Loading...
Obrazovanje

Djeco, sad’ će mama za vama

Umrla je nakon dvadeset dana. A meni je ostavila trenerku i u džepu komadić sapuna.

Objava preuzeta s fejs-zida Emire Rizvanović

Rođeni smo u Rizvanovićima kod Prijedora. Moj brat Ermin je imao dvadeset i četiri godine kada je počeo rat. Otac je radio u termoelektrani u Sisku, i jednog dana, dok se vraćao s posla, vojnici su ga uhvatili na mostu u Dvoru na Uni i pretukli na mrtvo ime. Ostao je nepokretan i hitno je prebačen u Njemačku na liječenje.

Početkom maja djeca i ja smo posljednjim autobusom morali napustiti Prijedor. Otrčala sam da se pozdravim sa mamom i bratom. Rekla sam joj da sebi stavi flašu vode u tašnu i da, kud krenu svi, ide i ona. Brat mi je tada rekao: ‘Ti pokušaj živu glavu izvuci, ja živ njima ne idem u ruke – idem u šumu’. Poljubila sam ga i plačući krenula. Bio je to posljednji put da sam ga vidjela…

U Ulm sam stigla 14. maja. Nas dvanaestero je živjelo u jednom stanu. Moja draga mama je svaki dan živjela pod kišom granata, sve do 31. maja kada su im vojnici naredili da na prozore stave bijele plahte. Muškarce su odvodili na jednu stranu, a ostalima naredili da krenu prema Prijedoru. Brat je sa nekoliko prijatelja uspio pobjeći u šumu.

Mama je sa komšinicom ostala posljednja u selu. Napravila je pogaču, umotala da se ne hladi i ostavila na stolu da brat jede kada se vrati. Uzela je svoju tašnu sa flašom vode, ubacila još bratovu trenerku, dvije majice i sapun, i krenula. Išli su sporednim putevima sve do stadiona Tukovi, koji je bio pun žena i djece. Glavnim putem nisu mogle ići jer se nije moglo proći od tijela ubijenih ljudi. Odatle su ih odvozili u logor Trnopolje.

U logoru je bila sama, bez ikakvih informacija o ikome od nas. U toj gužvi je vidjela dječaka od 13 godina, kako krvav sjedi i plače. Prišla mu je, izvadila jednu bratovu majicu i dala da obuče. Danima se okretala i nadala da će negdje u toj gužvi vidjeti i mog brata i dati mu njegovu odjeću. Ali, nije ga nikad vidjela…

Prve informacije o mami sam dobila krajem septembra, jer je svaka komunikacija sa Bosnom bila nemoguća. Razmijenjena je u Travniku i izbjegla u Njemačku. Stigla je sa tašnom u kojoj su bile trenerka, majica i komad sapuna.

Kada je otac saznao da mu nema sina dobio je moždani udar. Njih dvoje bi svaki dan milovali trenerku, i plakali na sav glas. Jako je bolno bilo takve ih gledati. U Bosnu su se vratili 1996. godine, u Sanski Most. Otac je bio poput biljke. Nije razgovarao ni sa kim, samo bi ponekad izgovorio ime mog brata. Umirao je pomalo svakog dana, dok konačno nije zatvorio oči 2001. godine.

Moja sestra bi po svim otkrivenim masovnim grobnicama išla tražiti bratove kosti. Iako narušenog zdravlja, nije se plašila ničega. Htjela je mami ispuniti posljednju želju prije nego što umre. Nazvala me u junu 2016. godine i rekla da je pronađena masovna grobnica ‘Hozića kamen’ u Bosanskom Novom te da bi tamo mogle biti Erminove kosti. Zaplakala je i rekla da predosjeća da je on tamo. Otišla je na ekshumaciju i nakon 24 godine pronašla Ermina. Strijeljan je zajedno sa 9 drugova.

Sestra je umrla u maju 2017. godine, ne dočekavši dženazu. Tog 20. jula sa majkom sam otišla na dženazu bratu Erminu. Mama je imala samo jednu želju – da dodirne tabut. Skamenjena od pregoleme tuge i bola, proučila je Fatihu i rekla: ‘Djeco, sad će mama za vama’.

Umrla je nakon dvadeset dana. A meni je ostavila trenerku i u džepu komadić sapuna.

(Za bosanskepoglede pripremio: NF)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *