Loading...
Komentari

HABERI S FEJS-ĆENIFE

Napisao: Nihad Filipović

1.
Glupost ubija

Javio mi se jedan na fejsćenifu, anonimac (ime vam cjenjeni čitatelji, ne bi značilo išta, do li red poslaganih slova); pa kaza taj anonimac na ćenifi: – Pratim tvoje pizdarije i čudim ti se da si uvijek nacionalno nabijen… Tako da, ako se neko nije posvadio sa nekim, uz tvoju pomoć i hoće. Pa se možemo, uz tvoju preporuku, poubijati nekoliko puta bar, svako sa svakim. I još mi reče: – U tom smislu nećeš imati moju podršku. I doda: – Nismo svi isti. Ima nas i čestitih…

Bezbeli da ima. Nego da se namah u startu razumijemo; evo, priznajem, u mojim javljanjima na fejsćenifi ima nacionalnog naboja. Ne mislim da je to neka “strašna mašna”. To je moja svjesna odluka da se tako javno očitujem i koristim fejsćenifu za plasiranje i širenje onoga što ja vidim društvenom istinom, a što se kod nas, u kulturi zakržljale, gotovo i ne postojeće kritičke svijesti, sa strane podaničke inteligencije, pervertira i uvrće na milion načina, te tako uvrnuto potom medijski i kroz instrumentarij kulture, plasira kao istina. Jer, dok neko stanje svijesti ili duha, (u našem slučaju kritičko stanje svijesti), ne prevlada u kritičnoj masi, nema ni promjene stanja u društvu. Prema tome, moje javno patriotsko, bosansko očitanje jeste dio spoznaje Knjige: Pomozi sebi, pa će ti i Bog pomoći!
U mojim „pizdarijama“, međutim, nema skrivanja iza naroda, iza fraza, iza nemuštog govora dvoličnjaka, kakav je i taj gore što mi se javi na ćenifu. Izbjegavam ezopovski govor, pa i onda kada se oglašavam metaforički, u slikama, uvijek je čitljivo značenje slike. Što svi čitatelji nisu istog obrazovnog profila pa različito “čitaju” slike, to nije moj problem; ako je problem. To je do čitatelja, a valjda i čitaoca.

A znam da nisu svi isti. Svugdje ima i dobrih i loših, i pametnih i budala. Svega ima. Svega i svakakvih u ljudi. A iskustvo me uči – najviše je dvoličnjaka. Te i taj haver na ćenifu što mi hrupi: potura meni poziv na ubijanje ljudi, a sam se na ćenifi šovenski istresa nazivajući, pazite sada tisućljetne kulture – „vojnom operacijom“ barbarsko razaranje Starog u Mostaru, pod pokroviteljskom zaštitom UNESC-a, kao svjetska kulturna baština.
Eto, njemu je pizdarija moje uporno traganje i javno saopćavanje istina, u kojima on, pravednik i humanista, vidi sjeme Novog zla, a gle vraga, meni je pizdarija njegova laž rušenja Starog u Mostaru, što je, jel'te, nalagao vojni interes; znate preko Starog su prelazili tenkovi i snajperisti, pa pucali sa džamijskih munara na logoraše u predziđu kršćanstva, u logorioma Dretelj i Heliodrom, rekti.

Gregoire Johannes Bonzaier, Donkey Cart, 1980.

Svojevremeno oćutah tu pizdariju dvoličnjaka sa ćenife. Od kada sam saznao, držim se one: Pogriješi konj, a kamo li neće magarac. Kontah, pogriješio magarac.
Ali, ova podmetačina se ne prešućuje; čuj meni da pozivam na ubijanje ljudi, mrcina sa ćenife besramno da istrese. On bi, a to radi, u ime neubijanja sutra, prevrnuo naglavice istinu Starog u Mostaru i slagao istinu, recimo Ahmića: bilo, prošlo, ubijali su svi, takvo vrijeme bilo, ne bi pao Stari i ne bi Ahmići bili poravnati da tako nije nalagao vojni interes… Da nije nepromišljen i glup, pomislio bih, planski to radi. Ali svejedno, planski ili ne, glupost ubija.

S toga, prijatelji i neprijatelji, poručujem i bivšem sa ćenife što mi se javi i svima koji ovo pročitaju: u ime neubijanja sutra, neka svako kazuje svoje istine i laži, svojoj djeci i onima koji ga žele slušati. A ja ću kazivati svoje. Pa da djeca znaju. Da se ne iznenade kao 1941. što su bili iznenađeni. I 1992. takođe.

Vidite, ja sjeme zla nalazim na zaturenim najmračnijim stalažama Skladišta Tišine tzv. Malih ljudi, na koje su ih pohranili sljedbenici firauna. Crne olupine od insana, s komandnom palicom u ruci, ali i mali, fini, profani – baš kao taj moj bivši haver, sa ćenife što se javlja – pritajeni, sektaški poklonici firauna, vladara mraka i gluposti.

Kako živjeti pošteno, ako drugom i drugim želiš ono što ne želiš sebi i svojim? Pročitah dovoljno kniga te spoznah da je to nemoguća misija: – Teško je živjeti u poštenju, a kamo li u nepoštenju, kaže narod.

Prema tome – nikog ubio, nikom zlo pomislio. Ono što želio sebi, to želio i drugom. Operisan od mržnje, trudim se moj dio, ljudima inače urođene gluposti, pohraniti u Skladište Tišine, a otuda izvlačiti i ljudima ukazivati na pizdarije života koji živimo.
Tako da, onaj koji meni pripisuje mržnju i pozivanje na ubijanje ljudi, neka se dobro najprije zamisli, da li je sa njim sve u redu? Šta mu to taj mali mračnjak iz glave šapuće u uho; sa kime ga zakrvljuje i u zavade vodi? Jer najlakše je ono biblijsko: kada se u oku drugog vidi zrno, a u sopstvenom ne vidi brvno.

Ima tome, igrala nogometna reprezentacija BiH utakmicu sa Slovačkom u Slovačkoj. Došli Fanataikosi masovno, a Slovaci se načuditi ne mogu, što ljudi, zbog tamo nekakva trivijalna loptanja, potežu tako masovno na daleki put. Pa upitaće jedan Slovak nekog Fantu:
– Otkud vi u tako velikom broju. Jeste ludi, koji vam je, trošite se uludo?
A upitani njemu tada hitan odgovor dade:
– Prijatelju, ti si državu dobio potpisom, a ja sam za nju dao dva brata.

Tako mi brata mučki ubiše, ruku vezanih, na Ma(h)njači, u logoru, jula 1992.; jer je Bosnu imao u srcu. Eto zato su moji postovi nacionalno, što onaj reče, nabijeni; nabijem ga na prćasti, bosanski, nacionalistički.

2.
Mlaćenje prazne slame

Još jedna se javila na ćenifu, a u fesjkonekciji sa mojom malenkošću, pa jamda konta, može joj se na moju ćenifu kada joj prahne. Te kaže: – Ostavimo povijest za okrugle stolove koga već to zanima, ostavimo ratove, Njemce, Talijane, knezove, kraljeve, Austro-Ugarsku, Mađare, Turke, ustaše, partizane, četnike. Sve ih u stranu. Dajmo nešto konstruktivno za bolje sutra pravednije društvo, drušvo jednakih mogućnosti, društvo gdje će i mladi i stari imati budućnost, društvo socijalne pravde, društvo u kojem građani neće kopati po kontejnerima, gdje će nestati tajkuni i biti kažnjeni svi koji su opljačkali svoje građane i uništili srednji sloj, a o selu da i ne govorim. To je naša sumorna sadašnjost i budućnost ako se ne probudimo iz tih mitoloških pisanija. I još kaže: – Meni osobno, dosta je tih mitova, legendi, pobjeda i poraza, narcisoiznosti, ko je najstariji naseljeni narod, itd.

U redu. Dole narcisoidnost, mitovi i legende. I meni su vala do grla i preko glave, iako znam – nema naroda bez mitova i legendi. Ali, saglasan sam – valja imati mjeru. Zato, jer u nas se ne njeguje osjećaj mjere u narodnim i nacionalnim poslovima, ono – tri puta mjeriš, jednom sječeš, zato kažem: Neka visi Pedro! No sikiriki, neka se Pedru začepe usta. Neka se istina politički oktroira, preko poslušnih akademika i njihovih okruglih stolova, kao što smo i navikli na vrletnim Dinaridima.

Ali, šta ako i nakon toga imamo problem? Nestalo Pedra, a ostao problem! Šta dalje?

Jer za pravilan pristup uređenju odnosa u društvu neophodne su dvije “stvari”:
– prvo, imati jasan odnos prema juče, dakle prihvaćen, usvojen od kritične većine jasan historijski diskurs (kritička svijest) na zbivanja u daljnjoj (i posebno bližoj) prošlosti;
– i drugo, imati jasnu viziju danas i sutra, tj.  šta se želi.

U Bosni je prisutno (valjda) ovo drugo, tj. postoje politički organizirane snage koje imaju, nekakve programe, ideje, vizije. I na tome rade. (Trenutna situacija, odnos velikih sila svijeta i odnos snaga u Regionu, diktira lukavu strategiju manje više govorenja jednog, a činjenja drugog (svestrano, tj. i jedni i drugi i treći to rade, a oni bajagi nesvrstani, tzv. Ostali, gube se u nemuštom, ezopovskom govoru fancy fraza, čiji međutim sadržaj ne razumiju; tako da sve u sve, u tom galimatijasu i kakofoniji stranačkih istina, prosječni mučenik građanin pokorni, ne zna, slušajući ih, jal su pošli, jal su došli. A i oni sa njima.)
Ali, ako se na ovo doda nepostojanje gornjeg prvog preduvjeta za korektno društveno uređenje odnosa, (ono, pošteno brate, ni po babu ni po stričevima, već po jednakim pravima i obavezama za sve), tj. nepostojanje kritične većine sa usvojenim jasnim historijskim diskursom (dakle, to je naprijed rečena kritička historijska svijest), onda je sva priča o boljoj budućnosti, društvu jednakih, socijalne pravde… itd… itsl., mlaćenje prazne slame.

Zašto?

Pa zato što je u Bosni na takvom temelju (dakle tri društvene istine plus kokano nesvrstani), neosvojiv društveni konsenzus. Njega je moguće postići na osnovama Istine, ali budući znamo kakva je naša historijske tradicija i odnos prema historijskoj istini, budući su u Bosni tri istine (i nesvrstana laž), i posebno, budući se u našem Regionu nije dogodila provjetiteljska (civilna) anacionalistička emancipacija duha elite, što kreira kulturološki modele življenja, plus činjenica da u Bosni historija nije producirala tzv. politički narod i unitarno društvo, sve to skupa dakle uzimajući u razmatranje, ne treba imati iluzije, pa u ime dobrih namjera, neodgovorno širiti demagošku maglu o novom bosanskom građanskom društvu, koje je tu iza ugla, samo ga treba pokupiti i stvar riješena.

Evo sada heretičke misli na koju se lijepe (ideološki se lijepe) i u kojoj prepoznaju ni manje ni više nego fašizam, svi kokano građanski intelektualci i oni koji sebe drže bajagi obaviještenim i načitanim; evo te misli: Društvenog konsenzusa i građanskog društva razvijene domovinske svijesti, u Bosni nema, niti će biti, sve dok u složenoj etničkoj slici društva, gdje žongliraju tri etnosa, jedan etnicitet ne postane većinski.
Tek tada se otvara mogućnost za stvaranje pretpostavki za društveni konsenzus. Cjelokupna, ne samo naša, nego historija europskih nacionalnih država upućuje na takav zaključak: većinski etnicitet je uvijek taj koji stvara uvjete za tvorbu kulturološkog modela u kojem je moguća ideja pluralnog građanskog društva i države.

Većina mislećih u nas, jeste za građansku Bosnu, ali centralno pitanje u BiH je etničko i nacionalno, dakle gruntovno, a ne građansko, i ko kaže da nije,  jednostavno ili ništa ne razumje ili kleveće i laže.

Nema moderne države bez nacionalizma.

Nacionalizam je poput gasa ili vatre: opasan, ali to ne znači da ćemo se smrzavati bez gasa i vatre i na najžešćoj zimi ostajati bez grijanja. Naravno da je opasan, ali samo u onoj mjeri u kojoj svaki društveni fenomen postaje opasan, ukoliko ga ljudi uvedu u funkciju da bude opasan; npr. za moj bosanski nacionalizam, opasan je svaki protubosanski separatistički nacionalizam, kao što se i njima moj bosanski čini opasan i de facto i jeste opasan po njihov interes. Društveni konsenzus i građansko društvo razvijene domovinske svijesti u takvoj situaciji, uz historiju naših odnosa kakva jeste, misaona je imenica koja se ne osvaja bez borbe, jasno političke, ali i svake druge, koja bi mogla biti  nametnuta sa strane oponentskog nacionalizma, i na koju stoga valja računati, na način, kao da će hiljadu godina biti mir, a sutra izbiti rat.

Napraviš državu pa si onda kosmopolita, pacifista i promicatelj planetarnog “nacionalizma braće ljudi” što su ti u srcu svi jednaki.

Drugačije ne ide. Drugačije je onda historijsko iskustvo Hebreja, drugačije je onda sudbina Roma, sudbina Bošnjaka iz Drugog svjetskog rata i iz rata 1990-ih i drugačije je onda sudbina Tuci naroda u Ruandi 1994., sudbina Rohinja naroda u Myanmaru  2016-7… itd.

A ta adolescentska i neemancipirana građanska svijest, koja je kao operirana od naciona (kao da jedinka živi izvan društva potpuno neafektirana socijalnim okruženjem), mimikrijska je varka, opsjena ideološke pameti, toksificirana lizalica za neobaviještene.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »