Katalin Ladik, Identifikacija, Akcija, 1975. g. (c/o Akademie der Bildenen Kunste, Vienna)
Nihad Filipović
SRBIZAM, KOMUNIZAM I TURKOFOBIJA
Nije nikakva tajna da su Srbi, kao većinski jugoslavenski narod, brojčano dominirali i u Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), i definitivno, u policijskim službama i armiji. Brojčano dominirajući, jasno da su onda bili i u najistaknutijoj poziciji uticaja na tokove kreiranja i provedbe politike, te je u tom smislu, ono što je začinjano ili bivala projekcija srbskog političkog uma, (a što se temelji na tradiciji političkog mišljenja u Srba), manje-više, više-manje, nailazilo i na, metaforički kazano, partijsko pečetiranje i ovjeru, tj. postajalo je službena politika KPJ (kasnije, Savez komunista Jugoslavije – SKJ).
Dominacija velikosrpskog političkog duha u SKJ je bila još, kako-tako, i održavano pod kontrolom, jer ipak su se komunisti okupljali oko internacionalističke ideje (najtransparentnije sažete u sloganu – Proleteri svih zemalja ujedinite se), pa se nastojalo potiskivati svaki znak etničkog nacionalizma; to sa jedne strane, a sa druge strane, jaki partijski ljudi, istina bog i Srbi, ali osobito oni nesrbske narodnosti, naročito J. B. Tito, kao neupitan autoritet, držali su virus etničkog nacionalizma pod “poklopcem” ideje i politike bratsva i jedinstva; znači pod, kakvom-takvom, ali kontrolom.
Vojska, policija i služba državne bezbjednosti je, međutim, druga priča: iako instrumenti komunističke vlasti, te su službe bile i ostale, čak i nakon Brionskog plenuma 1966. i reorganizacije policije te osnivanja republičkih službi unutarnjih poslova, stubovi etničkog nacionalizma u temeljima državne organizacije; (što će se transparentno manifestirati u postupku raspada Jugoslavije).
Međutim, glavna penetracija srbskog nacionalizma u kolektivnu duhovnost jugo-građana, nije vršena preko represivnog aparata (koji je tek sistem održavao takvim), nego se vršila se preko kulture, tj. uradaka duha (poezija i književnost), plus populistička nauka (naročito historija, a tu su opet specifično, osmanski period u našem historijskom trajanju i novija, tzv. historija narodno-oslobodilačke borbe i antifašističke revolucije jugoslavenskih naroda i narodnosti, bili u fokusu nacionalističkog “prepariranja” historijskih činjenica). Slovenci i Hrvati kao narodi razvijenije i prosječno većeg stupnja političke kulture, a naročito kao državni narodi, već u postupku kreiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nacionalno zreli i osviješćeni, bili su otporniji na tu velikosrbsku interpretaciju historije. Bosanski muslimani međutim, iz puno historijski uvjetovanih razloga, kasneći u postupku nacionalnog identitetskog prepoznavanja, platiće žestoko taj zaostatak i tipičan bošnjački duhovni javašluk.
Nešto od tog otrovnog kulturološkog koktela usmene predaje, crkvenih mitova, legendi, epske narodne poezije kojom se interpretativno i beskrupuloznim laganjem, raspaljivala nacionalistička mašta, nešto od te nacionalno-romantičarske književnosti devetnaestog stoljeća i od te pseudo-nauke u kojoj je sve moguće:
- i lagati da osmansko naslijeđe u nas nije ostavilo ničeg spomena vrijednog (kao što je lagao rodonačelnik tamno-vilajetske duhovnosti u Srba, Nobelovac, dr Ivan Andrić u svom doktorskom radu iz 1924. g. “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”),
- i Mavra Orbina “naučno” upakovati u nacionalno srbstvo,
- i osmanlijskog vazala Maraka Mrnjavčevića (u narodnom predanju poznat kao Marko Kraljević), koji pogibe 1395. boreći se protiv Vlaha, a za Osmanlije, prepakovati u nacionalnu ikonu i borca protiv Osmanlija,
- gdje je moguće književno prizivati “istragu poturica” i istovremeno to obrazovno razvijati i djeci u školama veličati kao nacionalni ideal, itd.
Nešto od tog kulturološkog instrumentarija kojim se vršilo prodiranje u kolektivnu imaginaciju naroda, jeste tradicionalna i naslijeđena duhovnost, ali je dobar dio te duhovne municije, kojom su u narodnim glavama razbijali logičko mišljenje i filtrirali historijske informacije, fabriciran i u okviru kulturnog modela komunističke Jugoslavije. To javno “pranje mozgova” ostavilo je tako dubokog traga u načinu mišljenja naših ljudi da tome svjedočimo i danas. Protekle su tri decenije od velikosrbskih osvajačkih ratova pokrenutih porivom grabeži tuđih teritorija na razvalinama jugoslavenske države koja je “prirodno” odumirala, a virusu velikosrbstva, mimikrijski maskiranim idejama iz vremena komunističke impregnacije duha u Bošnjaka (jugoslavenstvo, titoizam, ideološko bratstvo), svakodnevno svjedočimo u javnim manifestacijama duha.
- Šta je taj sindrom kolektivizma i kolektivističkog mišljenja, kojem svjedočimo svakodnevno u medijima, od pisanih do elektronskih, gdje je pojedinac, čovjek i građanin kao polazište, niko i ništa, a masa, klasa, narod – sve,
- šta je ta matrica u mišljenju gdje je humanistička ideja evropskog prosvjetiteljstva, ideja bratstva i jedinstva ljudi, ideološki (klasno) prepakovana i lukavo plasirana kao ideja starijeg brata, gdje smo jednaki, ali su brat i njegovi jednakiji – on određuje koje je naša soba i sobe naše djece, a koje je njegova soba i sobe njegove djece: televizor je u njegovoj sobi, a zajednički novac podijeljen, ali tako, da samo on ima ključeve od blagajne;
- šta je i otkud ta smetenost i krivo razumijevanje ideje slobode, demokratskog ustroja vlasti i građanskog društva, pa se boljševički (čitaj totalitaristički) titoizam doživljava kao ideal slobode i demokratski i građanski ustroj,
- šta je otkud ta nesposobnost akceptiranja vrijednosti slobodnog tržišta, koje se, u glavama takvih, a la cart odbacuje kao ideja truhlog kapitalizma,
- šta je to tragikomično, nostalgičarski-morbidno, slavljenje jednog propalog društvenog modela ekonomije i organizacije društva i vlasti, kao vrhunca, kao ideala slobode, humane organizacije zajednice i bajagi blagostanje, gdje se onda, van kritičke pameti, romantizira jugoslavenska ideja, (dva puta u 70 godina skrhana u bratoubilačkim ratovima), ideološko jugoslavenstvo, bolljševički titoizam i tekovine revolucije koja je pojela i svoju djecu i svoje djelo,
- šta je i otkud taj antiamerikanizam, antisemitizam i rusofilija kojima svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama, itd.
Šta je i otkud sve to skupa, ako ne iz naslijeđenog “progresivnog” mišljenje, na tragu marksizma-lenjinizma-titoizma.
Sve to skupa i još i više, svjedoči o provaliji nekritičkog mišljenja u koju je zaglavljen naš narod; i sve to skupa i još više, jeste duhovnost itekako naslijeđena iz vremena jugo-komunizma, kada dolazi do specifičnog ideološkog spoja klasne i narodno-oslobodilačke retorike sa velikosrpskim nacionalističkim diskursom u pristupu i viđenjima našeg historijskog puta, naročito osmanskog perioda i perioda socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u toku Drugog svjetskog rata. Ivan Lovrenović u eseju “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”, o tom fenomenu piše ovako:
“Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i klasnorevolucionarne dimenzije, a sa izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgam ipak prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je historijsku vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”.
Lovrenović je marljiv analitičar, vrlo je obaviješten i razumije kuću bosansku u paleti različitog viđenja njenih stanara. Ovdje međutim, ne bez doze cinizma i ironije, najprije primjećujemo da i sam Lovrenović, jedan od najprominentnijih promičbenjaka adoriranja i nekritičke recepcije književne, ljudske i sveukupne društvene veličine i značaja bosanskog Nobelovca Ive Andrića, smatra da je Bosni, antiturski mit “odricao bilokakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je historijsku vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”; što je istina, ali upravo je Andrić, uz Njegoša, što Lovrenović previđa, pradoditelj antiturskog mita u Srba; on je to i izričito napisao u njegovom naprijed citiranom doktorskom radu, naime da – osmanski period u kulturnom smislu nije ostavio ništa spomena vrijednog.
No, u stranu lovrenovćevsko nekritičko frceranje glede Andrića, vezano uz predmeta naše argumentacije u ovom radu, Lovrenović u gornjem iskazu dvostruko griješi: prvo, kada rečeni fenomen fokusira na, kako piše, “epohu snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu”. Jer, istina bog, trajao je taj fenomen sve vrijeme trajanja Jugoslavije, samo što je hiljadu devet stotina sedamdesetih, u period decentralizacije ili kako se to ondašnjim “partijskim” rječnikom kazivalo, u periodu (9) “federiranja federacije”, to donekle, (ali samo donekle i to zahvaljujući političkom preustroju koji je to omogućavao), amortizirano reagiranjem kulturološke bosanske elite koja se tih godina jasnije i glasnije eksponira; (i sam Lovrenović se tu javlja kao istaknut probosanski glas).
————————————————–
(9) Fraza “federiranje federacije” je kovanica visokog hrvatskog partijskog funkcionera, dr Vladimira Bakarića, 1912 – 1983. koji je, koliko pamćenje ovog autora služi, prvi upotrijebio tu frazu u diskusijama hiljadu devet stotina sedamdesetih, u vezi izmijena Ustava SFRJ.
————————————————-
Drugi pogrešan postulat Lovrenovića u citiranom izvatku je konstatacija o tome da je novi ideološki amalgam klasične antiturske naracije i komunističkog spleta narodno-oslobodilačke i klasno-revolucionarne retorike, kako piše Lovrenović, “prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune”. Stvar je, naravno, u percepciji. Lovrenović to vidi na citirani način, ali, što se malenkosti ovoga autora tiče, ako se kroz obrazovni sistem, u školama dakle, kroz književne uradke i historijsku interpretaciju, potura “antagonizam lune i krsta” kao činjenica života, bez ma i ovlašnog kritičkog odmaka, i ako to poturanje kreće sa djecom u osnovnoj školi, ne dakle na univerzitetima ili na tečajevima specijalističke nadgradnje duha, nego u (10) osnovnoj školi, gdje se usvaja temeljno obrazovanje, kao osnova kasnije nadgradnje, kako onda to razumijevati: na Lovrenovićev način, kao “prešutno podržavanje antagonizma između lune i krsta” ili kao politiku, kao državni, dakle službeni, nimalo prećutni, zahvat, smjer i pravac. Jer i obrazovanje je dio političkog diskursa. Nemoguće je imati takvo obrazovanje, a tvrditi, kao što u osnovi Lovrenović tvrdi u gornjem izvatku iz njegovog eseja “Andrićevstvo, turkofilija i turkofobija”, da država nema ništa s tim, da je to nešto s onu stranu državne politike, ali eto, prešutno se preko toga prelazi, valjda radi mira u kući.
——————————————————-
(10) Kao ilustracija načina na koji se u glavama djece prelamao antagonizam između krsta i lune, evo jedne zgode iz mog djetinjstva, koja nam puno govori o tome kako i zašto mala i nevina ratovanja djece, kasnije prerastaju u velike ratove odraslih. Dakle, mi djeca na velikom odmoru, ko će znati odakle i kako je krenulo, ali zametnemo rat između “Turaka” i “Vlaha”; (kasnije će tek naše igre prerasti u ratovanja indijanaca i kauboja, ali tada, još holivudski film do nas nije bio stigao). I onda se digne komunistička partijska hampa, sastanak ovaj, sastanak onaj, analizira se, kritizira se i samo-kritizira. Svašta je tu pominjano: historijsko naslijeđe, negativne pojave iz prošlosti, religija, besklasno društvo itd., ali interesantno, nikome da na um padne moguća veza našeg malog dječijeg rata sa onim o čemu su djecu podučavali u školi.
—————————————————–
Ili je pak sve skupa naprosto rezultanta ignorancije ljudi u komunističkoj piramidi moći, kojim je, (ili makar mnogim od njih; ta sam Milovan Đilas, jedan od najbližih Titovih saradnika, je to uočio vrlo rano i o tome pisao, pa dospio na robiju zbog tog pisanja), od početka do kraja tog projekta, najvažnije bilo jedno, a to je vlast i njihove privilegije u vlasti; sve ostalo je dobrodošla ili manje poželjna nadgradnja, koja međutim, dok ne ugrožava prva dva postulate projekta – znači vlast SKJ i njihova pozicija u partiji i vlasti – nema za njih neko osobito značenje i težinu.
No kako god bilo, prešutno ili nimalo prešutno već službeno, kao artikulacija politike, ili pak kao ignorancija vrhuške Nove klase partijske aristokracije, aparatčika i birokrata, činjenica je da Bošnjaci, o njima je ovdje specifično riječ, (mada je to fenomen koji se primjećuje i kod Srba, i u manjoj mjeri kod Hrvata, ali se to kod njih manifestira prvenstveno kao ideološka pometenost na tragu kolektivističke duhovnosti naslijeđene iz vremena komunističke impregnacije duha, dok je u Bošnjaka, “slika” mnogostruko složenija); ako je dakle specifično o Bošnjacima riječ, oni i dan danas duhovno lutaju, što bi (11) pokojnik sa Mirogoja kazao, “bespućima historijske zbiljnosti”: razapeti i izgubljeni u identitetskom lutanju, ne znaju – jal su pošli, jal su došli, jal su Muslimani, jal su Bosanci, jal su Bošnjaci, a ima i Hercegovaca i Srba i Hrvata i Jugoslavena i ko zna kojih još. Kao papagaji, naučeni riječ-dvije-tri, ponavljaju srbske okupacione istine, poluistine-polulaži i laži: nabijanje na kolac, begovsko nabijanje nevine mlade, otimanje djece kroz sistem devširme, vrte mržnju kao prirodno stanje stvari u “tamnom vilajetu”, kao biva nigdje na dunjaluku nejma mržnje k’o u Bosni, stide se jezik kojim govore nazivati svojim bosanskim imenom, stide se dimija svojih nana, stide se imena svojih, pa djecu maskiraju prešaltavajući ih na bajagi internacionalna imena, stide se imena svog naroda, pa se sprdaju sa Bošnjacima nazivajući ih Bošnjacima 93, nazivaju ih ubicama, zločincima, degenericima, debilima i kako sve ne, stide se svog dina i svoje tradicije, pa im je tradicionalna manifestacija bosanskih muslimana, tzv. Musala, koja se obilježava kod Kamen-grada, općina Sanski Most (usput rečeno obilježavala se – evo i jednog plusa za komuniste, i za komunističkog vakta, ali to kreće sa onom gore pominjanom Lovrenovićevom drugom fazom u komunističkom ustroju jugoslavenske države i društva); helem, zbog te i takve duhovne smetenosti i nesnalaženja u eteričnom identitetskom, takvim vajnim Bosancima je Kamengradska Musala i ublizu izgrađen spomenik Bosansko – Turskom prijateljstvu, vrhunac primitivizma, spomenik okupatoru i znak povratka mrskih Osmanlija u Bosnu, a Bošnjaci koji se priključuju toj manifestaciji su im budale, nakaze i izdajice, jer bože moj, gdje ima da se okupator slavi: porobili nas, ubili nam našeg kralja, pravog patriotu i domoljuba što stade na branik Bosne, pa ga nevjerni turski sultan ubi, a “Bošnjaci 93” sada slave tog oce-ubicu… i tako dalje i tome slične nebuloze, predrasude, polu-informacije, pervertirane činjenice, gluposti i duboko i teško neznanje.
—————————————————-
(11) Ovdje se aludira na pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, dr Franju Tuđmana (1922 – 1999) i njegovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”; ta njegova fraza iz naslova postaće poslije u Bosni popularna te će ući u širu upotrebu, bilo anegdotski i kao vic, bilo kao seriozno poentiranje u političkim diskusijama.
Povezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/
http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/02/prepoznavanje-bosnjastva-4/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/08/prepoznavanje-bosnjastva-5/