Loading...
Obrazovanje

(ETNO)NACIONALIZAM ZA POČETNIKE(I)

Rene Magritte, Filosofova lampa
(izvor, WikiArt.org)

Piše: Nihad Filipović

Budući srpsko-hrvatske etnonacionalističke nagodbe na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, nisu od jučer i da  sve to skupa ima povijesno zaleđe i trajanje, sve ono što smo imali pred rat, u toku rata i danas u Bosni i Hercegovini je nemoguće pravilno valorizirati (vrijednovati, odmjeravati, procjenjivati), ako se stalno nema na umu ono što je strateški cilj radikalne etnonacionalističke politike u BiH.

I
Historijska distanca i ciljevi etnonacionalizma

Nijedno krupno političko pitanje danas u BiH ovakvoj kakva jeste, ne može se posmatrati izvan etnonacionalističkog konteksta: reforma policije, Evropska Zajednica – da ili ne i pod koju cijenu, pristup NATO alijansi – da ili ne, ustavna reforma – da ili ne, pa čak i politička pitanja manje-više formalnog značaja, kao što je npr. pitanje (58)himne ili zastave; ništa od toga nije moguće sagledati i pravilno politički odvagati ukoliko se gubi iz vida, zanemaruje i svijesno ili politički naivno, komatizirano i nesvijesno previđa ono što je strateški cilj  etnonacionalizma u BiH.

Jer u BiH je na djelu sukob etnonacionalizama. On se odvija na liniji srpsko-hrvatski separatizam kontra bošnjački integralizam;
sa tim što je integralistička bošnjačka etnonacionalistička linija ujedno i linija građanskog nacionalizma, tako da se tu te dvije bh. patriotske svijesti dodiruje i preklapaju.

Separatistički srpski i hrvatski etnonacionalizam u BiH se identificira sa istom takvom sviješću u Srbiji i Hrvatskoj, a to rezultira prividno ekskluzivnim identificiranjem bošnjačkog nacionalizma sa državom BiH. Za srpske i hrvatske ekstremne etnonacionaliste to je radikalni bošnjački etnički nacionalizam, a za Bošnjake to je patriotizam i građanski nacionalizam.

Iako je bh. integralistička svijest matica etnonacionalističke svijesti u Bošnjaka, takvu svijest zagovaraju i njeni su nosioci i pripadnici hrvatskog odnosno srpskog naroda u BiH. Ova činjenica, kao i naprijed pomenuto preklapanje bošnjačke bh. integralističke etnonacionalističke svijesti sa bh. građanskom patriotskom sviješću, rak rana je separatističke svijesti u BiH, pa otuda napadi kako na pojedince nositelje takve svijesti, koji se stigmatiziraju kao izdajnici, tako i na Socijaldemokratsku partiju BiH. Ta partija ostaje, bez obzira na lutanja i kardinalna politička nesnalaženja i skretanja, svih ovih poratnih godina, po tradiciji, svijesti i domovinskoj ideji koja je nosi, koju zagovara i za koju se bori – ona dakle takva, ostaje jedina relevantna multikulturalna politička stranku u BiH; (postoje i neke druge, manje stranke građanskog usmjerenja, ali su objektivno, marginalne i nemaju kadrovski potencijal i narodnu podršku kao što je ima SDP).

U tom smislu politička situacija u BiH, u vremenu dok ovo pišemo, slična je onoj iz vremena Drugog svijetskog rata. U Drugom svjetskom ratu, u sukob srpskog i hrvatskog etnonacionalizma umješala se i multikulturalna svijest tada oličena u Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Multikulturalna svijest je i danas involvirana u sukob etničkih nacionalizama u BiH. Međutim, ono što nedostaje, jeste ideološka poveznica. U Drugom svjetskom ratu to je bila ideja zajedničke države, socijalne pravde i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Plus sila. I to brutalna sila kojom se Komunistička partija Jugoslavije obračunavala sa nacionalistima i svim koje je nalazila nepoćudnim i opasnim za njenu vlast, znači i sa „mangupima“ u sopstvenim redovima.

Milovan Đilas, neposredno pred smrt 1995. u jednom (59) intervju, kaže: „Reću Vam tajnu. Govorio sam to i ranije, ali sada to izgleda kao tajna. Tiče se Bosne i partizana i naše sposobnosti da mobiliziramo Srbe, Hrvate i Muslimane u borbu protiv njihovih sunarodnika; (etnonacionalista, saradnika okupacionih slila, op. NF.)

Ovakve ideje, niti svijesti koja bi je nosila, danas nema. Politička duhovnost u BiH je omeđena etnonacionalističkom sviješću, a tek na krajnjim rubovima vegetira organizirana politička mulltikulturalna svijest, glavinjajući poput pijanca u polusvjesnom sukobu sa sopstvenim zabludama. Istanjene vizure i etnonacionalizmom zatrovane ideologije, kadrovski pocjepana iznutra, ta svijesti gubi kvalitetni ljudski materijal i vitalnost; nesposobna da se nosi, a još manje obračuna sa mangupima (kriminlcima i lijevim ideološkim ekstremistima) u sopstvenim redovima, multikulturalna svijest nema onu nužno potrebni energiju za agitaciju, za pridobijanje masa i demokratski obračun sa etnonacionalistima na zemaljskoj, bh. osnovi.

Andre Masson, There Is No Finished World, 1942.

Ta svijest opstaje kao kakav-takav politički faktor u bh. javnom prostoru i životu (uglavnom u tzv. Federaciji BiH), samo zahvaljujući jednako nesposobnijoj (u političko-ekonomskom smislu nesposobnoj, u smislu rješavanja političke krize odnosa u BiH, rješavanja životnih pitanja naroda i građana, ekonomskog razvoja, zapošljavanja, podizanja kvaliteta života itd.), i jednako gramzimljivijoj i beskrupuloznoj etnonacionalističkoj političko-kriminalnoj mafiji.

Paradoksalno, ali gotovo bi kazali tipično za BiH, ta svijesti, politike i vlasti, a osobito kriminal koji je prati, osim što budi revolt u masama i dalje ligitimiteti oponentskoj multikulturalnoj svijesti i politici, istovremeno opstaje kao politički faktor u fokusu, na proizvedenom strahu i „ideologiji“ laži kojom „zaleđenu masu“ uspješno svih ovih godina uglavnom drže pod kontrolom. Na ovaj način revolt mase na ostvarene učinke ovakve svijesti i politike koja iz nje izlazi, ostaje pritajen uz samo povremena varničenja i masovnija javna očitanja, ali i tada ne na zemaljskoj, nego na separatnoj, entitetskoj osnovi.

Ono što je jučer bila ideja zajedničke države, socijalne pravde i bratstva i jedinstva, dakle ideološka poveznica separatnih dijelova bh. etnosa, danas bi mogla, odnosno trebala biti bh. domovinska svijest.

Ali, kako su radikalni srpski i hrvatski etnonacionalizmi u BiH idejno-psihološki neraskidivo vezani sa odgovarajućim političkim matricama u republikama Srbiji odnosno Hrvatskoj, to zaživljavanje takve svijesti kod srpskog i dijelom kod hrvatskog naroda u BiH, nije moguće sve dok se u centrima koji tvore i podržavaju takva politička raspoloženja, a to su Beograd odnosno Zagreb, ne odustane od velikodržavnih projekata.

Službeno, takve pretenzije se negiraju. Međutim, to se kod bošnjačkih nacionalista i patriota doživljava više kao taktički dio proevropske strategije i stremljenja tih država ka evropskim integracijama, a manje  kao stvaran izraz promjene stanja svijesti.

Nakon što je 9. 12. 2011, Republika Hrvatska potpisala predugovor o pristupanju EU, i konačnog pristupanja 2013, ostaje za vidjeti u kojemu će se pravcu kretati hrvatska politika spram BiH. Kako god bilo, činjenica je da je u pogledima na BiH, u Hrvatskoj i dalje ostaju dvije linije geostrategijskog razmišljanja:

  • na jednoj strani je radikalni etnonacionalizam, Tuđmanovski brand i njhovo viđenje BiH i onoga što oni nalaze hrvatskim nacionalnim interesom,
  • a na drugoj strani je prosvjećena, moderna, uistinu evropska Hrvatska.

Prva linija geopolitičkog razmišljanja u Hrvata smatra da je centralno regionalno pitanje uređenje odnosa između Srbije i Hrvatske, da toga nema bez pravičnog razgraničenja i da je tu jedino pravedno rješenje na tragu banovinske Hrvatska.

Druga linija strategijskog geopolitičkog razmišljanja u Hrvata, zagovara pozitivistički pristup u postjugoslavenskom regionalnom pozicioniranju, prema kojemu su državne granice u regionu historijski iscrtane i tu ne može biti nikakvog mjenjanja; drugo, historijski posmatrano, nisu Bošnjaci i Bosna i Hercegovina ikada bili prijetnja Hrvatima, hrvatskim interesima i hrvatskoj nacionalnoj državi, nego je to zadnjih stotinu i pedeset godina srpska državna politika; i slijedom prednjeg, treće: odnosi sa Srbijom jesu značajni, ali geostrategijski, ne smije se gubiti iz vida značaj Bosne i Hercegovine za Hrvatsku.

U svakom slučaju, naivno bi bilo očekivati, da će odjednom u Hrvatskoj, nakon pristupanja EU, kao nekakvim čudom, u cjelosti prestati svaka, što javna, što pritajena, velikohrvatska nadanja i potpora agenata takve politike u BiH. Grčki odnos prema Makedoniji i slučaj podjeljenog Kipra, u tom su smislu primjer, kako članstvo u EU ne znači i obavezno „pelcovanje“ na velikodržavni nacionalizam.

U srpskom slučaju, matrica političkog toka i zbivanja u politici prema BiH, ukazuje na povezanosti sa neskrivenom težnjama da se makar dio teritorije Kosova povrati pod srpski suverenitet, gdje se onda sa međunarodnom zajednicom igraju političke igre „ispod stola“ i raznim manevrima nastoji se ostvariti što povoljnije rješenje za Republiku Srbiju.

U Srbiji, pretežno političko raspoloženje nije proevropsko.
Naprotiv, ispitivanja javnog mišljenja, opetovano daju isti rezultat: većina građana je protuevropski raspoložena.

Stanje političke svijesti u Srbiji se reflektira na stanje svijesti i političko raspoloženje bh. Srba. Razmotrimo stoga pobliže stanje političke svijesti (mišljenja, raspoloženja) u Srbiji nakon 1995. godine.

Nastavlja se.

(Izvadci iz autorove političke studije Etnonacionalizam za početnike)


(58) Nema stvarnih razloga da se konsenzusom ne usvoji nova bh. zastava sa tradicionalnim bosanskim ljiljanima ili državna svečana pjesma. U oba slučaja je prigovarano da nema izričito srpskih elemenata ni u jednom ni u drugom. U heraldičkoj simbolici zastave odnosno grba nema ni izričito hrvatskih odnosno bošnjačkih elemenata, niti se u himni izričito spominje bošnjačko ili hrvatsko ime, tako da su stvarni razlozi srpskog odbijanja zastave i himne zapravo politička opstrukcija kako bi se pokazalo da država BiH ne može funkcionirati eto ni u rješavanju takvih simboličkih pitanja.

(59) Intervju koji je sa Đilasom uradio Michael Montgomery (Majkl  Montgomeri); osvrt na taj intervju nalazimo u Montgomerijevom tekstu “Spreading the Nationalist Virus” (Širenje nacionalističkog virusa), bostonrevew.net/21/montgomery. html.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *