Loading...
Komentari

Oprošćenje i pomirenje za državu – Krvarina za entitet

Staroegipatski koncept, Knjiga mrtvih: kada dođe čas, srce preminulog na vagi,
mjereno težinom Pera istine.

Napisao: prof. Safet Kadić

Stanislav Suva/Lajoš Biro – Justicija, Palača pravde, Teheran, Iran.

Nakon ratne kataklizme, mirnodobsko ustavno konstituisanje Bosne i Hercegovine kao suverene i savremene evropske države sudbonosno je pitanje za ovu zemlju i njen narod, ali i veliki izazov za Europu i međunarodnu zajednicu.
Kao polazišće za situiranje pitanja izrade novog ustava BiH u aktuelni politički diskurs, pa i povijestni kontekst, može se uzeti maestralna, laserski precizna izjava američkog ambasadora Charlesa Englisha (Čarls Ingliš), izrečena još polovicom prošle godine: “Dva genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina, a jedan od njih je počinjen u ime Republike Srpske. To je činjenica i neće se promijeniti”.

Relevantne međunarodne pravne i političke institucije jasno su adresirale počinioce genocida u Bosni, ali su svjetski moćnici projekcijom mirovnog ugovora zaledili stanje u pat-poziciji.

Izlaz, kao i uvijek, moramo sami naći, razumno, hladne glave i bez viška emocija, za čist račun i dugu ljubav, što bi se reklo u Bosni.

Konstitucija ili ustav je najveća državna institucija savremenih demokratskih društava i suviše ozbiljna stvar da bi se o tome emotivno razgovaralo. Iako, nakon svega, siromašna i gladna Bosna vapi za istinom, pravdom i povjerenjem koliko i za krušnom korom hljeba, iako je to ono čarobno klupko koje treba odmotati, odnosno gordijski uzao (uzal, čvor) koji treba razmrsiti, a nikako prisijecati – raspravu o ustavu treba osloboditi svih tereta neposredne prošlosti.

Formula konsenzusa na kompromisu je posve jednostavna ako postoji imalo razuma.

Svako mora ponešto uložiti i ponečeg se odreći u interesu bolje budućnosti za sve: Bošnjaci moraju biti spremni da oproste krv i prihvate pruženu ruku pomirenja u interesu stvaranja jedinstvene države, a Srbi moraju biti spremni priznati zločin genocida, prihvatiti odgovornost, zatražiti oprost i odreći se “genocidnog entiteta“, tj. osloboditi se iluzija i odreći nečovječnih težnji da na bošnjačkoj krvi i bosanskoj povijesnoj zemlji stvaraju svoju ekskluzivnu paradržavu. (Čak su se i poslovično nadobudni Englezi izvinili Aboridžanima za genocid u Australiji.)

Anushirawan Pravedni, rad kipara Qolam Reza Rahimzade Arzhang, Palača pravde, Teheran, Iran 

Postojanje te paradržavne tvorevine ne samo što bi trajno podsjećala Bošnjake na stradanje i zločine, što bi neprekidno generirala nestabilnost i rat (jer je ratom i stvorena) nego što bi za Bošnjake predstavljala stalnu realnu životnu prijetnju za vratom u rođenoj kući. Koga su guje klale i gušćerica se boji.

Srbi se moraju pomiriti sa činjenicom da je velikosrpska ideja skončala na najgori mogući način – u genocidu.

Od “velike” ideje ostali su samo veliki zločini, koji su počinjeni uime te ideje. To je historijska činjenica i nikada se neće promijeniti, kao što se neće nikad promijeniti ni činjenica da su počinjeni najstrašniji zločini uime Srba i da je breme odgovornosti navaljeno na grbaču cijelog naroda, a cijeli narod ne može biti okrivljen zbog toga.

Šta je ostalo od Velike Srbije: 30 godina genocidne stečevine.

Vraćanje međusobnog povjerenja i zaštite prava i interesa posredstvom zajedničkih državnih institucija za Bošnjake je presudno važno, jer nije ovo prvi put da su ih Srbi privarili. Sjetimo se samo otimanja zemlje od Bošnjaka i njene podjele Srbima u njihovoj velikosrpskoj kraljevini. Država se zakonom obavezala da će obeštetiti vlasnike Bošnjake, ali to nikada nije učinila. A radi se o ogromnim iznosima u desetinama milijardi dolara.

Sa svoje strane Bošnjaci moraju dati garancije Srbima da nikada neće biti pokretanja osvetničkih akcija i da neće tražiti naplatu krvarine.

Srbima nije nepoznat princip osvete, jer se pominje i u Bibliji. Iako još uvijek ne postoje precizna iztraživanja da li je među Bošnjacima postignut konsenzus o oprostu krvi i plaćanju krvarine, jer priznanje zločina i traženje oprosta od njih još niko nije ni tražio, odustajanjem od osvete za račun pravedne kazne Bošnjaci se mire sa činjenicom da apsolutna pravda nije moguća, jer po islamskim propisima za namjerno ubistvo nevina čovjeka (na bigajri hak) propisana je najveća kazna (razumije se, nakon provedenog suđenja) , tj. smrtna, osim ako porodica ubijenog ne oprosti ubici.

Svako ponešto gubi, a svi zajedno dobijaju mir i prosperitet.

Srbi bi sprali ljagu sa svoga imena i oslobodili teškog bremena “genocidnog naroda” i tereta izigranog povjerenja komšija, dobili garancije za zajednički ravnopravan život i razvoj, a Bošnjaci bi se oslobodili osjećaja poniženja i oslobodili smrtnog straha od ponovljene zavjere protiv njih. Čist račun, duga ljubav!

Ustav je političko pitanje, a u politici su važni samo interesi, čak i među braćom. Što bi Hercegovci rekli: ako smo mi braća, kese nam nisu sestre.

OPROST  KRVI

Na pojam krvarine, davno zaboravljene pojave u civiliziranom svijetu, sasvim slučajno je asocirao jedan nedavni intervju sa srbijanskim predsjednikom na najjačoj bosanskoj privatnoj tv-stanici, kojeg je “bosanski Sulzberger”, očito po unaprijed sklopljenom dogovoru, tretirao kao običnog građanina iako mu se, u rijetkim prilikama, obraćao sa “gospodine predsjedniče”. Ova licemjerna tirada kao besplatna reklamna promocija “građanina-predsjednika” zaslužuje poseban osvrt.
Pitac ga naravno nije pitao o sudbinskim pitanjima života na ovim prostorima, kao što je pomirenje nakon takve strašne obostrane halvarije, a ni upitani mu nije samoinicijativno ponudio odgovor. Naravno, nije propustio priliku, koja mu je nezasluženo pružena, da jasno stane iza svih antibosanskih zavjera “laktaškog vožda” i poruči Bošnjacima da oni nemaju šta tražiti u RS, jer “pitanje RS-a je isključivo u nadležnosti građana koji žive u njoj”. “Građanin” Tadić je spominjao neke svoje bosanske korijene, sarajevsku epizodu života, ali je bio jasan da on pripada i da mu je draže njegovo dinarsko-brđansko porijeklo, a upravo u tom i takvom etničkom miljeu postojala je tradicija krvne osvete i krvarine. Ona je naslonjena još na biblijsko vrijeme („glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti…“).

 

Hamurabijev zakon, 1754. g. stare ere, u kamen uklesan, najstariji poznati izvor
principa krvarine: glava za glavu, oko za oko…

Podsjetimo na općepoznate činjenice: Ako bi se hotio prikinuti lanac krvne osvete, srodnici ubice dolazili bi do najbližih srodnika ubijenog i molili za oprost krvi. Ako bi oni oprostili krv ubijenog, oštećeni bi sam određivao krvarinu , tj. plaćanje krvi onoga od koga je trebala biti namirena. Dakle, krvarina nije izplata, plaćanje, odplata prolivene krvi nevinog čovjeka, nego odkup svoje krvi koju duguje porodici ubijenog.

Sljedstveno tome, Bošnjaci čak i nakon odplate krvarine ne moraju prihvatiti postojanje entiteta stvorenog na njihovoj krvi.

Srbima niko ne treba sijati maglu niti stvarati iluzije da će moći provoditi svoje nerazumne ideje na račun Bošnjaka.

LIJEPA RIJEČ I PRUŽENA RUKA – GVOZDENA
VRATA OTVARA

Važnija je jedna ljudska riječ „žena u crnom“, Nataše Kandić, ili buntovnog vojvođanskog sindikaliste i građanskog demokrate Nenada Čanka, nego stotine licemjernih i podlih riječi “predsjednika Tadića”.

Bošnjaci žele vjerovati da su državne institucije, zasnovane na pravu i pravdi, najbolji garant zaštite ljudskih prava i nacionalnih interesa.
Bošnjaci nemaju potrebe razmišljati o nekakvim ekskluzivnim nacionalnim institucijama u kojima bi ostvarivali neke svoje separatne interese mimo Bosne i bosanskog naroda.
Bošnjaci doživljavaju bosanske državne institucije istovremeno i kao svoje nacionalne institucije, jer za Bošnjake nema ništa što je bosansko a da nije (i) bošnjačko.

Uostalom, sve su to nerazdvojni pleonazmi. Sve je nastalo i izraslo iz istoga korijena: i zemlja, i voda, i narod, i jezik, i država.

Bošnjaci su već ispoljili ogromno odricanje prihvativši razoružavanje Armije Republike Bosne i Hercegovine koja je, možda, bila najviši izraz i domet njihove državotvorne svijesti u neposrednoj prošlosti.

Vjeru im podgrijavaju činjenice da su već stvorene bosanske državne institucije poput Granične policije, Centralne banke, Pravosuđa BiH, SIPA-e, i pored početnih slabosti položile povijesni test i dokazale bosanski državni karakter. To je dokaz da se može. Tu je nada za sve.
Vjeruju, također, da će se razumom odkloniti očigledan paradoks da je zbog ugrađenog sistemskog felera zakonodavna vlast, pa sljedstveno tome i izvršna, najveći kočničar reformama i prosperitetu.

Niko, naravno, ne gaji iluzije da će sve ići lahko, jer Bosna nije Švedska. Ona je unikatna zemlja sa specifičnim naslijeđem: od netipične etnogeneze i etnosimbioze, keltskog, ilirskog, slavenskog, slavenoilirskog, gotskoslavenskog elementa do trostrane duhovne razrokosti.

Na kraju valja i ovo reći s pravom mjerom u izrazu i glasu. Evropa, koja je kroz tri stoljeća srednjeg vijeka u tu “zemlju nevjerničkog korova i trnja” slala samo uhode, palikuće, robce i inkvizitore – kako je primijetio veliki hrvatski i evropski intelektualac i pisac Miroslav Krleža u tekstu Bosanske medijevalne teme, polovicom šestdesetih godina 20. stoljeća – zlurado je slušala glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo kraljevstvo, vijekovima napadano sa svih strana. Evropa se slično ponijela prema Bosni i u najnovijem ratnom haosu. Da li je Europa tek u najnovije vrijeme doista prvi put u povijesti iskreno pružila ruku partnerstva Bosni ili je Bosni suđeno, kako je jednom gorko jeknuo veliki Mak Dizdar, da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka?

———————————-

(Originalna objava, 20. 3. 2009. godine;  članak objavljujemo bez ikakvih intervencija u tekstu. Međunaslov, ilustracije i legenda uz ilustracije – bosanskipogledi.com – N. F.)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *