Loading...
EsejiHistorijaIntervjuiKultura

Na trećem koraku, spas – ljubav

(Sevret Mehmedćehajić: „Intervju“, Behram-begova medresa, Tuzla, 2018. )

Piše: Adnan Pejčinović

Svaku dobru knjigu treba pročitati tri puta. Prvi put da se upoznamo sa predmetom o kojem tekst govori, drugi put da pažljivo analiziramo, koliko možemo, njegovu strukturu. Tek kod trećeg čitanja zadovoljstvo može biti upotpunjeno: razumijevajući postupak kojim se govori ono o čemu se govori, značenja teksta, koja smo pri prvom čitanju prepoznali, izranjaju iz dubina i pokazuju nam se u svojoj punini, odnosno proizvode nova značenja, što i jeste misija književne umjetnosti.

Koliko mogu, otkrit ću strukturu, postupak, zbirke kratkih priča „Intervju“ Sevreta Mehmedćehijaća, što, opet, ne oslobađa odgovornosti nove čitatelje ove dobre knjige da se i sami potrude u otkrivanju i prepoznavanju novih značenja.

Između postmoderne i tradcije

Formalno, „Intervju“ je zbirka priča napisana prema načelima postmoderne poetike. Ove priče nisu tradicionalne priče u kojima su u centru pažnje događaji i / ili likovi čiji su postupci psihološki ili na neki drugi način motivirani. Ako tražite priče koje imaju svoj početak, zaplet, rasplet i kraj, nećete ih naći. Dalje, priče nisu kauzalno povezane, one su praktično fragmenti stvarnosti, ispričani u različitim formama (intervju, radio-emisija, esejistički pasaži o ontološkim pitanjima…). U prvi mah, da ne kažem „pri prvom čitanju“, možemo pomisliti da je autor pisao šta mu je palo na pamet, a onda sve to sastavio u jednu knjigu koju zovemo zbirka priča. Međutim, pažljivim čitanjem uviđamo da je pred nama zbirka priča koja posjeduje čvrstu unutarnju, estetsku logiku.

A ta unutarnja estetska logika svoje afirmacije i negacije ima kako u spomenutoj postmodernoj poetici, tako i u bošnjačkoj književnoj tradiciji. Mehmedćehajić je istovremeno i postmoderno ironičan

„U Jerusalimu je Zid plača. Jevreji se na njemu mole Jahveu. Nekima je zarad molitve daleko putovati, pa su se ovi vječiti snalažljivci dosjetili i mobitelima nazovu svoje sunarodnike u ovome gradu, ovi prislone mobitele na Zid i onda se ovi daleki Jevreji impulsima mole Jahveu.“ (str. 12.)

ali i pisac koji se hrani plodovim bošnjačke kulture i duhovnosti, filozofski bitno određene kako u srednjevjekevnim nemirima izraženim kroz epitafe na stećcima, tako i u derviškim refleksijama divanskih pjesnika iz osmanskog perioda. Za ovo drugo, simptomatičan je pasaž iz priče „Intervju“, po kojoj je zbirka i dobila ime, u kojoj autor nadahunuto tumači fonetsko-fonološku strukturu zamjenice za prvo lica jednine. U intevjuu koji daje novinaru, neimenovani lik (pisac, umjetnik) ovako objašnjava značenje zamjenice „ja“:

„Mi ćemo kazati da smo sastavljeni od tijela i duše, a i naša će zamjenica to pokazati. Naše tijelo je suglasnik ‘j’ u toj zamjenici. On ne može sam stajati; on takav sam je fonem, ili, napisan, grafem, a poznato je da fonemi nemaju značenje. Isto tako, tijelo bez duše stoji samo, ono ne predstavlja (osim sebe sama) ništa bez nje, kao što kip božanstva ne predstavlja božanstvo, jer je loša kopija, ili kao što je lutka u izlogu loša kopija čovjeka. Sa samoglasnikom ‘a’ je nešto drukčije. Poznato Vam je da ono kao samoglasnik može stajati samoi da može biti i morfem, tj. imati neko minimalno jezičko značenje. Ono ima simboliku duše…“ (str. 24.)

Geometrijska preciznost

Pokušajmo otkriti unutarnju estetsku logiku zbirke priča „Intervju“. Zbirka je podijeljen u tri dijela: Zidovi, Red vožnje i Nura.

„Zidovi“ sadrže četiri priče, svaka od njih struktuirana na opozicijama kako slijedi: zrak – smog, izazov – zov, tijelo – duša, smrt – život. Temeljno značenje, za kojim traga subjekt svih priča, prikazan kroz različite ne-imenovane likove, izrečeno je prvom pričom ovoga dijela čiji je naslov „Zid“. Refleksije o zidu, kao stvarnom i metaforičkom fenomenu, Mehmedćehajić završava vapajem za puninom života, citiram: „Hoću napolje! Hoću zraka! Hoću smoga!“ (str. 14.). Pravilno razumijevanje ovoga vapaja zapravo je inicijacija za priče koje slijede u nastavku i ovoga, i ostalih priča iz dijelova „Red vožnje“ i „Nura“.

Kako i potrebuju kvalitetni književno-umjetnički tekstovi, priče iz „Intervjua“ ne daju konačne odgovore na jasno formulirana pitanja, nego vlastitim značenjskim nivoima proizvode nova značenja, pa i nova pitanja. Pojednostavljeno rečeno, subjekt ne želi čist zrak, nego i smog, potpunu opoziciju čistom zraku. Drugim riječima, ne traga za džennetom na ovome svijetu, nego za puninom ovosvjetskog života, kojeg treba voljeti sa svim svojim vrlinama (čistim zrakom) i mahanama (smogom). Ova značenjska nit se provlači i kroz ostale priče u prvom dijelu. Navest ću samo jedan primjer, iz priče „Emisija“, o umjetniku koji izložbeni prostor dekoriše kao seoski ambijent.

„Performanceu sam nadjenuo ime Zov, htijući probuditi našu potrebu za iskonskim ljudskim vrijednostima. Pri tome uzvik ‘iš’ ima semantiku izazova, bolje reći čovjeka u nama, koji nekako pluta ispod površine informatičkog društva, sa stalnom prijetnjom daljega i definitivnog potonuća. S druge strane, horoz, kojeg sam hranio već skoro godinu dana u mom ateljeu, koji je pravi i nije prepariran, kao što je naša bajt-stvarnost, na izazov odgovara glasom, prirodnim i nepatvorenim, pozivajući nas na inerciju, na lančano vezivanje za njegov ambijent, koji na mje ‘digitializirao’ Bill Gates. Nije toliki problem što je razdaljina između izazova i zova velika, nego što je ona u stalnoj progresiji. Ovim performanceom ja tu progresiju želim zaustaviti makar na jedan trenutak.“ (str. 18.)

Zidovi, kao takvi, granice su između različitosti, čime spomenute opozicije, kao osnovni motivi za svaku od četiri priče, imaju svoje strukturno opravdanje. Dodamo li tome da je zatvorenost subjekta potpuna kada ga ogradimo četirima stranam (svijeta?!), uviđamo da i broj priča u ovom poglavlju pokazatelj Mehmedćehajićeve svijesti o važnosti strukture teksta, kao takve.

Ako izađemo iz zidova ući ćemo u kakofoniju svakodnevog života, koja se najlakše da prepoznati u javnom gradskom prevozu, autobusima. Drugi dio zbirke „Red vožnje“ sadrži dvije priče, „Linija dvanaest“ i istoimena priča „Red vožnje“. Slikovito, autor nam dočarava kako galimatijas nastambi, kuća, zgrada, puteva, tako i galimatijas ljudi, putnika, metonimijski prikazanih kroz noge, jer samo noge može vidjeti šofer autobusa kad otvori ulazna vrata:

„Bude tu raznih nogu: lijepih ženskih, obnaženih i ponuđenih za gledanje; sitnih dječijih, koje skakuću ka budućnosti; koščatih, ozbiljnih muških; smežuranih staračkih… Vremenom je naučio razlikovati društvenu pripadnost onih koje su te neoge nosile, baš po njima.“ (str. 48.)

Izašli smo iz zidova u vanjski svijet. No, tamo nas dočekuje haos, sivilo, monotonija. Pripovjedač je, sjetimo se, vrisnuo: „Hoću smoga!“ Pa, dobio ga je. Život nije uvijek lijep. Haotičan je, pun prepreka, a borba za kruh nasušni pretvara nas u mašine, koje rade prema unaprijed utvrđenom projektu. Upravo to važi za glavnog lika druge priče, kojem se ispunio dječački san da bude šofer autobusa, ali kada mu se san ostvario, život mu je postao monoton kao horizontalna signalizacija na uvijek istim putevima kojim vozi. Ima li izlaza? Ima. Šofer, među raznim nogama, posebnu pažnju obraća na jedne, ženske noge

„Kao da su stvorene posebnom Božijom direktivom, mislio je. Nije ništa znao o njoj, niti se usudio istraživati. Čak nikad nije ni digao pogled više od gornjeg ruba suknje koji je uokvirivao djevojčin struk.“ (str. 49.) I na njima gradi fiktivno biće koje mu je potrebno kako duhovno ne bi umro:

„Nije to bila ljubav, mada ju je katkada htio, već samo brižljivo čuvanje ideala ljepote.“ … „U svijetu svakakvih otuđenosti i svakakvih gramzivostiona je bila samo njegova i ničija više. Niko je nije mogao oduzeti, čak ni pokušati da oduzme, a ni ona sama mu se nije udaljavala, jer nije ni mogla. Stojala je u njemu smirena i sigurna, potpuno potčinjena njegovoj volji.“… „Kada se samoća činila obimnijom i nesošljivijom onaj e postajala veslim razgaljivačem ili nijemim sagovornikom. U drugim je situacijama bila promatrač, koji je tu radi objekta promatranja, a ne radi samoga promatranja.“ (str. 50.).

Ovom pričom, Mehmedćehajić daje puni legitimitet duhovnoj valjanost mašte i umjetnosti, koja zauzima mjesto ovoga puta ne u strukturi umjetničkog djela, nego samoga života:

„Znao je da postoji Redoslijed po Kojem se sve dešava i u Kojem je rubrika za svakoga. Baš kao što se i on uklapa u red vožnje u poduzeću. Bez njega, ljudi ni bi nigdje stigli na vrijeme.“ (str. 50.)

4 + 2 + 3 = jedan korak do Boga

Četiri (priče iz prvog dijela) plus dva (dvije priče iz drugog dijela) daju šest. Potreban nam je broj tri da bismo došli do mističnog broja devet, do Danteovog devetog neba, pretposljednjeg nivoa raja, onoga najbližeg samome Bogu. Taj broj dobijamo u trećem, posljednjem dijelu ove zbirke, „Nura“ koji sadrži tri ljubavne priče: „Katarza“, „Nura“, „Jutarnja“. To su, zapravo, ljubavne priče, jedna nesretna, ali katarzična, druga sjetna, a treća, i posljednja, obećavajuća, Jutarnja / jutarnja, koja daje nadu, kao što svaki novi dan daje nadu u mogućnost novoga početka.

Posljednji dio zbirke sadrži i najuspjeliju priču ove zbirke, onu o nesretnoj ljubavi, „Katarza“. U njenom središtu je mladić, kojeg je iz samozatajnog i stidljivog dječaka, koji, citiram: „Nikad nije zaigrao, ni u kakvoj ekipi.“ u samopouzdanog muškarca transformirala ljubav prema ženi, koja ga iz neobjašnjivih razloga napušta:

„Pred njom je stajao kao otvorena knjiga, spremna za čitanje. Dopuštao joj je svako slovo, čak ih i sam izgovarao naglas. Nudi joj je sebe cijela, bez zadrške i zaostatka, nekada svjesno, nekada podsvjesno. Htio je da ga ona čuje, vidi i upozna, a možda nekada i razumije.“ (str. 58.) … „Sve vezano za nju mu je bilo jasno, predodređeno i suđeno. Sve što im se dešava bilo je prirodno i logično, pa mu je, baš zato, bila neprirodna i ona sama i rečenica kada ju je izgovorila, da više ne može biti s njim.“ (str. 58.-59.)

Napravit ću malu digresiju: Mehmedćehajiću bi se i mogla zamjeriti prenaglašena svijest o prolaznosti ovoga života, naspram neminovnosti našega odlaska sa plave planete, što jeste eksplicitan nalog abrahamskih religija. Subjekt priča nerijetko meditira o ništavnosti trke za životom nasuprot neminovnosti smrti, kao, na primjer, u priči „Skokovi po kiši“:

„Prolazio je kraj jednog od gradskih mezarja. Ulicom je prohujao automobil velikom brzinom, u njoj naletio na sićušnu baricu i začas se njen prljavi sadržaj našao na njegovoj odjeći. Vozač se nije ni osvrnuo. U drugim prilikama bi ga obuzela huja zbog isprljanog odijela. Gledao je u pravilno poredane mezare i nišane poviš njih. Mislio je o čudnim stvorenjima žurbe, trke i materijalizma, u što su se pretvorili ljudi civilizacije kojoj je i on pripadao. Mir se, haman, sačuvao samo u tim obitavalištima kostiju i praha. Između onoga žurbenika u automobilu i šake praha u koju se svi pretvorimo mala je vremenska djelnica.“ ( str. 32.)

Moglo bi se, čak, reći da su ovakvi pasaži u značenjskom nesuglasju sa glavnom osobinom subjekta ove zbirke, koji hoće baš ovosvjetski život, „i zrak i smog“. Pa ako i nađemo da smo ispravno prepoznali manjkavost u ovoj zbirci priča, autoru je možemo haliliti zbog nominativnih rečenica na početku priče „Katarza“:

„Prigušeni krici. Kulminirana energija. Upakovane želje u vječita sanjarenja.

Ne baš puno toga za priču. Neveselo, u najmanju ruku.“ (str. 55.)

čija snaga, po sebi, ne može nagovijestiti ništa drugo do samosvjesnog muškarca, koji ljubavnu tragediju osvještava i prihvata je kao novu životnu spoznaju, doživljava katarzu.

„Stajao je sam, zagledan u tepih. Utisnuta je, znači, još jedna šara na njemu; ovaj put jarka i velika.

Pao je na sedždu Bogu. Htio je da ispriča svoju priču, iako je znao da ju Bog bolje od njega zna. Porazilo ga je saznanje da Mu se vraća u teškoj situaciji.

Prvi put toga dana je vidio sunčevu zraku. Crvena je boja na tepihu dobila svoju stalnu jarkost.“ (str. 59)

a kada se dođe do nove spoznaje, iskreni stid u nama, koji osjetimo kada shvatimo da se Bogu skrušeno obraćamo samo kada nam je teško, prestaje biti stereotipna i „semantički providna“ promocija načela monoteističke vjere i prerasta u ne pojednostavljeno, nego jednostavno, istinsko i značenjski puno izvorište života, kako rekoh, sa svim njegovim vrlinama i mahanama.

Sumirajmo: Zbirka priča „Intervju“, Sevreta Mehmedćehajića strukturno je precizno uređena zbirka kratkih priča napisanih prema načelima postmoderne poetike, a njena značenja nas upućuju na promišljanje života u kojem otuđeni, u zidovima, tražimo izlaz, vezu sa životom i svijetom. I kada uspostavimo tu vezu shvatamo da je smisao ipak teško naći, da postoji neki „red vožnje“ koji se teško razumijeva, a u kojem se nerijetko fikcijom održvamo na životu. Izlaz iz takve vrste pat-pozicije može biti nešto treće: ni život u zidovim, ni život van njega, nego sama ljubav, bila ona nesretna, prošla ili moguća.

One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »