Piše: Richard W. Rahn
Koja je najsretnije mjesto na svijetu? Prošle je sedmice su u svom godišnjem izvještaju “Svjetska sreća” Ujedinjene nacije objavile da je Švicarska broj 1. Sjedinjene Države rangirane su na 15. mjestu, a afrička zemlja Togo našla se na posljednjem, 158 mjestu.
Švicarska je vjerojatno najuspješnija zemlja u svijetu – i najvjerovatnije je što je tako. To je kopno i bez puno prirodnih resursa. Ima četiri službena jezika, mnogo različitih vjerskih grupa, a okružuju ga zaraćeni susjedi. Ipak, ostala je otok mira i prosperiteta. Posljednji oružani sukob na švicarskom teritoriju dogodio se u građanskom ratu koji je trajao manje od jednog mjeseca 1847. godine, gdje je poginulo oko 130 ljudi. Posljednji put napao ju je Napoleon 1798. godine. Jezgra Švicarske konfederacije seže do 1291. godine, kada su se tri švicarska kantona (tj. Država) ujedinjuju radi zajedničke odbrane. Tokom stoljeća, Švicarska je narasla na svojih sadašnjih 26 kantona.
Savremena švicarska savezna država seže do 1848. godine, kada je usvojen savezni ustav, dajući odgovornosti središnjoj državi za odbranu, trgovinu i pravne poslove. Sva druga pitanja vlade ostavljena su kantonima i općinama (tj. gradovima). Ustav SAD-a, koji je više od pola stoljeća stariji od švicarskog, također je uvelike ograničio ovlasti središnje vlade – ali za razliku od Švicarske, tu je došlo do centralizacije vlasti u glavnom gradu na račun država i lokalnih vlada.
Švicarska sada ima viši realni dohodak po stanovniku od SAD-a, manju stopu nezaposlenosti (3,2 posto u odnosu na 5,5 posto), te približno trećinu iznosa državnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod. Prema najnovijem godišnjem indeksu ekonomske slobode u svijetu, Švicarska je rangirana kao četvrta najslobodnija ekonomija, a Sjedinjene Države su rangirane kao dvanaeste. I usput, Švicarska ima drugi najviši životni vijek na svijetu, dok je SAD daleko dolje na popisu.
U prethodnim člancima tokom godina predstavio sam gore navedene podatke i tvrdio da druge zemlje mogu puno naučiti od švicarskog uspjeha. Sada sam u Švicarskoj da napravim pretprodukcijske radove na dokumentarnom filmu o tome što Švicarsku čini tako uspješnom, kao dio serijala o nevjerojatno uspješnim zemljama. Za razliku od ostalih zemalja koje prezentiramo, Švicarska nije nedavni uspjeh, ali je jedinstvena među razvijenim demokratijama u tome da ne podliježe fatalnoj bolesti beskrajnog rasta veličine i centralizacije vlasti.
Postoji znatan broj empirijskih dokaza da, kako se veličina države povećava kao postotak BDP-a iznad oko 25 posto, ekonomski rast postaje teži i sporiji. Švicarska vlada je prevelika za taj standard, jer gotovo trećina BDP-a otpada na državni sektor – ali taj postotak je daleko manji od evropskih susjeda i Sjedinjenih Država – i što je najvažnije, Švicarci su bili u stanju stvoriti “kočnice” za izdatke, tako da vlada ne raste kao postotak BDP-a.
Švicarci su, uprkos svim njihovim razlikama, naučili živjeti zajedno ne namečući svoje poglede na susjedne gradove i kantone. Kao rezultat toga, postoji zdrav stepen porezne i regulatorne konkurencije među kantonima. Na primjer, stopa poreza na dohodak središnje države doseže maksimalno oko 12 posto. Ukupne porezne stope – federalne, kantonalne (državne) i lokalne – u nekim kantonima najviše iznose oko 20 posto, dok u ostalim kantonima, poput Ženeve, mogu biti više od 40 posto. (Maksimalni raspon poreza na dohodak u SAD-u, ovisno o državi, može se kretati od 38 posto do više od 50 posto.) Kao i u Sjedinjenim Državama, ljudi mogu za život birati kanton u kojem porezne stope i veličinu vlasti smatraju najugodnijima, ali Švicarci imaju mnogo veći izbor.
Švicarska je na prvom mjestu međunarodne konkurentnosti, dijelom jer je njihova maksimalna stopa poreza na dobit od 18 posto manja od svjetskog prosjeka (SAD je prije Trumpove reforme imala nekonkurentnu stopu poreza na dobit od 35 posto).
Za razliku od Sjedinjenih Država i mnogih drugih zemalja, Švicarska nije opterećena tim da svi moraju ići na fakultet. Budući da su praktični ljudi, oni su stvorili program naukovanja, koji odabiru dvije trećine mladih. Kao rezultat toga, oni uče struku kao zaposlenici kompanije gdje obuku direktno na poslu kombinuju zajedno s dva dana u sedmici u učionici. Nakon četiri godine imaju osnovnu stručnu spremu. To je rezultiralo stopom nezaposlenosti mladih od samo 3,2 posto (daleko manje od onoga u SAD-u i većini europskih zemalja).
Usporavanje svjetskog ekonomskog rasta je globalna briga. Ako je nevjerojatno bogate jurisdikcije, kao što su Singapur, Čile, Hong Kong i Švicarska, mogu uspjeti – ekonomski kreatori politika u svim zemljama trebaju proučiti najbolje prakse u tim i drugim mjestima i oponašati ih. Ekonomski prosperitet i sloboda nisu predodređeni – to je samo posljedica stvaranja dobrih politika i institucija.
Richard W. Rahn je viši saradnik Instituta Cato i predsjednik Instituta za globalni ekonomski rast.
