Foto: olf.lt/en
Prilog pripremio: Erman Jakupi
U romanu “Kad smrt izostaje”(2005) Jose Saramago priča o jednoj zemlji u kojoj najednom stanovništvo prestane umirati i smrt izgubi svaki značaj u životu njenih ljudi. Ispočetka ljudi su euforični al’ se vrlo brzo moraju suočiti sa problemima razne vrste (metafizičkim, političkim i praktičnim). Katolička crkva shvata da bez smrti nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema ni katoličke crkve. Takođe, osiguravajuće kompanije u životu bez smrti vide svoj kraj. Država se suoćava sa nerješivim problemom plaćanja vječnih penzija. Familije shvataju da ih samo smrtnost staraca i invalida o kojima vode brigu može spasiti od vječnih ljekarskih njega. Rađa se i mafija s ciljem da se starci i bolesni transportuju u obližnju zemlju gdje smrt još uvijek postoji. Prvi ministar upozorava vladara: ”Ako ne počnemo iznova umirati lišićemo se budućnosti!”.
Saramago se ne zadržava na mogućim političkim neredima u “zemlji bez smrti”, čije ime ostaje nespomenuto, ali je lahko zamisliti “occupy pokrete” u kojima nezaposlena mladež organizuje proteste i zauzima trgove jednom kad shvate da posla neće više biti i da će lokalna politika biti dominirana od strane starijih generacija. Lahko je i pretpostaviti pojavljivanje lidera i njihovih desničarskih populističkih partija u stilu “great again”. Ukratko, Saramagov roman je izvrstan uvod u današnji svijet.
Zapadnjačko iskustvo globalizacije liči na imaginarno flertovanje sa besmrtnošću koju opisuje portugalski romanopisac. Radi se o snu koji se pretvorio u košmar. Samo nekoliko godina ranije na zapadu su bili mnogobrojni oni koji su u otvorenom svijetu vidili rješenje svakog problema. Ovog entuzijazma skoro da nema više. Nasuprot tome, prisustvujemo jednom svjetskom protivljenju liberalnom progresivnom poretku koji se uspostavio nakon 1989-te …i koje je zadobilo karater demokratske pobune protiv liberalizma.
Prema jednom novijem istraživanju paradoksalni efekat širenja demokratije u nezapadnom svijetu sastoji se u tome što građani u mnogim naizgled konsolidovanim demokratijama Sjeverne Amerike i zapadne Europe nisu postali samo kritičniji prema svojim političkim liderima nego i ciničniji u pogledu demokratije kao političkog sistema, jer su izgubili povjerenje da svojim akcijama mogu uticati na javnu politiku, i jer su spremniji izraziti svoju suglasnost sa autoritarnim alternativama.
Isto istraživanje pokazuje da su mlade generacije manje svjesne značaja demokratije i da gube naklonost da se politički angažuju.
Ni efekti revolucije sredstava za komunikaciju nisu ništa manje zabrinjavajući. Idealno govoreći, danas možemo “googlovati” sve ono što želimo znati o svijetu i cenzura je praktično postala nemoguća. Istovremeno, primjećuje se nevjorovatna difuzija mračnih teorija o zavjeri i rast nepovjerenja prema demokratskim institucijama. Ironija hoće da nas je smrt cenzure ostavila u raljama politike koju možemo definisti kao politika post-istine.
Ono čemu prisustvujemo danas na zapadu nije privremeni zastoj jednog progresivnog razvoja, nije čak niti neki oblik “straha”; šta više radi se o preokretu tendencije. Ruši se svijet nastao nakon 1989-te godine i dramatična karakteristika ove transformacije u toku nije pojava autoritarnih režima nego činjenica da demokratije na zapadu mijenjaju svoju prirodu. U prvim decenijama nakon 1989-te širenje prakse slobodnih izbora značilo je uključivanje raznih manjina (etničkih, vjerskih ili seksualnih) u javni život. Danas izbori konsoliduju moć večinskih grupa. Ugrožene večine su postale suštinska politička snaga u Europi. One su bojazne jer bi stranci mogli da zagospodare njihovim zemljama, dovodeći u pitanje njihov stil života i vjerovanje da je to rezultat tajne konspiracije između kosmopolitske elite i emigranata sa plemenskim mentalitetom. Populizam ovih većina nije proizvod nacionalnog romantizma kao što je to moglo biti jedan vijek unazad. Suprotno tome, ovaj populizam pothranjuju potresi kojeg izaziva permanentna tehnološka revolucija i demografske prognoze koje predviđaju ne samo sve manji značaj Europe i Amerike u svijetu nego i sve veća masovna pomjeranja ljudi u njihovom pravcu. Demografija prisiljava Europljane da zamišljaju jedan svijet u kojemu je njihova kultura na izdisaju dok ih tehnološka revolucija podsjeća da će njihovi aktuelni poslovi nestati. Probražaj zapadnog javnog mnijenja iz revolucionarne u reakcionarnu snagu objašnjava uzdizanje desničarskih populističkih partija u Europi i pobjedu Donalda Trampa u Americi…
Populizam ugroženih večina je tip populizma na kojeg nas historija nije dobro pripremila. Više od sociologa u njegovom razumjevanu mogu nam pomoći psiholozi. Tridesetih i četrdesetih godina neke njemačke emigrante, koji su bili dovoljno sretni da napuste Njemačku prije no što ih nacisti strpaju u koncentracione logore, mučilo je pitanje: da li se ono što su vidili u Njemačkoj moglo dogoditi i u njihovim novim zemljama? Oni nisu bili raspoloženi da objasne autoritarizam u terminima nacionalnog njemačkog karaktera ili neke vrste klasne politike. Suprotno tome vjerovali su da je autoritarizam stvar nepromjenjivog individualnog karaktera, tj. da postoji tzv. autoritarna ličnost. Od pedesetih godina pa do danas ova teza je doživila značajne modifikacije. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “The authoritarian dynamic” Karen Stenner došao je do zaključaka koji su posebno značajni za naš pokušaj da shvatimo nastanak ugroženih večina i promjene u zapadnim demokracijama. Stenner pokazuje da potreba za autoritarnom vlašću ne proizilazi iz stabilnog psihološkog profila jedne osobe. Prema njemu, radi se o psihološkoj predispoziciji osoba da postanu netolerantni onda kada percipiraju porast nivoa prijetnje.
Ili kao što kaže Jonathan Haidt to je “kao da osobe imaju jedno dugme na čelu koje ih kad ga pritisnu prisiljava da se intenzivno koncentriraju na odbranu njihove grupe, protjerujući strance, antikonformiste i ništeći pravo na neslaganje. Ovo dugme ne pritišće bilo koja prijetnja nego ona koju Stanner naziva “NORMATIVNA PRIJETNJA” tj. kad jedna osoba ima osjećaj da je moralni poredak njegove zajednice stavljen u rizik i kad misli da kolektivnom subjektu (onom“MI”) prijeti opasnost od raspadanja. Strah da će moralni poredak pasti, više nego njena konkretna individualna situacija, budi u toj osobi revolt protiv stranca i svima onima u kojima vidi prijetnju.
Pojam “normantivne prijetnje” formuli san od Stennera pomaže nam da shvatimo bolje način na koji je izbjeglička kriza transformisala europsku politiku i zašto su zemlje centralne Europe imale agresivnije reakcije prema migrantima, iako nisu bile obavezne prihvati niti jednog.
U slučaju Europe “normativna prijetnja” uzrokovana izbjegličkom krizom ima svoje korijene u demografiji. Zanimljivo je da je demokratska panika jedan od onih faktora o kojima se diskutuje malo mada je odigrao značajnu ulugu u promjeni ponašanja europljana prema izbjeglicama. Poznata je činjenica da su u zadnje vrijeme nacije i države regiona znatno oslabile. U zadnjih 25 godina jedan od deset Bugara je otišao da radi u inostranstvo. Prema predviđanjima ONU do 2050-te bugarska populacija će se smanjiti za 27,9 posto. U malim nacijama kao što su Bugarska, Litvanija i Rumunija (u posljednjih deset godina Litvanija je izgubila 12,2 % stanovništva a Rumunija 7%) prisutan je alarm zbog “etničkog nestanka”. Za njih je pristizanje izbjeglica znak za njihov izlazak iz historije i zato popularni argument da Europa iz dana u dan sve starija ima potrebu za izbjeglicama u njoj uzrokuje egzistencialnu tjeskobu.
Nedavno je filozof i bivši mađarski disident Gaspar Miklos Tamas rekao da Iluminizam, u kojemu Europska unija ima svoje korjene, predviđa univerzalno državljanstvo. Al’ to državljanstvo ima dva preduslova: ili će sve siromašne i nefunkcionalne zemlje postati mjesta u kojima je moguće živiti dostojanstveno ili će Europa otvoriti svoje granice svima. Ništa od toga neće se desiti u bližoj budućnosti; možda se neće desiti nikada. Danas je svijet prepun propalih država u kojima niko ne želi živiti dok Europa nema mogućnost da drži granice otvorene jer bi se moglo desiti da joj njeni građani i birači okrenu leđa.
Globalizacija je pretvorila svijet u jedno selo koje živi pod diktaturom svjetskih usporedbi. Ljudi ne uspoređuju više svoje živote sa onim svojih susjeda nego sa životima najbogatijih stanovnika na planeti.
U ovom našem svepovezanom svijetu emigracija je neka vrsta nove revolucije. Ne unutarnja revolucija mase iz devetnaestog vijeka nego revolucija prema vani koju izvršavaju pojedinci i familije koji nisu inspirisani slikama obojenim za njih od strane ideologa nego fotkama sa google maps-a na kojima je prikazan život s one strane granice. Ova revolucija nema potrebu da postane pokret niti ima potrebu za liderima da bi uspjela. I tako ne treba da nas iznenadi to što je za mnoge nesretnike na planeti preći preko europskih granica mnogo privlačnije od bilo kakve utopije. Za jedan sve veči broj osoba ideja promjene znači promjeniti zemlju u kojoj se živi a ne vlast pod kojom se živi.
Problem je u tome što ova izbjeglička revolucija ima moć da inspiriše kontrorevoluciju u Europi…
Mada se ”populističko skretanje “ mijenja od zemlje do zemlje moguće je identifikovati neke njegove konstantne karakteristike. Intenzifikacija populističkih senti menata znači povratak političkoj polarizaciji i jednom konfliktualnijem političkom stilu. On zaustavlja proces fragmentizacije političkog prostora koju karakteriše umnožavanje partija i monotematskih političkih pokreta i privlaći političku pažnju ne na individualne osobe nego na njihove kolektivne strahove. Uspon populizma je povratak jednoj više personalističkoj politici u kojoj lider igra mnogo značajniju ulogu i u kojoj institucije uživaju sve manje povjerenja. Podjela na desnicu i lijevicu je zamjenjena konfliktom između urođenika i internacionalista. Eksplozija straha označava sem tog razlaz između demokratije i liberalizma čije je jedinstvo karakterisalo na specifičan način svijet poslije-1989…
Paradoks europskih liberalnih demokratija nakon hladnog rata sadržan je u činjenici što je napredovanje u individualnim slobodama i ljudskim pravima bilo popraćeno istovremenim slabljenjem moći građana da svojim glasanjem promjene ne samo vladu nego i politike. Sad je primat politike ponovo uspostavljen i vlade su na putu da iznova zadobiju kapacitet vladanja – ali ovaj put kako izgleda na štetu individualnih sloboda.