Hawzhin Azeez (Hawzhin Press/Dialogos.ba)
(Azzez je Kurdska poetesa, dr političkih znanosti, blogerka i aktivistkinja; polja djelovanja – Kurdistan, Irak, feminizam, ljudska prava, poezija, migrantski problem…)
Hawzhin Azeez
Živimo u svijetu gdje često zaboravljamo da više istina može istovremeno postojati. U eri medijskih konglomerata koji bljuju iste proratne slogane i naslove, i vrijeme kada su neuspjesi ljevice oštri i obimni, istina se često svodi na pojednostavljenu, manijakalnu dualnost crno-bijelo, ili-ili, perspektiva SAD-Irana.
Antiimperijalisti koji su dugo podržavali brutalnost Assadovog režima u ime ljevičarskih ideoloških praksi, bjesno brane još jedan brutalan, nasilni režim – Iran – bez obzira na historijske činjenice i realnosti; bez ikakvog obzira na realnost života miliona Iranaca koji su terorisani, zlostavljani i tlačeni u tišini; bez imalo obzira na dnevnu realnost potlačenih koji žive pod surovom diktaturom koja je nakon Kine druga po smaknuću disidenata, umjetnika, feministkinja i aktivista za ljudska prava.
Ipak, antiamerički imperijalisti pretvorili su Soleimanija u herojsku, stoičku figuru, s kiptećom karizmom i snažnim samopouzdanjem – heroja koji se odvažno borio protiv ISIL-a i spasio iranski narod…
Otkad antiimperijalizam znači biti gorljivi pristaša zlih diktatora, a ne potlačenih i kolonizovanih?
Nekoliko osnovnih činjenica o trenutnoj situaciji između SAD-a i Irana:
1) Soleimani je bio kasapin i sredstvo iranskog proksi nasilja koje teroriše milione u Iranu, Iraku, Siriji, Libanonu, Jemenu, itd.
Jedna od njegovih glavnih uloga bila je snabdijevanje Hezbolaha raketama i projektilima, uz istovremeno tiho instaliranje 50.000 iranskih vojnika u Siriju za podršku brutalnom Assadovom režimu.
Imao je ključnu ulogu u tekućoj tragediji u Jemenu, kroz Iransku direktno podršku Hutijima. Njegova uloga u sprečavanju ISIS-a da uđe u Iran može se u velikoj meri pripisati sunitsko-šijitskoj podjeli (ISIL je sunitski, Iran strastveni šijitski režim).
Njegova uloga u borbi protiv ISIL-a u Siriji, imala je više veze s podrškom (iranskom) Assadovom režimu i uništenju rivalske sunitske grupe koja je direktno ugrožavala iransku regionalnu hegemoniju, nego navodna njihova briga za mir i sigurnost običnih ljudi.
Bio je vođa zloglasnih Kudskih snaga koje terorišu, likvidiraju, špijuniraju i kidnapuju pro-demokrate, borce za ženska i ljudska prava u Iranu.
Stotine hiljada ljudi izgubilo je život kao posljedica Soleimanijevog sprovođenja iranskih regionalnih ciljeva. Njegovo učešće u ovim zemljama imalo je direktan utjecaj na demokratske težnje Kurda, Sirijaca, Iranca i drugih potlačenih manjina u regionu.
2) Iran je veoma loš režim.
Jedina grupa Iranaca koji zaista oplakuje pogubljenje Soleimanija su konzervativni Iranci udruženi s režimom mulla. Da, Soleimani je predstavljao iranski nacionalizam, ali u sasvim specifičnom, uskom kalupu koji je u skladu sa ajatolahovom vizijom “Irana”.
Većina Iranaca, Iračana i Sirijaca tiho, ako ne i otvoreno (iako umorno) slavi Soleimanijevu smrt.
Oni također znaju da ubijanje simboličke figure – koga je već zamijenio brigadni general Esmail Ghanni, još konzervativnija i zloglasnija figura iranskog režima – ne okončava politiku koju ajatolah sprovodi i temeljno propagira.
3) SAD je veoma loš režim, s nažalost kratkim pamćenjem i nesposobnošću učenja lekcija na greškama iz prošlih slučajeva započinjanja konvencionalnih ratova, direktnih intervencija, invazija ili nepromišljenih politika i poteza, poput ubistva drugog najbrutalnijeg kasapina, unutar zloglasne iranskih sigurnosnih snaga.
Iran je očigledno odmjeren i suzdržan u odgovoru, (na američku politiku u Regionu, op. N. F.) ne zato što je osjetljiv i oprezan u poštivanju ljudskih prava sopstvenih građana, i što se suzdržava od poteza koje mogu proizvesti rat i ratne strahote; već radije taktizira, vodeći računa o sopstvenim mogućnostima, ekonomskim, političkim i vojnim kapacitetima, pažljivo sprovodeći svoju politiku.
To je mjerljivo. Pažljivo koristiti svoje agente za tajno, prikriveno sprovođenje svojih ogromnih regionalnih težnji i programa. Iran ostaje dosljedan u politici održavanja kontinuiteta u ambicijama regionalne sile, istovremeno kontinuirano radeći na ojačavanje šijitsko-sunitskih podjela. Postoji jedinstveno mišljenje, koherencija (usklađenost, međusobna povezanost op. N. F.) glede iranske spoljne politike u njenom sprovođenju tzv. mehke moći. … Tako je nedavni Izveštaj Međunarodnog instituta za strateške studije, pokazao da Iran ima najveći utjecaj u regionu.
Najzad, obični građani Bliskog istoka, posebno Irana i Iraka, ne žele rat sa SAD-om. Oni žele uklanjanje klerikalnog režima koji ih i dalje teroriše i utječe na njihov svakodnevni život, uz pomoć samo njima odane sigurnosne službe i “personaliziranim” nacionalnim interesima, ali ne žele to na isti način na koji je Sadam uklonjen 2003. To je bila invazija koja je rezultirala neuspjehom Iraka kao države, pojavom ISIL-a i nepojmljivim nasiljem, genocidom na Jezidima, rastom iranskih paravojske Hashed al-Shaabia podržanom od Irana, i još mnogo toga.
Nijedna razumna osoba ne želi rat. Nijedna osoba koja voli demokratiju ne želi rat s Iranom.
Slično tome, sankcije će samo nametnuti veći pritisak na već stradali narod Irana koji se bori kroz ekonomske krize. Promjena režima mora se dogoditi interno, organski i kao rezultat glasova i postupaka naroda Irana. Sve drugo bi zaudaralo na intervencionizam i imperijalizam – i nikada se ne bi smatralo legitimnim.
Još nekoliko zapažanja:
Možete se veseliti Soleimanijevom kraju, ali i dalje biti protiv rata.
Možete osuditi način na koji je Soleimani smaknut, ali i dalje odahnuti što više nije tu da teroriše ljude.
Možete biti protiv antiameričkog imperijalizma i antiiranske diktatura i brutalnost. To što ste protiv antiameričkog imperijalizma i Trumpovog nepromišljenog nepoštivanja čovječanstva, ne znači da Soleimanija trebate učiniti simbolom slobode ili ljevičarske ideologije.
Soelimani je bio kasapin. Trump je opasan megaloman. Ajatolah je jednako kriv, što prolijeva krv miliona širom regiona finansirajući terorističke grupe i proksi ratove.
Pustimo Soleimanija koji je skončao kao kasapin kakav je i bio, protuzakonito – baš onako kako je i sam činio hiljadama drugih, bez pretvaranja u antiimperijalističkog narodnog heroja – i bez opravdavanja iranskog režima.
Jedino je lojalnost ono što bi obični ljude Irana, Iraka i regije trebali da imaju. Godina je 2020. i vrijeme je da počnemo sagledavati takva pitanja u svim njihovim složenostima, shvatajući da više istina može koegzistirati i da pojednostavljena analiza ne služi nikome osim onima koji žele rat.
(Preveo: R. Mehmedović/N. Filipović)