Ilustracija, izvor: fr.wikipedia.org
Nihad Filipović
Te turbo pjesmice o nepostojanju naroda Bošnjaka u srednjem vijeku, o turskoj izmišljotini, o izmišljotini plaćenog akademika, o Alijinoj izmišljotini Bošnjaka 93 – pa to su notorne budalaštine, a oni koji to poturaju, (evo novog značenja stare fraze – poturice, jel'de); velim, ti što to poturaju su ili budale, i tu se onda ništa ne može – budale i šta'š ti sad tome, ili znaju šta rade, gdje takvim treba uvijek iznova ponavljati: Neće vam proći.
Jer malo-malo pa se potegnu te žvake. Čak ih potežu i bošnjački munafici, od kojekakvih šalabajzera u žurnalistici i na fejs-ćenifi do bajagi velikih umova guslarske i celofanske nauke, književnosti i kulture općenito.
Tako, Petko, Pinokio, Viduša, onaj što je napisao Stećci, laži i bogumili, baljezga – Svi ste vi Srbi samo vam vjera ne dozvoljava da budete ljudi istine. … E pa – ni kraće rečenice ni gluplje misli. Jer šta je sa npr. ateistima u Bošnjaka. I obćenito – šta je sa nesrbima? Kto njima ne dozvoljava da budu ljudi Petkovog laganja?
Ta misao Petka Lažca, mogla bi biti sažetak imaginarne Deklaracije ahistoricističkog načina mišljenja u Srba. Ja to zovem, žvakanje historije – jer to uopće nije mišljenje, kao što žvakaća guma nije hrana. Iz takvog baljezganja koti se srbski politički radikalizam najgore sorte.
Šprda se Petko Pinokio imenom Bošnjak. A jadan ni svjestan nije – jer tolika je zaslijepljenost ljudi poput njega – te vide trun u tuđem oku, a ne osjete balvan u svom, pa tako i Petko Lažov, ne vidi da je ista šprdačina moguća i sa srBskim imenom: Servi = sluge, pa otud evolucijom u jeziku – Srbi jel'de? … A đe nestaše Rašani? To su oni koji su direktno nastali od ameba, a onda od njih, nekim čudom Servi, pa potom Srbi, jel'te?
Onda se jave navijači u podporu Petka Pinokia, pa i oni lažu, te potegnu Mešu Srbina, te potegnu Emira Srbina na kub, baška potegnu Andrića – funkcionalnog Srbina (čitaj velikog Jugosa), imaginarnog Hrvata i nerealiziranog Bošnjaka. Kao da je veliki umjetnik, obavezno i veliki, karakterni, ne mere neg’ naki insan; (to je u Bosni veće od čovjeka, što bi rekli komunisti, da parafraziram – čovjek-ljudina posebnog kova).
E pa neće biti! NIKO NIJE VEĆI OD NARODA IZ KOJEG JE POTEKAO. Pa nije vala ni Meša, taman da je napisao tri Tvrđave i tri Derviša i smrti. A svako ima slobodu da se očituje kako mu volja. Ono što kod Meše jeste iritantno je ta njegova potreba da se javno očituje kao posrbica. Isto kao danas Kustrurica, a juče Andrić…
Odkuda to?
Pa iz posrbljene svijesti (u Bošnjaka naglašeno), iz određenog stanja odnosa u vremenu obilježenom dominacijom velikosrBskog duha u kulturi, u Bosni odnosno Jugoslaviji. Pa se, po duhovnom defaultu (difolt) prenosi s roditelja na đecu; a đeca profesori – pa s profesora na đake itd., u nedođimiju.
Odtuda ta potrebu javnog očitanja, “pseće vernost” jednoj ideji totalno stranoj Bosni i bosanskoj tradiciji i življenja i mišljenja.
E pa malo sabah-morgen braćo posrbice i svi vasejenski Srbi. Druga su neka vremena danas u zemlji koje bajagi nejma i u narodu kojeg nejma. … Stavite Radomira Konstantinovića u čitanke, Bog vas pomogao. Učite djecu misliti. Liječite se. Tražite izlaza iz te kolektivne paranoje u koju ste uvalili srBski narod. Pa onda, što reče pisac – Hod'te nam na viru. To Pinokievo je stara pisma. Dosta je više.