Preveo sa italijanskog: Erman Jakupi
Kad sam na internetu slučajno pronašao Daniela Marina, rumunskog pjesnika koji piše i na italijanskom jeziku, oduševljen njegovim surealnim humorizmom odlučih da ga prevedem na naš jezik. Nađoh ga na fb i poslah mu poruku. Njegov odgovor je bio: ”Ah divno taku ću moći čitati samog sebe i na bosanskom jeziku!”. Evo Marine Amna i ja darujemo ti ova tri prevoda pa čitaj koliko ti drago i milo. Marin je napisao nekoliko zbirki koje su u Rumuniji nagrađene značajnim nacionalnim priznanjima za književnost i poeziju. Najljepša stvar koju je ovaj mladi pjesnik rekao o samome sebi i svojoj poeziji jeste da ne uspijeva da sazrije baš kao i junaci njegovih pjesama. Eh, takvog te hoćemo Marine!
Šibica
Gdje spava Šibica, odakle
dolazi,
šta jede i s kim
priča,
ko je Šibica, zašto se zove
Šibica a ne Upaliplamen,
pitale su se elgantne penzionerke
ispred jednog kafića
poslijepodne
kad je čitavo naselje
na rivijeri
kunjalo a sjenke smokvi bile
prostrane kao dlan na ruci.
I kako su se sjenke protezale
u crvenkastom svijetlu na početku večeri
tako bi se pojavio
on, Šibica, iza jednog
gustog grma
cotajući, cotajući,
smijući se lukavo
sa nakrivljenom kapom
I cigaretom
u uglu usana, pozdravljajući
sve prisutne.
Ljudi su šaputali a Šibica
je šutio i žedan vukao dim iz čika
kojeg ju našao na cesti,
duvao prsa i prolazio
ponosan kao paša.
Djeca su mu bacala
kamenčiće,
ponekad ga šibali po zakrpljenoj
stražnjici,
al’Šibica nije davao pažnje svemu tome,
niko nije kužio gdje ide i
šta radi.
Samo što se jednog lijepog dana
Šibica više nije pojavio,
izgledalo je kao da ga je zemlja
progutala ili more.
Večer prije jedan je tornado
odnio sve,
tijela nije bilo
nigdje,
penzionerke su tračale o tome još
nekoliko dana
a onda im je pažnju odvuklo nešto drugo,
djeca su čekala čitavo
ljeto,
potom su ga zaboravili. Na kraju
koga briga
za Šibicu i ko koga uopšte
šljivi?!
Vreća
Viđao sam ga svaki dan od jutra
do kasne večeri
sa prljavom posuđenom odjećom,
zakrpljenom
i smrdljivom na jeftin alcohol
i pišaku.
Nosio je na ramenima uvijek jednu vreću
i ona zakrpljena i prljava
u kojoj je držio možda odjeću
za preobući se i hranu.
Spavao je na sjedištima autobusa
koji su cirkulisali noću
ili na ploćnicima ako
je bilo lijepo vrijeme
i držao vreću na grudima dok
je spavao. Imao je samo nju,
nikome nije dao da dira
njegovu vreču
i kad bi je neko dodirnuo greškom
postao bi lud,
govorio bi ružno, psovao,
pljuvao, bjesnio….
Na kraju, neko mu je ukrao vreću,
kad je bio pijan,
uspavao se i kad se probudio nije
znao više gdje se nalazi.
Tražio je vreču ali njoj
ni traga,
”Gdje je moja vreća”, derao se
uzdižući se kao planina.
Niko mu nije odgovorio, ljudi
su ga izbjegavali, pravili se
kao da nije ništa.
”Gdje je moja vreča”, derao se.
Tražio je uzalud svoju vreću
čitav dan i dan poslije
i svaki dan od tada traži
svoju vreću
roncajući ”gdje je moja vreča
jebem vam”, danas!
Njegov glas jedva da se čuje i na
leđima izrasla
mu je jedna ogromna grba
pokrivena prljavom i zakrpljenom jaknom.
Jedna grba koju noću miluje tepajući
“moju vreću, našao sam moju
vreču, idite đavlu,
lopovi!”
Marinika-slijepac, djevojčica i stariji dječaci
Marinika je slijep. Nije rođen takav.
Jedne noći
neki stariji dječaci su ga čuli
kako priča sam sa sobom
na ulici i,
misleći da je lud,
izudarali ga štapovima
dok nije pao na zemlju,
u lokvu sopstvene krvi.
Kad se probudio bio je
potpuno slijep.
Od tada luta ulicama
pipajući oko sebe
svojim štapom od izglancanog drveta.
Užasno je tužan i miran.
Ali ima jednu mali utjehu –
one nesretne noći
postao je vidovit,
zna dva tri dana unaprijed
šta će se desiti. On bi obavijestio
starije dječake al ga je strah
da će misliti da je lud.
Zato priča sve
jednoj djevojčici. Ova djevojčica je
veoma
Inteligentna-shvatila je da
Marinika ne bulazni i, da on ne zna,
obavještava starije dječake šta ih
čeka i
zauzvrat dobija jedan piškot. Marinika
predviđa sve češće,
a djevojčica prenosi to što
Marinika predviđa,
i pošto dobija sve češće piškote
postala je jedna ugojena i zabavna
tinejdžerka.
Muškarci su je čuli kako priča
sama
na ulici,
i misleći da je luda
isprebijali su je
štapovima sve dok nije pala
u lokvu od sopstvene krvi.
,