Varlam Šalamov – Fotografija nakon hapšenja od NKVD-a 1937. god
Ne znam da li postoji u historiji civilizacije nešto slično Staljinovim lagerima, i da li postoji neko potresnije svjedočanstvo o istim od knjige Varlama Šalamova „Priče sa Kolime“. Varlam Šalamov je proveo svoje najbolje godine života na zaleđenoj Kolimi, od 1937. do 1953. godine. Uhapšen je još kao mladić, student prava, za kontrarevolucionarnu djelatnost. Njegovo potresno svjedočanstvo nije moglo u cjelosti biti objavljeno za njegovog života u SSSR-u, priče su objavljene u inostranstvu, a bolesnog Šalamova su natjerali da se odrekne njih pod izgovorom, nevjerovatno idiotskim, „da je njegovu prozu pregazio život“. Osim proze, manje poznate su i Šalamovljeve pesme o kojima se jako pohvalno izrazio.
Po djelima Šalamova, njegovim sjećanjima i pričama, napravljena je i ruska serija „Zavještanje Lenjina“ za koju se nadam da će se jednog dana pojaviti kod nas na televiziji. A možda i jednog dana neko snimi jugoslovensku verziju priča sa Golog otoka, jer lageri/gulazi/logori nikada neće nestati, kako u glavama zločinaca, tako i u realnosti koju život ne može da pregazi. O knjigama sjećanja iz logora/lagera biće još priče.
Ova potresna i kultna knjiga je izašla u dva navrata u SFRJ, drugo izdanje je prošireno u dvije knjige i obuhvata sve kolimske priče (Priče sa Kolime 1 i 2; BIGZ 1987. godine). A prije par godina se pojavilo i izdanje izdavačke kuće LOM, koliko sam vidjeo to izdanje obuhvata priče samo prve knjige iz 1987.
Prevod ovog teksta sa ruskog sajta je zapravo kratak isječak Šalamovljevih opservacija koje se mogu naći u pričama.
Rudnik zlata na Kolimi
• Izvanrednu lomljivost ljudske kulture, civilizacije. Čovjek postaje zvijer kroz tri nedelje – pri teškom radu, gladi i batinama.
• Glavno sredstvo za kvarenje duše – hladnoća, u srednjeazijskim lagerima ljudi su, vjerovatno, duže mogli da izdrže – tamo je bilo toplije.
• Shvatio sam da se druženje, drugarstvo, nikada ne rađa u teškim, veoma teškim – po svim životnim stavkama – uslovima. Družba se rađa u teškim, ali mogućim, uslovima (u bolnici, a ne u jami).
• Shvatio sam da čovjek do kraja čuva osjećaj zlobe. Mesa na gladnom čovjeku ima samo za zlobu – prema svemu ostalom je ravnodušan.
• Shvatio sam razliku između zatvora, koji jača karakter, i lagera, koji kvari ljudsku dušu.
• Shvatio sam, da su Staljinove „pobjede“ bile dobijene, zato što je on ubijao nevine ljude – organizacija, deset puta manja po brojnosti, ali organizovana, pomela bi Staljina u dva dana.
• Shvatio sam, da je čovjek postao čovjekom zato što je fizički izdržljiviji, žilaviji od bilo koje životinje – nikakav konj ne može izdržati rad na krajnjem sjeveru.
• Vidjeo sam da je jedina grupa ljudi koja se držala koliko-toliko čovječno u gladi i tlačenju su bili – religiozni – sektaši – skoro svi i veliki dio sveštenika.
• Najlakše od svih, prvi propadaju partijski radnici i vojna lica.
• Vidjeo sam kako je šamarčina dovoljan argument za intelektualca.
• Da ljudi razlikuju načelnike pa jačini kojom ih udaraju, žestini batinjanja.
• Batinanje kao argument je gotovo neosporno (metod broj 3).
• Saznao sam istinu o pripremi tajnih procesa od majstora tog zanata.
• Shvatio sam da u zatvoru saznaju političke novosti (hapšenje itd.) ranije nego oni napolju.
• Naučio sam da je zatvorska (i lagerska) „paraša“ (noćna posuda) sve osim „paraše“.
• Shvatio sam da se može živjeti u zlobi.
• Shvatio sam da se može živjeti u ravnodušnosti.
• Shvatio sam da čovjek ne živi od nade – nadanja nikakvih nema, ne zbog volje – kakva volja tamo može biti, već instiktom, nagonom samoočuvanja – istog porijekla kao drvo, kamen i životinja.
• Ponosim se što sam na samom početku rješio, još 1937. godine, da nikada ne budem brigadir ako moja volja može poslati u smrt drugog čovjeka – ako sam svojom volja dužan služiti upravi, ugnjetavanju drugih ljudi – uhapšenika kao što sam ja.
• Moje i fizičke i duhovne sile su se pokazale jačima, nego što sam mislio, u tom velikom iskušenju, i ponosim se što nikog nisam izdao, nikog nisam poslao u smrt, na robiju, i što nisam nikog otkucao.
• Ponosan sam što ni jednu molbu do 1955. godine nisam napisao (1955. godine Šalamov je napisao molbu za rehabilitaciju).
• Vidjeo sam na licu mjesta takozvanu „Berijinu amnestiju“ – i bilo je šta da se vidi.
• Vidjeo sam da su žene poštenije i nesebičnije od muškaraca – na Kolimi nema slučajeva da je muškarac došao za ženom. A mnoge su žene dolazile (Faina Rabinovič, žena Krivošeja).
• Vidjeo sam zadivljujuće sjevernjačke porodice (civila i bivših zatvorenika) s pismima „zakonitim muževima i ženama“ itd.
• Vidjeo sam „prve Rokfelere“, milionere iz podzemlja i slušao sam njihove ispovijesti.
• Vidjeo sam teške robijaše, takođe i mnogobroje „kontigente „D“ i „B““ itd., „Berlag“.
• Shvatio sam da se bolnicom ili promjenom posla, može dobiti mnogo, ali po cijenu rizikovanje života – batinama i ledenom samicom.
• Vidjeo sam ledenu samicu, izdubljenu u stijeni, i u njoj proveo jednu noć.
• Želja za vlašću, slobodnim ubijanjem je velika – od velikih ljudi do običnih operativaca sa snajperom (Serošapka (Videti priču „Bobice“ u „Priče sa Kolime“ knjiga prva) i njemu slični).
• Nezadrživu sklonost ruskog čovjeka ka dostavljanju i tužakanju.
• Naučio sam da svijet treba dijeliti ne na dobre i loše ljude, već na kukavice i one koji to nisu. 95% kukavica pri slaboj prijetnji su sposobne na sve podlosti, smrtonosne podlosti.
• Ubijeđen sam da je lager u potpunosti negativno iskustvo, čak ni sat u njemu ne treba provesti, jer to je sat uništenja. Lager nikome nikada ništa nije dao niti je mogao dati. Na sve – i zatvorenike i civile – lager djeluje uništavajuće.
• Svaka oblast je imala svoje lagere, na svakom gradilištu. Milioni, desetine miliona zatvorenika.
• Represije nisu zahvatile samo vrh, već svaki sloj društva – u svakom selu, u svakoj fabrici, u svakoj porodici bili su, ili rodbina, ili poznanici, pod represijom.
• Najboljim dijelom svog života smatram mjesece provedene u ćeliji zatvora Butirka, gdje sam imao priliku jačati duh slabih i gdje smo svi govorili slobodno.
• Naučio sam da „planiram“ život na dan unaprijed, ne više.
• Shvatio sam da lopovi nisu ljudi.
• Da u lageru nikakvih prestupnika nema, da tamo sjede ljudi sa kojima si bio komšija (i bićeš), koji su zatvoreni za kršenje zakona koji nisu prekršili.
• Shvatio sam kako je strašna stvar samoljublje dječaka, mladića: lakše će ukrasti nego zamoliti. Hvalisanje i taj osećaj bacaju dječake na dno.
• Žene u mom životu nisu igrale veliku ulogu – lager je razlog tome.
• Poznavanje ljudi je beskorisno, jer ja svoje ponašanje prema svakom podlacu ne mogu promijeniti.
• Posljednji u redovima, koje svi mrze – i stražari, i drugovi, – su oni koji zaostaju, bolesni, slabi, oni koji ne mogu trčati na mrazu.
• Shvatio sam šta je vlast, i šta je čojvek sa oružjem.
• Da su razmjere pomjerene i da je to karakteristično za lager.
• Preći iz stanja zatvorenog u stanje civila je veoma teško, gotovo nemoguće, bez perioda dugog prilagođavanja.
• Da pisac mora biti stranac – u temama koje opisuje, a ako dobro zna materijal, onda treba da piše tako da ga niko ne razumije.
Izvor: izmedju.wordpress.com
Prevod sa ruskog orginala:
http://shalamov.ru/library/29/