izravnu vezu dovodi slučajeve Davida Dragičevića i Dženana Memića, propuštajući da uoči suštinski bitne razlike između njih. Jedino što ova dva slučaja povezuje jeste – sporost u dostizanju pravde.
Međutim, dok u banjalučkom slučaju postoje ozbiljne indicije da je su u ubistvo umješani ljudi koji su bliski najvišim vrhovima vlasti u RS i dok banjalučki demonstranti svoje zahtjeve konzistentno ograničavaju na one koji su realni i racionalni, dakle na razotkrivanje klupka korupcije i kriminala u krugovima bliskim Dodiku, koji su na kraju doveli i do Davidove tragične i mučke smrti, dotle u slučaju Dženana Memića postoje dokazi o traljavom radu tužilaštva, ali ništa taj slučaj ne dovodi u vezu sa entitetskom i državnom vlašću.
Žižek uprkos tome laska i sarajevskim demonstrantima, premda bi on kao filozof morao razumijevati kakve sve opasnosti leže u populističkom pretjerivanju sarajevskih demonstranata, koji zloupotrebljavaju tragičnu činjenicu nečije smrti, koristeći je kao oružje za političku borbu i iz nje izvlačeći u najmanju ruku neumjesne zaključke.
Umjesto da se ograniče na traganje za pravdom i na pritisak na sudske i policijske organe koji su tu pravdu dužni dostići, demonstranti u Sarajevu koriste pogibiju Dženana Memića za infantilna prenaglašavanja i na njoj grade jednako infantilne zahtjeve. A nerealni i megalomanski zahtjevi uvijek vode ka razočarenju i ka ishodu u kojem će i Dženan Memić i njegova obitelj i pravda sama ostati iznevjereni.
Stoga su Žižekove slavujpojke i nadahnuto govorenje o čudima duboko u svojoj nutrini neetične i ne služe drugome do li osnaživanju njegove pozicije kao gurua plitkog mišljenja. To je samo dilersko ohrabrivanje njegovih sljedbenika da nastave konzumirati njegove floskule, koje će im donijeti kratkotrajni zanos i dugotrajno razočarenje, jer onaj ko pristaje na Žižekove doskočice kao na dokaze vrhnaravne pameti osuđen je da ostane u zapećku stvarnosti i života, osuđen na potrebu da mu uvijek neko drugi tumači tu stvarnost i taj život.
A oni, poput Cerića, koje je Žižek razočarao i naljutio, neka se zapitaju šta je naredno što će ih razočarati i naljutiti i do kad imaju namjeru trošiti život na razočarenja i ljutnju, odnosno do kad se misle od invektiva poput Žižekove braniti pozivanjem na zbijanje u stado i isturanjem osjećanja žrtve u prve redove, umjesto da te invektive obesmisle tako što će dostojanstvom, duhom, kulturom i radom pokazati da se može biti građaninom svijeta i kao musliman, stanovnik grada u kojem se, kao i u mnogim metropolama svijeta, alkohol ne služi u dijelu privatnih ugostiteljskih objekata.
Izvor: Bportal, E. B.