Povodom drugostepene presude Radovanu Karadžiću.
Nihad Filipović
Visina kazne izrečena Karadžiću ne da nije bez značaja, ali je u suštini, manje bitna. Nema te kazne koja može pokriti njegov zločin. Naravno prvostepeno izrečena kazna od 40 godina, bila je parodija prava. Kriva poruka – da se zločin genocida isplati – već je odaslata uključivanjem genociteta zvanog Šumska Republika u novi ustavni ustroj, onaj iz Dejtona 1995.; a još je i ojačana prvostepenom presudom.
Jer šta je četrdeset godina za nekog budućeg 30-godišnjaka Karadžićevog kalibra; sa 30 g. života dobije 40 g. zatvora, odleži pola ili nešto jače i sa pedesetak godina eto ga na slobodi, nazad u neku buduću Šumsku tekovinu da uživa plodove zločina, koliko mu je ostalo od života…
Što se tiče prvostepene kazne, ta diskrepancija između presušenog zločina i težine izrečene kazne, je uočena i ovom drugostepenom presudom to je ispravljeno.
E, ali ostaje Genocitet.
Nadali smo se da će drugostepenom presudom genocid biti stavljen na teret Karadžiću i za onih dodatnih šest općina. Međutim, sud je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, tj. smatraju i dalje da tužiteljstvo Karadži nije dokazana genocidna namjera za zločine u tih dodatnih šest općina.
Za Bosnu je daleko značajnije to što je i drugostepenom presudom ODBIJENO Karadži genocidna namjera trijebljenje dodatnih šest općina, nego što mu je kazna podignuta sa 40 g. zatvora na doživotnu.
I presuda za genocid u Srebrenici je značajna i mogla je (i još uvijek može, posebno ako se slože neke prethodne pretpostavke), poslužiti kao legitimacija u zahtjevu za dekonstrukciju Šumske, ali sa presudom za tih dodatnih šest općina to bi bilo beton.
Ovako, izgleda da su nam Genocitet zacrtali kao, kobajagi održivo rješenje! Mal'ne kao sudbina.
Ali, sudbina je naravno u Božijim rukama. Tako da je i dalje sve najprije do nas.