Piše: Sanjin Salahović
Tekst preuzet sa prijateljskog portala bosanskamisao.ba
(Za bosanskepoglede.com. priredio: NF)
Otrovan stid, paternalistički moralizam ili otrovan kompleks niže vrijednosti, neka struka kazuje. Ono što je moj utisak i iskustvo cijelog jednog života življenja sa tim narodom i u tom narodu, jeste da se za našim “svijetom” (dijelom ), poput sjenke vuče teški kompleks OTROVNE inferiornosti; to je ono što Hebreji zovu samomržnja, znači osjećaja manje vrijednosti, kompleks porijekla – specifično “turski kompleks” i kompleks muslimanskog porijekla, stid na dimije, na tradiciju, na pretke, stid sobstveni jezik nazivati svojim i uopće stid biti svoj i jasno to deklarirati.
… Slijedi odličan prilog Sanjina Salahovića. U bosanskom javnom prostoru jako fali i plaho nedostaje riječ i vizura naših kolektivnih ( i jasno individualnih) paranoja iz psihoterapijskog ugla i pera ljudi od struke. Tekst nas uvodi u sadržinski smisao nekih pojmova sa kojim se rijetko ili nikako srećemo u polju političkog (i općenito kulturološke) komuniciranja u bosanskom javnom prostoru, a koji na tako plastičan način portretiraju bit kompleksa niže vrijednosti – BIJEG OD SAMOG SEBE. (NF)
Foto: Tom Hussey
Disocijacija je psihološki odbrambeni mehanizam stvoren u podsvijesti sa naumom da minimalizira stres, unutrašnji konflikt ili da stvori distancu u odnosu na neželjena tramuatična osjećanja. U literaturi opisana kao „bijeg od sebe“. U mladosti može pomoći, ali s vremenom biva i sama uzrokom težih psihičkih poremećaja. Suprotno od disocijacije je integracija.
Pod pojmom „diskurz“ podrazumijeva se rječnik karakterističan za neku naučnu i društvenu oblast, odnosno način na koji jezik pomaže čovjeku da se izrazi. Za razliku od „teksta“, koji ima početak i kraj, „diskurz“ je otvoren za nove „tekstove“. Recentni bošnjački diskurz je uveliko opterećen osjećanjima postraumatskog stres sindroma i kao takav ne daje dobar doprinos niti razvoju pojedinca niti društva.
U svoje vrijeme, malo pred nastanak Microsofta, svjedočili smo razlazu mišljenja između Bill Gatesa i Steve Jobesa. Gates je tvrdio da su software i hardware dva odvojena proizvoda. Jobbes ih je pak smatrao licem i naličjem jedne medalje, Apleovog personalnoga kompjutera. Pobijedio je Gates i od tada se program softwarea razvija i prodaje zasebno. Vrijeme nakon toga je potvrdilo da je Gates bio u pravu.
Software ne trpi konstante
Bilo je to i vrijeme značajnog uspona liberalne misli i njenoga multikulturalizma na kome je ona gradila viziju globalizacije Svijeta. Ne bez razloga. Upravo software, ako povučemo paralelu informatičkoga prostora sa ljudskim društvom, jeste sinonim za njegovu kulturu.
U tom smislu hardware bi bio sinonim za sam fiziološki ustroj čovjeka u individualnome smislu ili mreža institucija koje karakterišu kvalitet njegove kulture, u kolektivnome.
I to nas dovodi do misli o tome da je ljudsku kulturu, čovjekov psihosocijalni specifikum u načinu na koji poima i proizvodi stvarnost, moguće mijenjati u slobodnoj konkurenciji sa drugim kulturproizvodima na tržištu ideja. Misao koja jeste tačna i terapijski veoma izvodljiva u uslovima u kojoj kultura, u kojoj čovjek živi, želi da ga stimuliše u promjenjivosti te i sama želi biti dinamična. Jer upravo radom čovjeka sa sobom na individualnome nivou stvara se kroz sumu pojedinaca i kolektivni kvalitet – iliti kultura…. Ali postoje psihičke sile u ljudima koje traže nepromjenjivost.
Strah je virus koji priječi update softwarea
Strah od promjena hrani osnovni podsvijesni odbrambeni mehanizam koji želi čovjeka zaštiti od ponovnog doživljaja traumatskih osjećanja od kojih bježi. U terapiji on se doživljava kao kontrolna instanca koja želi vladati cijelim softwareom te preko njega kontrolisati i hardware, ako mi je dopušteno koristiti ponovo kompjutersku terminologiju.
Čovjek je misleće, dinamično biće – biće promjena. A kontrolna instanca biva „virus“ u sistemu koji mu dinamiku priječi. Nedostatak dinamike, promjenjivosti i sklada sa svijetom koji se mijenja, uzrok je velikom nezadovoljstvu i psihičkoj nelagodi.
Trauma je uglavnom uzrok poremećajima u psihosocijalnome kod čovjeka i može preko toga utjecati i na oblikovanje kulture prema kojoj se ovaj ravna. Ono što je kod nas aktualno poslije ratnoga iskustva, PTSS (Post Traumatski Stres Sindrom) nije „privilegija“ samo onima koji su iskusili nasilje i gubitak koje smo mi osjetili devedestih – nasilje može biti i psihičke i fizičke prirode, a trauma u jednom ostavlja posljedice i u drugom.
Uticaj traume na kulturu
Trauma je veoma složen, prefinjen pojam i može se osjetiti bilo koncentrirano u silovitosti trenutka ili u dužem vremenu u kome čovjek ne može utjecati na svoj život i promijeniti stanje koje stvara „nelagodu“. Trauma i njena osjećanja egzistiraju u nama, pohranjena u „hard disku“.
Ona je „zamrznuta“ u vremenu i ne komunicira sa trenutkom u kome čovjek živi. Pokušajmo reći slikovito i zamisliti da u svakom trenutku u čovjeku postoje dva lika koji kreiraju njegove kognitivne procese. Prvi lik živi u „trenutku“ i svjedoči o životu. Drugi lik (a može ih biti i više odjednom) u prošlosti, kada smo bili manji i mlađi, u trenutku iz koga crpimo osjećanja s kojima tretiramo trenutak.
Prošlost, sadašnjost i budućnost su neumoljivo povezane u logički slijed u našim sveprisutnim osjećanjima. Ljudi koji se pametno i s poštovanjem odnose prema svojoj prošlosti, mijenjaju i trenutak u kome žive i budućnost koju stvaraju kroz poboljšan kvalitet izbora iz kojih ona proističe.
Sir Luke Fildes, Siroče (Newegg.com)
Ovdje bih, u jednom univerzalnom primjeru, prikazao progresiju nastanka nesreće u životu na primjeru traume kojoj većina ljudi ne može pobjeći u dobi svoje ranjivosti ranih godina života. Sve počinje u nepovoljnom položaju koje dijete, malo, nejako i ranjivo ima u svijetu u procesu preživljavanja prije osamostaljenja.
Zamislimo jedno dijete, visoko nekih sedamdeset centimetara, kako gleda prema gore u oca ili majku visokih skoro dva metra koji, kako to obično biva, sa svojim nevoljama, operiraju pod stresom i grme prema dolje poput nebeskoga autoriteta koji hoće uspostaviti mir na Zemlji!
Može to biti misaoni eksperiment od velike koristi, ako ne za mislioca sama, ono za neko dijete s kojim će isti, kad tad, imati ili ima posla.
Bošnjačko insistiranje na perfekcionizmu kao najjače oružje eshovanja
Jedan od osnovnih, skrivenih oružja eshovanja Srbije i Hrvatske u toku rata i poslije njega, bilo je i svjesno nanošenje trauma Bošnjacima i Bosancima sa ciljem prenošenja istih dalje na postratne generacije. Zato, bez velikih objašnjenja, dajući logičko povjerenje čitaocu, nabrajam strahove, spoznavane kroz zbilju moje teorije i prakse, prema naslovu ovoga teksta.
Strah da ćemo biti napušteni (malom djetetu najgora pomisao je ostati bez roditelja)
Strah da ćemo biti odbijeni i zato napušteni
Strah da ćemo pogriješiti i biti odbijeni te napušteni
Strah da ćemo ispasti glupi, praviti grešku, biti odbijeni te napušteni
Strah od (po)grešnosti koji vodi u perfekcionizam
Na petom stadiju nestaje naivnosti i otvorenosti proizišlih iz vjere u mogućnosti ostvarenja želja te time, simbolički, prestaje život.
Foto: fordhaminstitute.org
Pogađati uvijek centar je nemoguće, ali praviti mitove o tome jeste. Postoje dvije vrste perfektnih ljudi – oni koji lažu (licemjeri) i oni koji ne čine ništa pa ne mogu ni griješiti.
No, postoje ljudi koji uspijevaju riješiti peti stadij i preživjeti ga identificirajući se sa perfektnošću. To su dvije vrste perfektnih ljudi: licemjeri / lažovi i oni koji ne čine ništa pa ne mogu ni griješiti. Prvi, poput tajnih kućnih plantaža marihuane, gaje psihopatiju. Drugi straše ljude svojom depresijom i svojom anksioznošću koji se hrane izgubljenom dinamikom i neživotom.
Teška je muka operirati u paradigmi posljednjega stadija „ludila“ obilježenog perfektnim predodžbama pa je pitanje, gdje počiva nada?! Nada u individualnom i kolektivnom napuštanju paradigme isključivosti izraza s kojima mi u BiH komuniciramo jedni s drugima!? Nada u „uskrsnuću“ duboka ponizna osjećaja neperfektnosti u samospoznaji čovjeka koji, sa prosvijetljenom poniznošću u procesu traganja, pokušava skromno, svojim radom i radoznalošću djelati za boljitak!?
Nada je u onom softwareu koji hoće raditi sa prvobitnim strahom i hoće cijeloj građevini nesreće u sebi izvući najvažniju ciglu. Srušiti je simbolički i ponovo napraviti da valja. Ljudi koji predstavljaju nadu su oni koji, odnoseći se sa poštovanjem i umijećem prema svojoj vlastitoj prošlosti i njenim osjećanjima, grade trenutak u kome žive i shodno osvajaju slobodu da stvaraju odgovarajuću budućnost!
Moralizam i otrovni stid osnovna su prepreka autorefleksije
Na kraju da kažem, jedan drugi fenomen iz našega psihičkoga prostora zvan „otrovni stid“ pokušava da nas spriječi u ovome, za nadu važnom poslu izgradnje i održavanja kulture autorefleksije i autoterapije.
Otrovni stid je neraskidivi dio kontrolnog organa u nama. On u nama stvara osjećaj imanentne bespomoćnosti koja čovjeka hoće a priori uvjeriti da “nije vrijedno posla”.
Otrovni stid nas pokušava uvjeriti da je prostor uspjeha u poslovima psihe isključivo u prostoru u svijetu izvan nas te da je ljubav koju taj svijet daje onaj „vitae – kod“ koji predaje ulaznicu za život „voljenima“, liječi i pomaže.
To je pak samo autoritarni samedestruktivni manevar u individui koja se na taj način nudi svakoj vlasti koja ljubav čovjeka, koju on mora spoznati u sebi i za sebe da bi je podijelio sa drugima, želi privatizirati samo za sebe kao halat tehnike totalitarnoga vladanja nad ljudima.
No spustimo na čas ovu perspektivu i pogled nastao iz shvatanja problema koji nastaje prelaskom čovjekovim kroz ovih pet nijansi potrebnih nemiru koji negira život.
Bošnjaci su mali narod. Bosna je mala država. Nikome nisu potrebne idejne i ideološke kultur / software razlike artikulirane tako divljim izrazom kojim smo često svjedoci u javnom prostoru ili komunikaciji među ljudima u BiH. Zato je individualni rad Bošnjaka te onih koji ih poštuju i hoće da žive sa njima, na svom softwareu ili ti kulturi izraza u cilju njegovog pripitomljavanja, upristojavanja i uljuđenja, od presudne važnosti za opstanak i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. To je prva i najvažnija stepenica za promicanje spoznaje o mogućnostima i potrebi boljitka u sebi koji neminovno donosi i boljitak za kolektiv i čitavu kulturu/software koju i Bošnjaci i Bosanci stvaraju u svojoj specifičnosti s kojom proizvode stvarnost.
———————————–
Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu.
Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.