Prikaz knjiga – Tito, neispričane priče i Titov tajni imperij,
autori Denis Kuljiš i William Klinger
*Piše: Marko Grčić, ožujak/mart 2017.
Maršal s instinktom predatora, preneseno sa bloga Denisa Kuljiša – žurnalist.online.
I
Ubi multa laus, ibi multa fraus (Gdje je mnogo pohvala, mnogo je i prevara)
Za razliku od Lenjina i Staljina pod čijim se šinjelom razvio, Tito, unatoč golemom broju svezaka svojih sabranih djela, nije ostavio za sobom ništa što bi se po teorijskoj ili praktičnoj vrijednosti moglo mjeriti s Imperijalizmom kao najvišim stadijem kapitalizma ili Kratkim kursom historije SKP(b), svojevrsnim ideološkim katekizmom masovnog radničkog pokreta.
Monumentalni pregled u tri sveska, Glavni tokovi marksizma Leszeka Kolakowskog, koji obrađuje i manje značajne ljevičarske mislioce – ne navodi nijednu njegovu ideju. Kad ne bismo znali da je bio natprosječno sposoban za donošenje političkih odluka, i da je, u svojoj generaciji, kao političar, vojskovođa i državnik, uživao neusporedivo veći ugled od zemlje koju je predstavljao u svijetu, gotovo bismo bili u napasti da ga, po uzoru na Roberta Musila, označimo kao čovjeka bez svojstava.
Tu zagonetnu značajku njegove ličnosti možda je najpronicljivije prepoznao Milovan Đilas u knjizi The Story from Inside (1980), objavljenoj u godini Titove smrti. Bio je to posljednji pokušaj znamenitog apostata da, kao teška politička žrtva bivšeg vođe, svede svojevrstan povijesni i moralni račun. Premda s nipodaštavanjem govori o njegovu slabom obrazovanju, a ne kuje mu u zvijezde ni vojničke sposobnosti, Titov izvorni politički talent, usporediv jedino sa Staljinovim, pobuđuje i njegovo divljenje. Taj talent osniva se, uostalom, na beskompromisnosti koja zahtijeva veliku osobnu hrabrost. No, prije svega, urođenu ili stečenu sposobnost da sâm sebe neprestano gleda očima drugih, napose moćnih, i da se unaprijed postavi prema njihovim odlukama.
Premda se Milovan Đilas, u rekapitulaciji odnosa prema Titu i prema vlastitoj komunističkoj prošlosti, začudo nije oslobodio sinovskog stava prema njegovoj dominantnoj očinskoj figuri, ipak je uspio doći na prag neobičnog uvida da se Titovi postupci uvijek mogu svesti na čistu politiku à la Machiavelli (gotovo bez ikakvih moralnih skrupula), koja je sama sebi jedini orijentir pa je, ako taj naslut pratimo do kraja, uzaludan svaki pokušaj da se, na temelju političke biografije, rekonstruiraju intelektualne ili emocionalne odrednice njegove povijesne sudbine.
To nipošto ne znači da Tito, kao svaki čovjek, nije imao intimni emocionalni i intelektualni život, ali je tako duboko potisnut i skriven političkim djelovanjem da je gotovo nemoguće do njega doprijeti. Odsutnost privatne osobe iz političkoga i povijesnog lika – izostanak bilo kakva personalnog uporišta, čak dotle da dugo nije bio pouzdano utvrđen ni datum njegova rođenja, a sumnjalo se i u njegovo podrijetlo – i jest, uz ostale komponente, omogućila da se ta neobična praznina, od rata pa do njegove smrti, puni najprisnijim fantazijama pjesnikā, likovnih umjetnika, muzičara, memoarista i povjesničara.
Tito sigurno nije, kao simbol, bio puki proizvod moderne političke propagande, premda se ni njezina uloga ne smije zanemariti, naprosto zato što se u tom obliku izdigao u nepismenom ili polupismenom jugoslavenskom društvu u kojem folklorna usmenost redovito oblikuje dominantne predodžbe do kojih nikada ne dopire racionalna kritika, te se dogodilo upravo ono što se neumitno zbiva u iliterarnim društvima, tj. da je mit, kombinacijom narodske spontanosti i propagandne manipulacije, nadomjestio povijesnu istinu, kakva god ona bila.
Pa ipak, danas, toliko godina nakon njegove smrti 1980, suviše lako, osobito u Hrvatskoj i Srbiji, zaboravljamo da njegova politička čarolija nije zatravila samo Jugoslaviju nego i cijeli svijet, uključujući Zapad, Istok i nesvrstane, o čemu jasno svjedoči fotografija sa skupa najvećih državnika na njegovu pogrebu u Beogradu, kakav se najvjerojatnije nigdje ni prije ni poslije toga nikada više nije sabrao. Bilo bi vrijedno još jedanput raščlaniti pobude – očigledno ne samo međusobno različite nego i protuslovne – tolikoga broja svjetskih vođa kad su one mogle, makar i načas, naći ekvivalenciju u karizmi značajnoga prvaka beznačajne zemlje. Je li to bio oproštaj s Titom kao političarom i kao posljednjim pobjednikom iz Drugoga svjetskog rata – što je svagdje, osim u Hrvatskoj, na najvišoj historijskoj cijeni – ili pak posljednji pozdrav hladnoratnoj konflagraciji iz koje je on vješto izvlačio maksimalnu korist i dok se primicala svom zavšetku? To možda nije ni važno, ali je važno da je i tom smrtnom času već bio više simbol veličanstvene i mračne prošlosti nego što bi bio ključ budućnosti, čak i vlastite države.
Što se tiče njegove vojničke reputacije, nasuprot ocjenama Milovana Đilasa, vrijedi pogledati kako ga vrednuje američki potpukovnik Michael Lee Lanning – autor više vojnih studija – u svojem leksikonu The Military 100. A Ranking of the Most Influential Military Leaders of All Time (Sto ratnika. Poredak najutjecajnijih vojskovođa u povijesti) iz 1996. godine. Svrstavši ga uz Hanibala, Julija Cezara, Atilu, Sun-Tzua, Napoleona, Žukova i druge, ovako ga kvalificira:
„Tito, jedan od najvećih gerilaca u povijesti, svoju je zemlju oslobodio od njemačkih okupatora u Drugome svjetskom ratu i uspostavio komunističku vlast koja je sačuvala neovisnost i od Sovjetskoga Saveza i od Kine. Poznat po osobnoj hrabrosti, fizičkoj i moralnoj snazi te volji za životom, Tito je osigurao stabilnost u krajnje nepostojanom okruženju u više od tri desetljeća.“
Dva su životopisa Vladimira Dedijera, Josip Broz Tito: Prilozi za biografiju, iz 1953, i Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita (u tri sveska, s početka osamdesetih), dala osnovnu intonaciju kad je riječ o historiografskom portretiranju te ličnosti. Prvi su njegovi Prilozi svojevrsna hagiografija za koju se pribavljaju podaci kako bi se naknadno obrazložio politički i ratnički sjaj aureole kojom je junak već ovjenčan; a drugi, Novi, pisani u novim političkim okolnostima, pokušaj su da se aureola, pošto joj se pomutio stari sjaj, demontira, a maršal s područja nedodirljivoga simbola smjesti u relativni, osobito u moralnom pogledu, kontekst stvarnih ratnih zbivanja, napose objavljivanjem činjenica o pokušaju sklapanja svojevrsnoga separatnog mira s njemačkim okupatorom 1944. i o drugim spornim epizodama.
No, bez obzira na to da li montiraju ili demontiraju postolje Titova spomenika, Dedijerovi životopisi ne uspijevaju njegov lik zahvatiti izvana, s nezavisnoga gledišta, i okvirno ostaju unutar parametara što ih je sam Tito uspostavio, iako to, s druge strane, ne umanjuje vrijednost dokumentacije koju je uspio pribaviti.
Od raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina XX stoljeća svjedoci smo, napose u Srbiji i u Hrvatskoj, ali i u drugim bivšim republikama, gotovo opsesivnog napora da se on, kao zajednički simbol SFRJ, prokaže i izagna iz svakoga nacionalnog sjećanja, i to kao komunistički diktator i poratni zločinac, sa strašnim teretom Bleiburga, pri čemu se njegov ideološki i državni projekt, s JNA i Udbom kao oruđima političke represije, naprosto otpisuje kao neuspjeli pobočni dio sovjetskoga povijesnog eksperimenta.
Srbijanska mu nacionalna inteligencija zamjera što je, uz ostalo, usred Beograda uspio poništiti sve državne i dinastičke tradicije te sredine, prisilivši je da se odrekne kralja Petra II Karađorđevića i da sama osudi i smakne generala otadžbinske vojske Dražu Mihailovića. Republici Srbiji, da je oslabi, zavezao je uz to za noge dva olovna u tega, pokrajine Vojvodinu i Kosovo.
Hrvatska pak inteligencija ne može mu oprostiti Bleiburg i brutalni udar na Hrvatsko proljeće 1971, kao ni to da joj je također, kako bi je oslabio, zavezao za noge težak olovni uteg, Srbe kao konstitutivni narod, s pravima u vojsci, policiji i Partiji koja nisu bila ni u kakvu odnosu s njihovom brojčanom zastupljenošću. Ti i drugi prigovori, s jedne i druge strane, nižu se unedogled. I zbog žestoke konkurencije nacionalnih i državnih interesa, osobito za trajanja protekloga rata, a i nakon njega, čak ni unatoč Haagu, bilanca međusobnih optužbi, s Titom u pozadini, još ni izdaleka nije zaključena.
O Josipu Brozu Titu objavljena je na području bivše Jugoslavije biblioteka knjiga od kojih su neke, bilo zbog iznošenja nove građe, bilo zbog neovisnijeg kontekstualiziranja te ličnosti u okviru političkih silnica u oko pet desetljeća njegove karijere, i danas vrijedne čitanja ili su, naprosto, dobar vademecum kroz građu koja je, manje-više, već bila poznata. Meni, kao nepovjesničaru, osobito su bile zanimljive knjige: Jože Pirjavec, Tito i drugovi (Zagreb, 1972); Darko Bekić, Jugoslavija u hladnom ratu (Zagreb, 1988); Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita (Zagreb, 1990); Pero Simić, Tito agent Kominterne (Beograd, 1990), i to zato što one, više od drugih, po mojem mišljenju demonstriraju Titovu političku tehnologiju i njezino stvarno podrijetlo.
No, prva knjiga u kojoj se maršal gotovo potpuno oslobađa vlastitoga mita bila je – Tito, neispričane priče (Zagreb, 2013) autorā Williama Klingera i Denisa Kuljiša, od kojih je prvi (danas pokojni) bio profesionalni povjesničar, dok je drugi poznati i plodni publicist. Premda, što se moglo i očekivati, u kulturnim sredinama bivše Jugoslavije nije pobudila znatnije zanimanje, ona se, unatoč vjerojatnim nedostacima, može smatrati prekretnicom u portretiranju te ličnosti:
Naime, pokazala je da Tito nikada, ni u kakvu ozbiljnijem intelektualnom smislu, nije bio ideolog koji bi, kao toliki revolucionari, glosirao velike teme što su ih formulirali klasici ljevice Marx, Engels i Lenjin, pa čak i Staljin, i da je, istodobno, kao praktični političar majstorski upotrebljavao konkretna sredstva, uključujući i represiju, koja mu je ideologija stavila na raspolaganje, i pritom uvijek, sav život, uz natprosječan osjećaj za okolnosti, imao pred očima jedan jedini orijentir: sebe sama.
Kad se, početkom sedamdesetih, obratio sucima u SR Hrvatskoj da se, u suđenju „hrvatskome proljeću“, ne drže zakona kao pijan plota, većina je u toj poruci pročitala puki vapaj za političkom anomijom, dok je on, zapravo, imao na umu da se građanskom legislativom ne može razbiti, kako se tada govorilo, kontrarevolucija i da se moraju uvesti revolucionarni zakoni. Tito je pritom, sigurno, imao na umu riječi Feliksa Dzeržinskog, osnivača Čeke, koje je 7. prosinca 1917. uputio Sovnarkomu:
„Ne mislite, drugovi, da tražim nekakav oblik revolucionarnog pravosuđa. Što će nama ’pravosuđe’? Mi smo u ratu, na najnemilosrdnijem frontu, jer neprijatelj napreduje pod maskom, a to je borba na život i smrt! Predlažem, zahtijevam, stvaranje organa koji će na revolucionarni, izvorno boljševički, način obračunati s kontrarevolucionarima.“
No, revolucionarna represija koja se, u vatri Oktobarske revolucije 1917., mogla razumjeti ako ne i prihvatiti, godine 1972., u jeku slamanja rukovodstava u Hrvatskoj i Srbiji, ona je bila puki, dugoročno kontraproduktivni akt zastarjeloga nasilja koje je, zapravo, zadalo smrtni udarac Jugoslaviji, unatoč tome što su se s Titovim mjerama složili, iz različitih razloga, i Atlantski pakt i Varšavski ugovor. No, baš zato jer nije bio sposoban da preuzme prilagodljiviju društvenu filozofiju kad su bili posrijedi osobito nacionalni sukobi u njegovoj državi, pa je njihovo razrješavanje nalazio samo u vlastitoj ulozi neupitnog arbitra, pritom uvijek prijeteći Armijom i tajnim službama – Tito se pretvorio u čisti anakronizam.
Knjiga Tito, neispričane priče pratila je putanje njegove političke, vojne i državničke karijere od kumrovečkih dana, preko ratovanja u Srbiji i karpatskim gudurama, i potom naukovanja u Staljinovu NKVD-u, preuzimanja uloge Staljinova rezidenta u Hitlerovoj Europi i najvećega gerilskog vođe na Balkanu, do ulaska na veliku političku scenu 1944. godine. Tu se, s pobočnim zalijetanjem u prošlost i budućnost, ta zanimljiva knjiga završava, ali je, po mojem mišljenju, dovoljno jasno postavila osnovne paradigme, da se razumije (ako je dopušteno tako reći) i gramatika budućih maršalovih političkih postupaka, a njihova je upadljiva značajka čista agenturna tajnost:
On nikada svoju sudbinu nije stavio u ruke nijedne ličnosti ili ustanove, uključujući Staljina, Rankovića, KOS, Udbu ili CK SKJ, niti je ikada ikome povjeravao svoje krajnje namjere. Vjerojatno je zahvaljujući tome tako dugo biološki i politički poživio; vjerojatno je, s druge strane, upravo zbog istoga razloga zajedno s njime umrla i njegova politička baština.
Tito, neispričane priče, meni je zanimljiva najviše po tome što čitaoca prisiljava da tu zagonetnu ličnost, koliko dostupni podaci i rekonstrukcije dopuštaju, pogleda iz posve novog rakursa: ne da razumije dinamičke, uvijek nove, odnose među razigranim kuglicama u rukama toga žonglera nego da barem nasluti prirodu urođene vještine da se one stalno drže u zraku, jer je jedina revolucionarna energija u njihov sustav dolazila od njega. Kad su se njegove ruke zauvijek sklopile, one su naprosto popadale.
II
Knjiga Titov tajni imperij, nije puki nastavak, pa čak ni ekstrapolacija prethodne knjige: dok su se autori u prvoj knjizi rvali da probiju brešu u posvećenoj interpretaciji maršalove historijske figure, uspjevši pokazati agenturno podrijetlo njegova političkog i vojnog školovanja u okrilju Kominterne – u postlenjinskom razdoblju, kad su burne ideološke kontroverzije bile ušutkane, a glavnina starih vođa smaknuta – u drugoj knjizi uspjeli su iznijeti na vidjelo dalekosežne posljedice u profiliranju Josipa Broza u razdoblju Staljinova radikalnog prenošenja težišta s utopijskog horizonta svjetske revolucije i njezine ideološke eshatologije, na očuvanje i izgradnju sovjetske države. Marksistička je intelektualna tradicija, unatoč otvorenosti u preispitivanju i formuliranju prevratničkih ciljeva počivala na stanovitom broju dogmi. Kako je pokazao Leszek Kolakowski, to joj je pridavalo znanstvenu provjerljivost, pa je ipak odolijevala napasti da se pretvori u svojevrsnu pseudoteologiju.
No, sovjetska je država pod Staljinom nametnula temeljnu promjenu intelektualne strategije: umjesto filozofskih, ideoloških i historiografskih rasprava u elitnim kružocima, radi što masovnije mobilizacije pretežito polupismene ili čak i nepismene mlađe populacije u partijskim, vojnim i sigurnosnim strukturama, trebalo je, što jednostavnije, svetu povijest Oktobarske revolucije i glavne političke ciljeve svesti na stanovit broj lako shvatljivih katekizamskih formulacija.
Uz to se morao ideološki razriješiti potpuno nov paradoks, tj. objasniti zašto se dogodilo da se uspostavi država koja je ne samo protiv većine svojega naroda, napose seljaštva, nego, uvelike, i protiv vlastitih struktura, brutalno podvrgavanih smrtonosnim čistkama, ne izuzimajući tu ni vrh armije. Možda nitko tako potpuno nije razumio, sa svim posljedicama, oktroiranje novoga ideološko-državnoga koda kao Arthur Koestler (1905–1983), bivši komunist što je napustio Partiju 1938, u romanu Darkness at Noon (1940), koji je u Zagrebu preveden kao Pomrčina u podne. U halabuci Hitlerova rata u Poljskoj i na Zapadu, a u sâm osvit invazije na SSSR, jedva da je itko mogao naslutiti kako nije posrijedi puka antistaljinistička fikcija, svojevrsna antiutopija, nego precizna anamneza zdravstvenog stanja jedne ideološke države. To je bio tako bitan zaokret u povijesti marksističke ljevice da su, gotovo sve donedavna, Titovi biografi – većinom ili njegovi slavitelji ili osporavatelji – kao po inerciji što ju je još pedesetih pokrenuo Vladimir Dedijer, smještali svoju temu u najširi marksistički doktrinarni kontekst, a nisu mogli objasniti golemu rasjelinu između njezina organizacijsko-akcijskoga bogatstva i ideološko-intelektualnoga siromaštva.
Knjiga Williama Klingera i Denisa Kuljiša, slijedeći trag iz jednog političko-povijesnoga razdoblja u drugo razdoblje, osobito od ključnih moskovskih godina, pokazuje razvoj, i najposlije emancipaciju, natprosječnoga Titova političkog talenta u tom kontekstu. Ne kao ideološkog propovjednika nego kao agenturnog akcijskoga junaka, fizički izvanredno hrabrog i, u isto vrijeme, lišenog svih uobičajenih moralnih skrupula, kao pukih buržoaskih predrasuda, što ga je, napokon, pretvorilo od opasnog i anonimnog Kominternina operativca u svjetski poznatoga vojskovođu i državnika, sa samosvješću neuobičajenom u našoj sredini.
Kad se pogleda njegov najraniji, kumrovečki razvoj i njegovo lutalačko potucanje po Austrougarskoj monarhiji, gotovo bode u oči odsutnost obiteljske, nacionalne ili socijalne identifikacije, da i ne spominjemo mizerno školovanje, pa je opravdano upitati se, gdje je on i kada stekao ono nedodirljivo samopoštovanje koje nerazdvojno povezujemo s njegovom političkom i državničkom karijerom?
Možda je odgovor u njegovu karakternom paradoksu, tj. da se uvijek identificirao jedino sâm sa sobom, s onim idealnim sobom što mu ga je, najvjerojatnije, dokraja osvijestila prirođena volja za moći (Wille zur Macht) u staljinskim agenturnim i vojnim školama.
Očito je imao predatorski instinkt mungosa među kobrama. Samo je takva volja mogla, na svojem terenu, izvojevati pobjede protiv Hitlera i Staljina i, što je još zagonetnije, slomiti staljinizam u vlastitoj Partiji i vojsci i prisiliti Srbiju da se odrekne domaćih državnih i političkih monarhijskih tradicija kako bi, s Hrvatskom, postala okosnica Jugoslavije, države uvijek neusporedivo manje važne od svojega tvorca.
Agenturna organizacija staljinističkog, a možda i svakoga drugog tipa upadljivo je srodna ustroju mafije: usprkos konkurentskim napetostima, pa i unutarnjim kolebanjima, načelno vlada čvrsta vojna hijerarhija, kao u Rimskom Carstvu ili Katoličkoj crkvi, i točno se znade tko odlučuje, a tko izvršava.
Tito je, po mojem mišljenju, bio više Godfather nego klasični diktator, postigavši jedinstven cilj, tj. da su se takve mamutske organizacije poput JNA ili tajnih službi poistovjećivale s njime, a ne on s njima, i da je i Jugoslavija bila njegova, a ne on njezin. Pa ipak je zračio opasnim šarmom, osvajačkom ljudskošću koja je mnoge stajala glave.
No, kao posljedica burnih vanjskih i unutrašnjih okolnosti nakon sukoba sa Staljinom 1948. – iste godine kad se delegatima Petoga kongresa KPJ dodjeljuje, u obliku malog molitvenika i na biblijskom papiru, njegova, Staljinova Istorija svesavezne komunističke partije (boljševika), Kratki kurs – Tito je izvojevao jednu od najvećih osobnih pobjeda, koja ga je, zapravo, izdigla do samoga vrha povijesti XX stoljeća: uspio je, naime, iz temelja preudesiti vlastitu ulogu u partijskom životu u okrilju Kominterne kao Staljinova čovjeka, te anulirati činjenicu da su on i partizanski pokret, kojem je stajao na čelu, bili i oružano krilo sovjetskoga ratnog napora na jugoistoku Europe.
Tako je istinski ideološki i agenturni ambijent iz kojega je potekao ubrzo iščezao iz svete povijesti, a onda i iz javne svijesti: Nazorovi znameniti stihovi, iz 1942, Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest, nestali su iz poratnih žurnala Zastava-filma zamijenjeni varijantom – Uz maršala Tita, junačkoga sina itd. (Uzgred napomenimo da se ta pjesma, u ovoj drugoj varijanti – prenesenoj iz zbirke Pjesme borbe, u izdanju Centralnog doma JA, Beograd 1949. – navodi kao narodna, a ne kao Nazorova, u antologiji posvećenoj Titu iz 1977. godine!)
Na mjesto Staljina, komunističkog „pape“, koji je jedini bio ovlašten da generalnim partijskim sekretarima dodjeljuje „kardinalski šešir“, u svojoj je zemlji zasjeo Tito, kao njegov „biskup apostat“, s aurom posve neovisne i samorodne pojave, dok je njegov partizanski pokret poprimio, prvo, ugled jugoslavenskog općenarodnog ustanka protiv okupatorā i tzv. domaćih izdajnika i drugo, ulogu nosioca socijalističke revolucije, ali više ne sovjetskoga, nego domaćega tipa.
Neće, stoga, biti slučajno što je u tom ključnom razdoblju Titove javne emancipacije od vlastite moskovske prošlosti (koje se tajno nikad nije oslobodio) u Jugoslaviji proglašen najveći broj narodnih heroja, pri čemu je on sâm tu titulu stekao tri puta, s očitom svrhom da se historia arcana preda zaboravu, a u društvenu svijest utisnula nova, historia sacra.
U to prijelazno doba, 1955, što također neće biti slučajno, Miroslav Krleža u Zagrebu – kolijevci jugoslavenske ideje (koju su kompromitirale dvije diktature, Aleksandrova 1929. i Titova 1945) – objavljuje prvi svezak Enciklopedije Jugoslavije s vlastitim predgovorom (premda ga potpisuje redakcija) u kojem nepogrešivo pogađa bit nove orijentacije: „Govoreći o svojoj zemlji, Enciklopedija Jugoslavije želi da bude odraz kulture i civilizacije svih južnoslovjenskih naroda. Ona će trajno osvjetljavati čitav reljef našega kroz vjekove razbijenog torza na periferiji jakih političkih i kulturnih centara, koji su neprekidno i svijesno djelovali na sistematskom razjedinjavanju naših naroda.“
Očito je da su ovdje ključna dva pojma, civilizacija južnoslovjenskih naroda i njihovo sistematsko razjedinjavanje. Svaki otpor projektu iz aktualne tadašnjosti, ideološkom se optužbom povijesti, prebacuju na teret prošlosti, koja ograničava hrabri Titov prevrat.
Važno je i to što se već u prvom svesku nalazi enciklopedijska jedinica Broz-Tito, a ne Tito-Josip Broz, kako se poslije uobičajilo i u Jugoslaviji i u svijetu, što danas, u svjetlosti najnovijih spoznaja, djeluje gotovo bizarno. Tito se, očito programatski, postavlja u sasvim novu, nekominternovsku perspektivu, kao sasvim izvorna jugoslavenska narodna pojava, a Jugoslavika je jedna od legitimacija toga projekta. Spomenuti bi enciklopedijski tekst – upravo zato što je u svoje doba bio dio političke narudžbe, s kojom se Krleža, iz svojih razloga, slagao – bilo korisno ispitati, redak po redak, u kontekstu do danas rasvijetljenih činjenica, naprosto zato da bi postala očitijom njegova neposredna svrha u reprogramiranju povijesnih istina.
Intimno mislim da je to bio najzahtjevniji Titov potez i da je sâm po sebi bio znak i najveće snage i najveće slabosti njegove vlasti. Snaga je potjecala odatle što je, kao sve narcisoidne ličnosti s iznimnim manipulativnim talentom, bio kadar manipulirati predodžbama, kao šo je i interese jačih znao pretvoriti u svoje, ili postići da se to tako čini, osobito zato što se umio promatrati očima drugih; no slabost je bila sadržana u tome što je manipulativna čarolija – kojom se služio tako vješto da su se i najnesposobniji njegovi adepti osjećali jednako moćnima – praktički iščezla s njegovom smrću.
Svi stari komunisti koje sam poznavao, a prije pola stoljeća upoznao sam mnoge što su preko glave preturili zatvorska mučilišta i svjetski rat, svoju su misiju doživljavali religijski (ili pseudoreligijski): na samo pokretanje rasprave o nekim idejama koje su prihvatili kao dogme, reagirali su ne kao na osobnu, nego kao neprijateljsku uvredu, kontrarevolucionarni čin.
Čak i svojevrsni ondašnji otpadnik od pokreta, Ivo Baljkas – nekadašnji član Centralnog komiteta, otpisan kao pripadnik tzv. dalmatinske frakcije (s Marićem i Jelaskom), kod kojega sam od 1959. šegrtovao u Vjesniku u srijedu, gdje su ga sklonili kao novinskog redaktora – gledao je na revoluciju kao na svojevrsnu svjetsku soteriologiju, vrijednu da se za nju žrtvuje život.
Slutim da od te najstarije generacije jedino Tito nije bio emocionalno i intelektualno opsjednut tom vrstom lijeve teologije, jer da jest, teško bi bilo shvatiti kako se njome tako slobodno služio za svoje političke svrhe. Vjerojatno je i to bila njegova golema prednost.
Knjiga Williama Klingera i Denisa Kuljiša Tajni imperij, iz poglavlja u poglavlje pokazuje tu vrstu sposobnosti – sine ira et studio – portretirajući Tita i kao jednog od najvažnijih gospodara ne samo jugoslavenskih komunističkih pogona, nego i KP Italije i KP Francuske, sa svjetskim referencijama davno prije nego što je postao jedan od vođa pokreta nesvrstanih. On nam se, istodobno, pokazuje i kao sposobni politički i vojni vođa i kao beskrupulozni manipulator, te, najposlije, i kao zločinac, ali u svima tim očitovanjima njegova javnog djelovanja, s obzirom na kvalitetu najvećih igrača prošloga stoljeća i na gotovo tragični ratni i poratni kontekst, osjeća se da je pred nama čovjek od formata.
Premda ga autori u svojem djelu izričito ne formuliraju, očituje se njihov moralni sud po kojem većina Titova autokratskog, diktatorskog djelovanja ne može proći. Ali ako se on ne mjeri, u prvom redu, tim kriterijem nego se ocijeni po političkim sposobnostima, te prema vještini preživljavanja u ekstremnim povijesnim okolnostima, onda ćemo, kao u ovoj knjizi, dobiti neku vrstu pustolovne biografije gdje su događaji vidljivi, premda ne i uvijek na zadovoljavajući način motivirani, ali je njihov pokretač, na neki način, uvijek u pozadini, katkad čak i odsutan.
Titov tajni imperij pokušaj je, dosad nepoduzet, da se događaji koji su, u svoje doba, ostavili neizbrisiv pečat u političkoj povijesti XX stoljeća oslobode i personalne čarolije naslovnoga lika i da se demistificiraju odnosi koji sad sve suvislo povezuju, i to tako da se njegova karijera, nasuprot poststaljinističkoj legendi što se bila uobličila, stavi u realnu karijernu perspektivu.
———————————————-
*Marko Grčić (r. 1938.), pjesnik, esejist, novinar, novinski urednik i publicist, prevoditelj mnogih ključnih djela, uz ostalo, kao bibličar i redaktor, sudionik pothvata hrvatskog prijevoda Biblije na suvremeni jezik (1968). Preveo je ”Slovo o vojni Igorovoj” sa staroruskog, a Blakea, Eliota, Pounda i Borghesa s modernih jezika. Zasnovao je mnoge važne izdavačke pothvate, uz ostalo knjigu ”Bleiburg – otvoreni dossier” iz 1990, a kao redaktor radio je (s Milom Gligorijevićem) na izdanju Dedijerovih ”Novih priloga…” za njemačku izdavačku kuću.
(Za bosanskepoglede.com pripremio Nihad Filipović)
Prethodni nastavak: