Nihad Filipović
Znam da je većini izgleda ovo sa Komšićem i Jovanovićem ispod ogromnog portreta rahmetli-pokojnog maršala cool i nemere neg’ nako. Biva tako treba.
Meni je to blasfemična ubleha izvan vremena i real-političkih odnosa u vremenu. On se sa Jovanovićem slika pod ogromnim portretom lidera svega onoga iz čega se, ako ne porodilo (jer ima to svoju historiju i prije maršala i vremena ideološkog bratstva i jedinstva), a ono fantastično i do genocidnih razmjera razvilo, svo to zlo što se na Bosnu i njene ljude sručilo 1992.
Kakvu nam Komšić poruku time šalje?
Jer simboli su značajni; u njima se sažimaju poruke, a da riječ nije rečena. Te tako i ovdje – ta slika govori više od milion riječi. Ako je Titov historijski skrhani i do balčaka kompromitirani model odnosa u društvu rješenje danas u Bosni, onda stvarno neka nam je dragi Bog na pomoći.
To jedno, a drugo – časni Zlatni zambak bosanski nakon 1995, deklarirao se političkom kamenjarkom i dejtoncem, tj. zagovornikom svega onoga protiv čega se digao na borbu 1992. Paradoks je pri tom, da je u odnosima kakvi jesu u Bosni, Komšić u politici ipak dođe kao kakva-takva tabletica smirujućeg bola koji bosanskom patriotskom osjećanju nanose antibosanci i posebice Čović i ergela ADZ-ovaca, mahom iz Ercegovine.
Činjenica je, i to je paradoks te dejtonske situacije, da je njegov izbor u Predsjedništvo, ipak klip u točkove osovini Beograd – Zagreb – Mostar – Banja Luka. Možemo samo zamisliti tu situaciju sa Čovićem i Dodikom u Predsjedništvu.
Naravno Osovina će nastaviti dogovoreno (9. januar, paradiranje sile i Čovićevo prisustvo paradi, plus obnova jednom već upokojene Herceg Bosne, na tom je tragu); ali različite su to političke težine sa Čovićem Terminatorom u Predsjedništvu i sa takvim Čovićem, tek kao liderom jedne stranke, makar i najjače u bosanskih Hrvata.
U odnosima kakvi jesu, eto i takav Željko nam dobro dođe u Predsjedništvu. Još bolje bi bilo da dođe tobe, da se istinski osovi u slobodnom, kritičkom mišljenju, da se oslobodi ideologije Kumurovca koja mu je u srcu, da konačno shvati da titoizam ima malo i nimalo dodira sa društvenom slobodom, sa demokratskim vrijednostima kojim težimo, da je to maršalovo zapravo sve kontra tim vrijednostima i da se sa maršalovom totalitarnom slikom društva u srcu i duši ne ide u modernu Evropu.
Evo ja mu garantujem, imam taj uvid – na političkom zapadu NIKO, sem malih ultracrvenih budalaša, boljševike ne smatra idealom. Niko!…. A Tito je bio i ostao čitav život – boljševik. Jovanović mu tu tom smislu možda i pomogne da skonta neke stvari. Ipak je on liberal – a to su rijetke zvjerke Regionalne.
A hoće li ga savjetovati da se otkači od apologetike tečevine Genocida?
Možda. Ne izključujem. Jer Čeda je jedan stvarno rijedak, možda i jedini od tih javno profiliranih faca u Srbiji koji je, nakon izvjesnog laviranja gdje je vagao riječi vodeći računa o srbskom prosječnom javnom mišljenju, na koncu ipak manje-više otvoreno Šumsku nazvao genocidnom tvorevinom – što i jeste.
Ipak, ostaje gorčina u duši. Cijenjeni profesor Francis Boyle, dokazani antidejtonac i prijatelj Bosne, kako saznajemo, nudio je pomoć te vrste Komšiću. Ali je odbijen. A zna se ko u Sarajevu ne podnosi Boyla.
Tako da, bez obzira šta ga nasavjetovao Jovanović, Komšić u politici, na žalost, kako ja to vidim – i dalje ostaje kamenjarka i dejtonac.