Loading...
HistorijaKulturaSvijet

Zašto problemi današnjeg europskog islama mogu biti uzrokom greške napravljene stoljeće prije

Izvod iz magazina The Economist
Preveo: Sanjin Salahović

Europski potezi koji su podrovali kalifat poremetili su centar teološkoga uticaja

Kad god se neki europski grad zatrese pod uticajem kakvog terorističkog akta, eminentne novine na kontintentu dave se u debatama o tome šta je pogrešno i kako je sve pošlo po zlu. I posebno često se postavlja pitanje o tome da li bi europske države trebale promijeniti svoj stav prema pojavi rastućeg minoriteta neprilagođene muslimanske populacije. Da li im prilaziti velikodušno prihvatajući njihove kulturne razlike ili za šta se neki zalažu, raditi protiv njih. Debate se nastavljaju čak i u slučajevima gdje je potpuno jasno da Islam nema veze sa samim događajem – kako se čini da je slučaj sa ubistvima od strane poremećenog mladića u Munich-u). neprilagođene manjine muslimanske populacije.

Jedan od vodećih autoriteta na temu europskog islama dao je nijansiran prilog ovoj konverzaciji. Pišući u Frankfurter Allgemeine Zeitung, odgovorio je Jonathan Laurence na kolumnu koja je tvrdila da “terorizam ima dosta veze sa islamom”. Njegov argument je bio (link na engleski original) taj da su devijacije u europskom islamu današnjice jedna vrsta traume nastale nakon greške počinjene još skoro tačno stotinu godina unazad. U ljeto 1916 godine, britanska je vlada, zajedno sa svojim saveznicima, poticala arapsku pobunu protiv političkoga i posebno duhovnoga vođstva Otomanske imperije. To je vodilo osvajanju Jerusalem-a pod vođstvom Britanaca te tako učinilo kraj otomanskoj dominaciji nad islamskim najsvetijim mjestima – bilo u Levantu ili na Arabijskom poluostrvu. Kao alternativu otomanskoj vlasti, britanci su podupirali hašemitsku dinastiju koja još uvijek vlada Jordanom. Ali najveću korist iz svega izvukla je kraljevska kuća Saud koja je preuzela Meku i Medinu 1924 godine.

Po mišljenju gosp. Laurenca, profesora na Boston Koledžu, ovo je vodilo kraju perioda od više decenija u kojima je kalifat (duhovno vođstvo koje je oličeno u liku sultana tokom otomanskoga perioda do 1922 god.) imao generalno pozitivan uticaj na globalni islam. Ne samo u pitanjima Otomanskoga interesa u ovom pogledu, kalifat je ostvario vrhunac kvaliteta u internacionalnoj mreži: učitelja, propovjednika i sudija. Kako je to pokazao otomanski historičar Halil Inalcik, koji je umro nedavno kao stogodišnjak, moć sultana u ulozi kalifa je varirala u skladu sa vremenom. Neki su sultani uspijevali kontrolisati ulemu i religiozne učenjake, drugi nisu. Ali cjelokupna globalna spiritualna uloga institucije kalifa bila je od posebnog značaja tokom 19-og i početkom 20-og. stoljeća, obuhvatajući više od 100 miliona muslimana pod britanskom vladavinom u južnoj Aziji, i u modernoj Indoneziji pod kontrolom Holanđana.

Kako je pisao Mustafa Akyol, turski poznavaoc religije, kalifov uticaj na muslimane u azijsko-pacifičkoj regiji imao je povoljan efekt za USA. Abdulhamid II, zadnji sultan duge vladavine, pomogao je ubijediti filipinske muslimane da prihvate američku dominaciju nad njihovim arhipelagom. (Drugi pak imaju crne uspomene o njemu. Armenci ga drže odgovornim za ubistvo desetine hiljada njihovih sunarodnika u 1895 god.) I baš zbog činjenice da je Otomanski kalifat imao tako dubok uticaj na svoje podanike, radile su europske sile predano na njegovom potkopavanju. Barem od 1870 god. Britanska diplomatija je pokušavala da promijeni centar globalnog uticaja na islam i preseli ga iz Turske na arapsko poluostrvo. Holanđani su pokušavali zaustaviti žal za kalifom u govorima prilikom javnih molitva muslimana. Sa nešto više uspjeha, Francuzi su promovirali alternativne centre duhovnih autoriteta među muslimanima nad kojima su vladali u Alžiru i Maroku. Dok god su vladali nad Libijom (do 1912 god.) kalifat je uspijavao održavati svoj uticaj u Sjevernoj Africi. Ali nakon što su turski novi, sekularni nacionalistički vladaoci napokon ukinuli instituciju kalife 1924 god., njihov posao je bio samo nastavak nastojanja europskih sila koje su sabotirale rad ove svete institucije još desetljećima prije.

Kako to gosp. Laurence vidi, ukidanjem kalifata nastao je vakuum koji je morao biti ispunjen. I to se desilo tokom tekućeg stoljeća. Mračne sile su izbile na površinu tokom toga procesa i one su rezultirale u pojavi novoga kalifata proklamovanog od strane Abu Bakr al-Baghdadi-ja, lidera Islamske države. Čak i tamo gdje bi zaustavilo anti-zapadnjačku retoriku i nasilje, globalna mreža fundamentalizma i puritanizma propovjednika, poput onih u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, uglavnom je odbacivala pomirljiv ton otomanskoga kalife koji je bio ispunjen dubokim poznavanjem i shvatanjem zapadne umjetnosti i muzike. Da li je ovo rečeno dosad išta manje od intrigirajućeg fakta u shvatanju historije? Da i još pride, po shvatanju gosp. Laurence-a. Naivno je misliti da europski islam danas može biti hermetički odijeljen od dominantno islamskih zemalja u svijetu. Na ovaj ili onaj način, muslimani Europe su u doticaju sa idejama i stilom života dominantno muslimanskih zemalja. Današnje europske vlade trebaju razviti sofisticirano shvatanje načina na koji ovaj uticaj djeluje pri tome posebno shvatajući rizike neželjenih posljedica. Favoriziranje jednog toka kulturnog i teološkog uticaja nauštrb drugog može otvoriti put stvarnosti koju, u biti, ni sami ne žele.

Izvor: Erasmus – The Economist

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »