Loading...
Komentari

Iz britanskog ugla: Utjerivači Putinove “istine”

Edvard Lukas

Neuki, arogantni, samodopadljivi, plašljivi i prije svega pohlepni; na ovo se može svesti optužnica protiv zemalja i ljudi koji su 30 godina ignorirali  upozorenja o opasnim planovima Rusije prema susjedima. A historija će sigurno oštro suditi onima koji su ignorirali monstrioznu pretnju koju Putin predstavlja našoj demokratiji.

Krivci su u dvije grupe: u rasponu od tvrdog levičara kao što je Džordž Galovej na jednoj strani, do patriotskih desničara kao što je Najdžel Faraž, na drugoj strani.

Lenjin bi obje grupe nazvao ‘korisnim idiotima’.

Dio naše profesionalne elite je također na optuženičkoj klupi: godinama su uživali u unosnom životu na ‘kavijar ekspresu’, vlaku za umak kojim upravljaju nasilnici i gangsteri.

Napad Vladimira Putina na susjednu Ukrajinu bio je šok – zbunjujući preokret u uglavnom mirnom svijetu koji smo mi u Europi uzimali zdravo za gotovo.

Ali, vaditi se na iznenađenje, znači priznati nepažnju. Iznova i iznova smo ignorirali oštra upozorenja o opasnostima sa kojima se suočavamo mi, naši saveznici i naše vrijednosti. Našu slobodu i sigurnost smo naivno uzimali zdravo za gotovo.

Umjesto da čujemo poruke, mi smo omalovažavali glasnike.

Cijena samozadovoljstva za nas je neizvjesnost, visoke cijene hrane i goriva i trošak veće potrošnje za odbranu. I Ukrajinci to plaćaju – svojim životima.

Zašto nismo slušali? Jedan od razloga je bio taj što smo tako malo poznavali zemlje koje su nastale raspadom sovjetskog carstva 1989 – 91. Neznanje rađa aroganciju.

Naš prioritet je bio da zadržimo „dobre momke“ na vlasti – prvo Mihaila Gorbačova, a zatim Borisa Jeljcina. Prekršili smo naša pravila, dopuštajući očito namještanje izbora i divlje profiterstvo, a sve kako bismo spriječili ‘tvrdolinijaše’.

Naš popustljiv pristup Rusiji bio je i pogrešan i opasan.

Jer bilo je jasno čak i 1990-ih da se zlo sprema. Kolaps komunističkog sistema maskirao je i dalje prisutan imperijalističkog pristup s daleko dubljim korijenima, koji sežu do perioda ruskog carstva.

Moderna Rusija prezire susjedne zemlje. Njihov suverenitet je ograničen, njihova nezavisnost uvjetovana.

Predsjednik Estonije Lennart Meri, koji je i sam preživio deportaciju u Sibir, 1994. godine je dao oštro, pronicljivo upozorenje na konferenciji u Hamburgu. Osudio je nasilnički pristup Rusije prema njenim susjedima i naivnost i cinizam Zapada. Vođa ruske delegacije je ustao i izašao u znak protesta. Zvao se Vladimir Putin. Tada niko nije znao da će pet godina kasnije on biti lider Rusije.

To je trebao biti poziv za buđenje. Bivši čovjek iz KGB-a na čelu Rusiju – to je trebao biti jednako alarmantno kao kada bi bivši oficir Gestapoa danas vodio Njemačku.

Putinov uspon na vlast došao je usred masovnih ubistava. Bombaški napadi na stambene blokove u kojima je poginulo više od 300 nevinih Rusa stvorili su klimu panike. Putinova popularnost, zasnovana na nemilosrdnom odgovoru na navodne terorističke zločine, porasla je. Ali bombaške napade su organizovale vlasti. Oni koji su pokušali da ih istraže – umrli su.

Tih sam godina bio strani dopisnik u Moskvi. Bilo je jasno da je Putin monstruozni nasilnik okružen kriminalcima. Njegova vladavina bila je represiju kod kuće i agresija u inostranstvu. No bio sam pod velikim pritiskom spin ‘zbora’ – stranih bankara, advokata i računovođa s dubokim interesom (novac) u “trantzicijskoj” Rusiji. Nisu željeli da im loše vijesti pokvare zabavu.

U mojoj knjizi Novi hladni rat, iz 2008. godine, ukazao sam na trovanje Aleksandra Litvinjenka u srcu Londona (upotreba polonijuma, moćne radioaktivne supstance, ugrozila je i stotine drugih ljudi). Opisao sam i ruski sajber napad 2007. na Estoniju, jakog britanskog saveznika. Ukazao sam na upotrebe energije kao oružja. Ukazao sam na opasnost od manipulativne upotrebe historije od strane Putinovog režima. Upozorio sam na predstojeći rat u Gruziji – koji se odigrao samo četiri mjeseca nakon što je knjiga objavljena.

Moja centralna poruka bila je da je rusko prihvatanje globalizacije povećalo njenu sposobnost da nas ugrozi.

Trgovina i investicije imaju geopolitičke efekte. Mogu se koristiti za stvaranje uticaja – i za kupovinu moći.

Da se Zapad tada “skinuo” sa ruskog gasa, ne bismo bili u ovakvoj situaciji danas. No naprotiv, umjesto toga, uvelike smo povećali svoju ovisnost.

Knjiga je postala bestseller; prevedena je na 20 jezika. Moji prijatelji u Istočnoj Europi  bili su oduševljeni: konačno, uticajni glas sa Zapadsa je ponovio njihovu zabrinutost. No, reagiranje tzv. stručnjaka iz Londona, Washingtona i drugih Zapadnih prijestolnica bila je podrugljiva.

“Uplaši me”, rekao je kolega.

“Nesuvislo”, rekao je drugi.

Kako bi tako slaba zemlja kao što je Rusija mogla predstavljati prijetnju daleko većim i bogatijim zemljama NATO-a i Europske Unije?

Uzalud sam pokušavao objasniti da je Putinova velika prednost snaga uvjerenja i volje. Spreman je da prihvati bol, laže i rizikuje. Mi nismo. Uživa u konfrontaciji. Izbjegavamo ga. …

… Hitlerovsko uništenje Ukrajine je već u toku. I gore dolazi. Kredibilitet NATO-a visi o koncu. Ako Putin pobijedi, naša sigurnost je ugrožena. Ako izgubi, on će eskalirati, vrlo vjerojatno koristeći nuklearnu ucjenu.

Poslednjih nedelja primio sam dirljiva privatna izvinjenja od bivših kritičara, priznajući njihove greške. Najdžel Faraž, na njegovu čast, javno kaže da je pogrešio što se divio Putinu.

Ali pravi moralni obračun tek predstoji.

Na lijevoj strani, samoproglašeni šampioni autsajdera, u Putina bi trebali gledati kao na pravo lice imperijalizma, koji navodno mrze.

Trebalo bi da prestanu da se zajebavaju oko ukrajinske krajnje desnice.

 Trebalo bi da odbace lijeni moralni ekvivalent koji opravdava Putinovu agresiju okrivljujući NATO i proširenje EU. Konačno bi trebali vidjeti da Putinova agresija objašnjava zašto su zemlje bivšeg sovjetskog carstva toliko očajnički želile da se pridruže zapadnim organizacijama? Unutra uživaju određenu sigurnost. Van  njih – plijen su vukova.

Na desnoj strani, staromodni konzervativci bi trebali napustiti lijeni izolacionizam, odbacujući sukobe na evropskom kontinentu kao trvenje velikih sila koje nas u Britaniji ne zanimaju.

Zemlje poput Njemačke, čiji je neodgovorni, navodno principijelni  pacifizam maskirao nezajažljivu pohlepu za profitom u poslovanju sa Rusijom, takođe se moraju suočiti sa svojim (velikim) dijelom krivice i odgovornosti.

Sa svoje strane, torijevci (Konzervativna UK partija) bi trebali sa užasom gledati na njihovu ovisnost o donacijama, koje u konačnici, potiču od bogatstva napravljenog u Rusiji. Taj novac, i groteskna blistava druženja koja podmazuje takve tokove novca – otrovni su po porijeklu i  učincima.

Naša upravljačka klasa trebala bi makar stid osjećati zbog uloge nekih iz njenih ešalona koji su omogućili nekim od najgorih ljudi na svijetu da peru reputaciju i bogatstvo kroz naš finansijski i pravni sistem.

Takođe i advokati, koji su tako osvetoljubivo i nemilosrdno pokušavali da ućutkaju hrabre istraživačke novinare i aktiviste, trebali bi sramotno objesiti glave.

Ti tipove bi trebali donirati ukrajinskim humanitarnim i vojnim prikupljačima sredstava – i to svaki peni zarađen služenjem tokom 30-godišnje pljačke ruske elite.

Ukrajinci, naoružani, gladni i sami, bore se i umiru za slobodu – njihovu i našu.

Link – The Daily Mail, nedjelja, 3. 4. 2022.

(Za bosanskepoglede.com naslovio i priredio – N. F.)

 

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *