Loading...
HistorijaKultura

LEGENDA: BOSANČICA JOŠ UVIJEK ČUVA TAJNU PEĆINE U RATAJIMA

U arheološkom području Rataje, u Ratajima kod Miljevine, nalazi se zanimljiv srednjovjekovni objekat sakralne arhitekture, stijena s izdubljenom ćelijom – grobnicom ili, kako je ovdašnji mještani koji baš i nisu raspoloženi za razgovor zovu, Pećina. Nema povijesnih podataka o ovom mjestu, pa se oko njega isprepliću mnoga narodna predanja.

Selo Rataje nalazi se oko kilometar i po zapadno od Miljevine, nad desnom obalom rijeke Govze, oko pola km od njenog ušća u rijeku Bistricu. Na vrh sela, na istaknutom i uzvišenom mjestu, nalazi se usamljena vapnena stijena, promjera oko 30 m,  vertikalno usađena u relativno ravan teren. Oko 150 m jugozapadno nalazi se kula Čengića – Ratajaca, koji su, kao dio velikog roda Čengića, doselili u Rataje u drugoj polovini XVI stoljeća.

U ovom selu nalazi se zanimljiv srednjovjekovni objekat sakralne arhitekture, pomenuta usamljena stijena, s izdubljenom ćelijom – grobnicom ili, kako je ovdašnji mještani koji baš i nisu raspoloženi za razgovor zovu, Pećina.

To je stijena u kojoj je grobna komora uklesana u živac kamena koji stoji usamljen na tom prostoru, kao da je upravo ovdje i iznikao. Ulaz u ćeliju ničim nije zaštićen, već zjapi prazan kao i grobnica u njemu. U unutrašnjost stijene vode mala vrata na luk, visine oko dva metra i širine 70 centimetara. U samoj ćeliji nalazi se grobna raka bez poklopne ploče. U nju se ulazi sa južne strane, preko tri stepenika uklesana u živu stijenu. Iznad ulaza je isklesana nadstrešnica.

Stijena je visine oko šest metara i obima oko 16 metara i zauzima centralno mjesto u kompleksu s ostacima džamije, turbeta i mezarja, kao i zidova za koje neki istraživači tvrde da su ostaci harema, dok drugi pak tvrde da su u pitanju ostaci srednjovjekovne crkve.

Nema povijesnih podataka o tome, osim o rodu Čengića. Pored pomenutih materijalnih ostataka na terenu, postoje samo narodna predanja, pa se oko ovog mističnog mjesta prepliću razne priče. Jedna od najpoznatijih kaže da se radi o svečevom grobu, odnosno grobnici svetog Arsenija Sremca, drugog srpskog arhiepiskopa iz XIII vijeka, tačnije perioda od 1233. do 1263. godine. Prema jednom od predanja, njegove mošti su nošene i čuvane po raznim manastirima, a tu su počivale sve dok nisu prenešene u manastir Ždrebaonik, kod Danilovgrada (Crna Gora), gdje se i danas nalaze.

Prema drugom predanju, koje je zabilježeno u Glasniku Zemaljskog muzeja 1889. godine stoji: „Ćelija je služila kao tekija, a uz samu stijenu je kasnije napravljena džamija. Tu je, priča se, bio sahranjen hadži-Hasan, Isa-pejgamberov ashab. Taj ashab je stavio na Rataju dovu. Običaj je bio da uoči svakog petka do turbeta cure otiđi, prouči po dva rećata u Turbetu, zaišti šta hoćeš, kad pođeš zađdi svijeću – ujutru ni traga od svijeće, ni okapine…“

Svetac ili „dobri čovjek“

U neposrednoj blizini ćelije – grobnice, nekadašnjem gnijezdu feudalne porodice Čengić, nalaze se ostaci kule koju su, po predanju, izgradili begovi Čengići -Ratajci, braća Ahmed-paša i Osman-paša, koji su živjeli na prelazu iz XVII u XVIII vijek kada je ova porodica bila na vrhuncu moći, a mnogi njeni članovi su zauzimali visoke položaje.

Ćelija je izdubljena u stijeni, u čijem se središtu nalazi grobnica u obliku ljudskog tijela. Proučavajući srednjovjekovne spomenike u Podrinju, arheolog Zdravko Kajmaković i njegova ekipa su našli, pored nekoliko kamenih srednjovjekovnih sarkofaga, i grobnicu uklesanu u stijeni u Kutima, oko 2,5 km nizvodno od Miljevine, u dotada neotkrivenom kasnosrednjovjekovnom gradu Prilepu, koji se spominje u dokumentima od 1392. i 1466. godine (Aleksandar Ninković, Stari grad na desnoj obali Bistrice /Prilep?/… 1976, 17-18). Kameni sarkofazi izdubljeni u obliku čovječijeg tijela poznati su na teritoriji Bosne i Hercegovine od Jajca, preko srednje Bosne, doline Lašve, Zenice i Sarajeva do Foče (Lidija Žeravica, Grobovi ispod stećaka na Pavlovcu,… 1982, 189-190). Ukopavanje u kriptu, pored mauzolejnih crkava i građevina, samo je savršeniji vid ukopavanja.

Okolni Srbi su naseljeni u Rataje uglavnom u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Oni ne pamte džamiju. Za njih je „stijena-ćelija“, kako je oni zovu, „svečev grob“ ili „svetinja“. Bošnjaci stijenu – grobnicu nazivaju turbetom u kome je bio sahranjen „dobri čovjek“, „Isa-pejgamberov ashab“ (jedan od Isusovih drugova). Prema toj tradiciji, i sama orijentacija grobne rake (zapad – istok) svjedoči o velikoj starini grobnice. Zajednička osobina predanja o grobnici, kod svih stanovnika, iako su kazivanja kontroverzna, nije u povijesnoj stvarnosti, „već ih treba tražiti na drugim područjima tradicionalnih kazivanja i narodnih vjerovanja religijskog porijekla“, navodi Vlajko Palavestra u svome radu „Ćelija u Rataju“ (u: „Gornje Podrinje u doba Kosača“, Međurepublički multidisciplinarni projekt, tom IV. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1977, str. 55-65).

Natpis, urezan istočno od nadsrešnice, napisan je ćiriličnim pismom, polukurzivom. Tumačen je na razne načine od strane autora Marka Vege, Z. Kajmakovića, V. Palavestre i Đorđa Jankovića, a jedina dekodirana riječ je Radoslav. Unutrašnji zidovi su grubo isklesani, sa vidnim tragovima dlijeta i nedotjerani. Pod je kameni, od žive stijene.

Sa jedne strane nalaze se muslimansko mezarje porodice Čengić, a sa druge pravoslavno groblje porodica ElezMastilo, Goljanin. Pretpostavlja se da su na prostoru ispred stijene u kojoj je uklesana ćelija grobnica bile ranosrednjovjekovna crkva (IX-XII vijek) koja je dolaskom Turaka na ove prostore pretvorena u džamiju. U blizini se primjećuju temelji nekog značajnijeg arhitektonskog objekta koji je bio dug oko 16 metara.

Po narodnoj tradiciji, u groblju su se sahranjivali pripadnici porodice Čengića – Ratajaca, a u turbetu je sahranjena žena Bećir-paše Čengića, za kojeg se priča da je sa bratom Ahmed-pašom sagradio kulu od devet katova na Ratajima. Mezarje je devastirano i u posljednjem ratu 1992-1995. godine i ponovo obnovljeno. Arheološko područje u selu Rataje proglašeno je nacionalnim spomenikom u oktobru 2003. godine.

Šta su kripte i sarkofazi?

Kripte vuku porijeklo od katakombi, podzemnih tunela i prostorija iz prvih stoljeća nove ere, u kojima su rane kršćanske zajednice služile obrede i pokapale svoje pokojne. Kasnije se kripte grade i u crkvama, služeći kao prostori za grobnicu sa sarkofagom ili lijesom.

Sarkofag ima više značenja, od kamenog kovčega, preko groba pravljenog od raznih materijala do nadgrobnog spomenika takođe od različitih materijala (kamen, metal, pečena glina ili drvo), redovito oslikanog ili urešenog reljefima u koji se polaže drveni lijes. Recimo, u starom Egiptu je korišten kao spremište za mumiju.

Izvor: bhputovanja.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »