Loading...
Historija

“SRBSKI NAROD U KANDŽAMA JEVREJA”

Markica izdata 1942, povod – Antimasonska izložba iz oktobra 1941.

Sa portala Croativonline, uz izvjesna skraćenja (isključivo radi prilagođavanja formatu čitljivog žurnalističkog priloga) i prilagođeno bosanskom jeziku, prenosimo pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist hebrejskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. Napominjemo da je Cohen svaku iznesenu tvrdnju u pismu, popratio citiranjem izvora i prilozima koje potkrepljuju njenu izvornost; to je u našoj postavci izostavljeno radi prilagodbe čitljivoj žurnalističkoj prezentaciji. Ovaj tekst prenosimo kao prilog istini sa kojom velikosrbska propaganda decenijama već manipulira, vrteći kao jedinu istinu da su ustaše (oni rado kažu Hrvati) počinili genocid nad Hebrejima i Srbima u Drugom svjetskom ratu, dočim su u stvarnom životu, kako piše Cohen,  “i jedni i drugi (i ustaše i srbski fašisti) bili su stopostotni počinitelji genocida”. Naslov je preuzet iz jedne brošure izdate 1941. sa strane fašističke organizacije Zbor, Dimitrija Ljotića.

(Za bosanskepoglede.com priredili: AD/NF)

Milan Nedić, Adolf Hitler, Joahim Ribentrop, 18.09.1943.

Poštovani rabine Cooper,

U toku je kampanja kojoj se želi američku hebrejsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Hebreje… Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze:
1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992.
2. Srpska „ljubav“ prema Hebrejima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Hebreja za srpske terorističke ambicije.
3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Hebrejske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija. Srpsko protjerivanje Hebreja iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Hebreja dogodili su se 1846. i 1861. Srpski antisemitizam je snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Hebrejima ograničila poslovanje i upis na veleučilište.

Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje hebrejsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Hebreji su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni.

Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Hebreja u Srbiji te da su Srbi imali koncentracione logore. No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti, jasno pokazuju sve naprijed navedeno.

Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943.
U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“.
S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku Državnu Gardu, kao sastavni dio Srpske Državne Sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda.
Drugi čovjek, odmah iza Nedića, bio je Dimitrije Ljotić, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao Srbsku Dobrovoljačku Gardu, čija je glavna zadaća bila hvatati Hebreje, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće.
U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. jedinica Srpske Dobrovoljačke Garde uhvatila u Nišu sedam Hebreja.
Tijekom 1941. novine Obnova i Naša Borba objavljivale su članke o tome da su Hebreji stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrebljivati Hebreje.
Koncentracioni logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracioni logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz budžeta grada Beograda. Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. Svi podatci o preživjelima koncentracionog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava. Među njima je bilo mnogo Hebreja, uključujući i najmanje 798 djece.
Srpski čuvari su strijeljali najmanje 120 djece. Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće hebrejskih žena i djece usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Hebreje ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo čivutske ni ciganske krvi“.

Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Hebreja. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Hebreja na srpsko pravoslavlje. Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja Hebreja.

U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva hebrejska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei.

“Dušegupka”, kamion koji se koristio u Srbiji od 1942. za likvidaciju Hebreja i partizana; prema njemačkim izvorima, smatra se da je u “dušegupki” ubijeno 8.000 Hebreja i 500 partizana

Od 11.970 beogradskih Hebreja samo ih je 1.115 preživjelo rat. Ukupno je istrijebljeno 94% Hebreja koji su živjeli u Srbiji, dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima.
Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Hebrejima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan.

Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni hebrejskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska vlada je godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a. Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak.

Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članak pod naslovom: „Jevreji opet raspinju Krista“.

Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama hebrejskog lobija.

Američko hebrejsko-srpsko društvo prijateljstva, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Hebreja tokom Drugog svjetskog rata, kao žrtava ustaških zločina. No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima.

Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa hebrejskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana.

Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su hebrejski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima.

U rujnu 1991., nakon što sam otkrio bilten Američkog hebrejsko-srpskog društva prijateljstva, telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracionih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar.
Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Hebreji nosili u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma. Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je hebrejska zajednica omiljena meta propagandista.
Beograd osobito zlorabi hebrejsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Hebreja na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita.

S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema hebrejskom narodu.

Srdačno, Philip J. Cohen

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »