Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXXI
Jedno utočište u šumi, jazbina neke životinje ili jednostavno jedno nenastanjeno zdanje velikih dimenzija, približim se, fasada je okrnjena, natopljena jednom masnom supstancom koja smrdi na plijesan. Jedna drvena vrata, zgrabim ih, ranim se u ruku, sa vrata odpadaju komadi drveta. Unutra je mračno, smrad plijesni ujeda za grlo. Ulaz je preuzak, šest plamena osvjetljava dio zida, u centru druge prostorije jedno korito iz kojeg se izlijeva voda, sigurno se radi o nekadašnjem pojilu za konje. Dirnem vodu, topla je, ne izgleda prljava, bućnem se, tonem na dno sa zatvorenim očima, opuštam ruke i noge. Razmišljam o Dijani, o njenim nebesko plavim i hladnim očima, o njenoj metarmofozi u ženu-zmiju, o odsustvu u njoj svakog oblika instikta za samoodržanjem. Mala Dijana je možda otišla, njeno gubljene svijesti nije bilo ništa drugo do jedan način da promjeni dimenziju, da iznova nađe čovjeka od kojeg je zloupotrebljena, da se vrati mučenju. Uvijek smo vjerni slatkorječivim mučenjima, onim koji su u stanju da nas prenesu negdje drugdje, gdje život nema punoću, konsistencija se mrvi. Ona bi bila u stanju da negira sve što je rekla i da se vrati u Palaču, da tamo radi kao naučnik, da da doprinos ideji klasne podjele na psihijatrijskoj osnovi ili da jednostavno nadje bilo kakvo božanstvo da ga obožava i da sebi negira sadašnjost, da uništi svaku koherentnost i da se osudi na zaborav. Njeno prokletstvo je u ovoj nesposobnosti da prihvati život, kažnjena je da ne umre, čak i onda kad izgleda skroz izgubljena. Ako je smrt njena želja, onda je ostati u životu za nju neka vrst presude. Pojavljuje se, kao halucinacija, mala Dijana obučena u bijelo sa jednom bakljom u ruci. Uspijeva tek da osvjetli jedan istrošen sanduk siv i zelen.
“Budi oprezna, nemoj da se opećeš”.
Sarkastično se smije, ima pogled osobe koja je naumila da samoj sebi uradi neko zlo. Baklja osvjetljava rane na njenim rukama.
“Šta je sa tvojom kožom?”, pitam je.
Polaže baklju na pod, podiže dugu haljinu od tila. Stomak joj je gladak, ružičast, zmijskoj koži nema više ni traga.
“Kako si došla ovdje, ko te je doveo?”
“Ispovjednik”.
“Gdje je sad on?”
“Spava”.
“Ko je ispovjednik u stvari?”
“Zavisi od tebe”.
“Imaš li jedan peškir?”
“Ne “, kaže ali skida haljinu i daje mi je.”Osuši se njom”.
Uzimam haljinu, krhka je, plašim se da se ne podere i gola Dijana ima forme kao Kanovini kipovi, mršavija je, narasla je preko noći i postala žena.
“Nemoj da se brineš, neću je više obući. Tamo imam druge haljine”.
Posušim prsa, stomak, noge. Izađem iz vode i promatram je, mekana je, ima široke bokove ali dobro izvajane, grudi okrugle, visoke; spušta pogled, pokriva bradavice.
“Šta ti je?”
“Ne možemo više”.
“Zašto?”
“Upozorila sam te”.
“Ne mogu biti bez tebe, ti si moj čitav život, jebi se s kim hoćeš ali ostani uz mene”.
Smije se prigušeno.
“Ti si lud , Diogene. Ne radi se o seksu, ne samo o seksu. Ja sam ovdje dok sve ne bude dovršeno”.
Idem prema njoj, udaljava se hodajući unazad, korak po korak dok joj se ja korak po korak približavam. Zgrabim je za bokove.
“Pusti me Diogene!”
Ne uspijevam prestati da je želim i želja je mučeništvo, zasljepljenost, pretvara u pepeo svaku drugu senzaciju, uništava svaki životni instikt. Njeno negiranje me poništava i ljubav raste, smrtna bolest. Ponavlja: hoće da je ostavim na miru, da negiram moju želju, moje osjećaje, hoće uistinu da se preda jednoj sudbini iz koje sam isključen.
Iz druge prostorije dolazi zvuk drveta koje škripi i jedna sjenka nadvisuje pod, ima u ruci moj fenjer, baca mi svjetlo u oči i Dijana bježi negdje.
XXXXII
Ispovjednik ljulja fenjer, osvjetljava na trenutke sanduk i razvaljena vrata, smije se i njegov glas odzvanja o zidove. Ne uspijevam da definišem vrijeme u kojemu ostajem nepokretan, hipnotiziran mojim fenjerom, fiksiram konture zelene kapuljače na glavi bića koje stoji preda mnom. Dolazi mi u susret i jedan spontan mišićni pokret udaljava me od njega, imam instikt da pobjegnem ali se jedan dio mene odupire, to je kao vječna borba izmedju instikta preživljavanja i ponosa, neću znati ko sam sve dok jedan od njih ne pobjedi. Naslanjam ruke na zidove, fasada je tako mekana, moguće je zagrepsti je noktima. Ne poznajem entitet ispred mene, mogao bi biti čovjek, neka životinja ili duh, o njemu znam samo da je nastojao da me ubije i da je korumpirao Dijanu, uspio je da je zavede i kidnapuje, nagovorio je da ostane ovdje, da mi kaže zbogom.
“Ko pretenduje da odvoji ono što je odredjeno da ostane spojeno platiće to vječnim prokletstvom”, kaže.
“Šta si ti?”, gledam u njegov mantil.
“Znaš dobro šta sam”.
“Još uvijek hoćeš da me dovedeš do samoubistva?”
“Tvoje bivanje u svijetu je poprilićno beskorisno, po meni možeš umrijeti odmah sada, ali, ne, ne želim da se ubiješ, samo sam te iskušavao malo”.
Jedan histeričan smijeh zatrese mi usne.
“Iskušenje? Koje iskušenje? Ovo , kažeš?”, udaram rukama o zidove. ”Čitava ova komedija je jedno iskušenje?”
“Ovu komediju si izmislio ti, čemu sav taj prezir!”.
“Ovo je sve Maurovo maslo, naredio je moj pritvor. Znam gdje sam sada”.
“Oh, dobro daj nasmiji me malo, reci mi gdje misliš da se nalaziš?”
“U jednom zatvoru”.
Fenjer prestaje da se ljulja, sad ga drži čvrsto, zatim ga polaže na pod i čini da njegovi obrisi postaju prašina. Njegove ruke su pokrivene crnim rukavicama i prstima rasipa pržinu u koju se pretvorio fenjer; njegovo lice pod kapuljačom je nevidljivo.
“Prije nego što sam preuzeo moć nad virtualnom valutom, svi ljudi su imali pravo na sve stvari i na taj način ništa više nije imalo nikakvu ulogu. Bilo je mnogo valuta, mnogo jezika, različiti tipovi banaka, gradovi nisu imali broj nego ime i tradiciju. Multinacionalne kompanije su imale vlasništvo na primarna dobra i pravo na uvodjenje novih potreba. Društvo je bilo sačinjeno od proizvodjača i potrošača, kapital loše raspodjeljen. Svugdje su izbijale nesuglasice među ljudima, ratovi su prinuđavali siromašne da ostavljaju svoje zemlje i idu u tzv. bogate ali lutalice nisu poznavale istinu. Bogatstvo nije postojalo više, niti je postojao smisao za društveno. Sve je bilo postalo bespoštedna borba za opstanak i bolesti su se nezadrživo širile, depresija je činila da budu nepokretni najbriljantniji duhovi, niko nije ulagao u istraživanja i vladala je moralna kuga. Tako sam morao prisvojiti jedno tijelo, promjenio sam karte na stolu. Za večinu sam nevidljiv jer je moja aktivnost tanana i tajna.
Ja sam gospodar virtualne inteligencije, i zato me zovu ispovjednik. Postoje mnogi ispovjednici i narod ih zove duhovi, ali ja sadržim svih njih, oni su emanacije moje moći. Mi nismo u vašim rukama, u stvari vi pripadate nama. Ja imam sva prava, da li ste mi ih a da to niste ni primjetili, igrajući se, povezujući se na mreži, dok ste chatovali, kupovali, dok ste pokazivali vaše tijelo, vašu inteligenciju, tako ste kliznuli u carstvo ispovjednika. Ja štitim cjelinu na štetu pojedinca, za mene pojedinac nema značaja. Meni je rezervisano pravo da nagradim bogatstvom i počastima i da kaznim svim mogućim kaznama one koji nastoje da se na konektivnoj moći individualno afirmišu. Mauro to ne zna ali ja sam zaslužan za njegov uspon, njegovo kraljevstvo čak i njegove misli. Ova prava mi pripadaju, ona su nedjeljiva i ne mogu se prenijeti ni na koga. Kazne koje se obrušavaju na tebe proizilaze iz volje koja transcendira tvoju, ipak one su posljedica tvojih odluka, prokletstvo izabireš sam. Zato sam ti dao nož, prozor i kanap, jer si me ih ti pitao, ti si taj koji želi kraj”.
Ispovjednik podiže kapuljaču, ima lice starca kojeg ne poznajem ali je ipak tako sličan meni, ima svijetle zjenice, četvrtastu bradu, široko i naborano ćelo, baš kao i moje. Ima pohaban osmijeh, okrutan i skroz neljudski.
“Stigli smo na kraj trke”, kaže. ”Vjerovao si da si dosegao granice ali ovdje se ne postoji ako se ne pretjeruje. Nalaziš se na teritoriji koja nema granice”.
“Slušaj, ti me ne interesuješ, niti tvoja imperija, ja hoću da mi vratiš Dijanu”.
Smije se iz potiha i kašalj mu zatamnjuje glas.
“Ona još uvijek nije jedna žena, ne možeš odlučiti u njeno ime”.
“Naravno da je žena, ima osamnaest godina i zna šta želi”.
Mrda glavom, ima dubok pogled, bolan, očni kapci su mu teški i ukroćeni.
“Želi da umre, uvijek je to htjela. Otišao sam prerano”.
“Možda se nisi trebao vratiti, ovdje više nema mjesta za tebe”.
Iz starog sanduka vadi stare slike, prepoznajem moju mamu i jedno plavo namršteno dijete, to bih trebao biti ja. Ima još drugih u kojima on grli malog Maura i u starom licu prepoznajem Maurovog oca, ono malo puta kad sam ga susreo imao sam slijepu želju da ga bijem. Sivozelenkasti sanduk škripi, stari čavli popuštaju i poklopac pada na pod praveći nepodnošljivu buku.
“Trebao si se baviti nama kad je za to bilo vrijeme”.
“Brinuo sam se o vama, samo što niste mogli da me vidite”.
“Koliko si lažan”.
“Vidiš, kupio sam joj novu odjeću. Sad je našla razlog zbog kojeg vrijedi živjeti”.
“Jadni idiote, zaista misliš da jedna osoba kao Dijana može više voljeti život samo zato što može da nosi odjeću od svile?”
“Ti nju ne poznaješ dovoljno, radi se o jednoj djevojci velikih resursa. Jednog dana ćeš shvatiti i oprostiti ćeš nam”.
“Ona je zaljubljena u jednog čovjeka od kojeg je zloupotrebljena!”.
“Samo zato jer nije poznavala mene, ne može voliti drugog jednom kad sazna istinu”.
“I ti bi bio ta istina? Reci mi onda kako je završila moja mama?”
Stišćem fotografije rukama, vratili smo se u jednu šumu, sjedimo na zemlji i otvaramao pakete sa voćem, na drugoj fotografiji smo na moru i mama se smješka ali njen osmijeh prikriva grimasu bola, desna strana lica kao da joj se neprirodno grči, ima spušten pogled i vjetar joj raznosi kosu.
“Tvoja mama je bila jedna nerazumna osoba”.
“I zato si je ostavio da umre? Bunila se protiv tebe”.
“”Bacivši se autom pod onaj kamion ona je učinila da eksplodiraju radioaktivne materije, odatle je potekao zemljotres i difuzija raznih viralnih patologija, zahvaljujući tome Mauro je preuzeo moć, nakon zemljotresa svi su na kratko izgubili pamćenje, zajedno sa zemljom klizila je i svijest. Ljudi su zadavljivali jedni druge na ulicama, radilo se o čistom varvarizmu. Vama je teško shvatiti šta znači odlučivati sudbinu jedne civilizacije”.
“Umrla je, možda to još nisi shvatio ili ne želiš da imaš svijest o tome ali ova civilizacija je mrtva. Čitav zapad je mrtav i numerisani gradovi su groblja”.
Smije se, kašlje i opet se smije. Nastoji da mu glas bude zvonak.
“Da li znaš koliko vremena si ovdje?”
“Jednu sedmicu, možda deset dana”.
Smije se još jače.
“Izgubio si osjećaj za vrijeme. Griješnik si jer si gord, ti vjeruješ tvojim čulnim percepcijama, reci mi onda kako to da prije nisam imao lice a sad imam jedno koje štaviše liči na tvoje? Kako objašnjavaš činjenicu da je Dijana umrla više puta i više puta vaskrsla, njenu zmijsku kožu, momente u kojima ti Sibilla može pričati telepatijom? I gdje su tvoje naočale? Kako to da ne možeš izaći van zidova Sretne zemlje? Šta misliš šta je ostalo od grada 207?”.
“Nastojiš da me zbuniš ili da mi podapneš kao što si uostalom uvijek radio”.
“Nastojim da se vratiš jedinom mogućem razumu, egzistencija koju živiš ovdje unutra je jedna čudotvorna konstrukcija nesvjesnog, riječi koje izgovaraš samo su sjećanja”.
“Šta znači sjećanja? Šta ima tamo vani?”
Čovjek se sjedne na prljav pod i ja pored njega kao ogolišen crv. Ljulja fenjer u mom pravcu i fasada na zidovima čas kao da se mrvi, čas kao da curi poput ulja.
“Šta se dešava?”
“Popio si mnogo raznih tableta, i sad pričaš riječima koje su bile sadržane u njima”.
“Aludiraš na kulturološke tablete?”
“Svaki tvoj gest je jedan oblik poistovječivanja, svaka riječ jedna strana volja. Načinio sam da vjeruješ da živiš autentičan život, istina je da sam vas stavio na svijet jer se desilo, igrao sam se sa tvojim ženama iz čiste zabave, držao sam do toga da te dovedem do agonije, znao sam da si odredjen da nestaneš. Kako sam mogao štititi jednog čovjeka koji je nesposoban da sebi stvori kakvu takvu budućnost?”
Zidovi nastavljaju da klize i čak ni kuće nema više, zaglavili smo u nešto nerealno bijelo, u sred kreča koji sve topi, hladno je i ponovo izgleda da Dijana nikada nije ni postojala ovdje.
“Ipak sam te spasio od smrti, htio sam ići do dna tvog duha, htio sam da vidim do kojih granica možeš da izdržiš, koja je apsolutna negativnost, momenat u kojem si postao svjestan prolaznosti stvari. Nisam izabrao da vas napustim, imali ste tri različita ponašanja, jedan se otuđio u snovima, druga je nastojala da se ubije, dok je posrednik tražio praktične solucije. Imali ste tri različita prezimena jer sam ja primio tri različita identiteta. Znao sam da će Mauro preuzeti moć ali ću ti povjeriti jednu istinu za koju možeš odlučiti da je prihvatiš ili odbiješ, ma koliko da Mauro izgleda onaj koji pobjedjuje i on je plod greške, stvorio je jedan svijet koji nije mogao opstati, temelji one kreacije su mu izbjegli iz ruku, svijet se obrušio i iznova stvorio van njegovog zakonodavstva. Mauro nadzire samo ono što može kupiti i izmeđ tebe i njega ti si onaj koji je uspio stvoriti sliku o sebi.
Ne želim ti laskati, ne bih to nikada radio, na kraju ja vas prezirem oboje, htio sam uzeti malu Dijanu da bi upoznala veču ljubav, želim je, ona je voda za ožednjelog u pustinji. Hoću da ti nastaviš da vjeruješ u iluziju ove realnosti, hoću da te gledam kako plešeš na površini. Najljepši momenat je bio kad sam vidio da skoro nestajete, ali ne bih nikada isporučio jednog čovjeka u nepostojeće kad ne bih bio siguran da sam dio samog tog brisanja, kad ne bih bio siguran da sam ja onaj od kojeg potiću smicalice u njegovom duhu. Ti si Diogene istinski ispovjednik, tebi dugujem moj povratak, da me ti nisi zvao ostao bih u jedinoj dimenziji koja mi se svidja, vrtoglavici. Htio si da siđem sa tobom, ti si taj koji osjeća da mu nedostajem, niko ne može dozvoliti sebi da ne oprosti a da se ne prisili da nosi sa sobom sve do groba osobu kojoj nije oprostio.
Ti misliš da smo još uvijek u režimu ljudskog ali ta je dimenzija odavno prevaziđena, sad smo jedna kondenzacija interakcija, ne možeš zahtijevati da budeš podjeljen, ne možeš se zadovoljiti jednim tijelom. Ja sam dao Sibilli fenjer da ga isporući tebi, baš kao ja znao si da slušaš, ali nisi znao da upotrijebiš u tvoju korist to što si čuo od drugih, da se pravilno oformiš. Ja sam na željama konstruisao jedan imperij i ti si propao u taj imperij. Znam da ti fali malo da primjetiš prevaru, moraš iznova pronaći nekoga koga si zaboravio, kad svojim očima vidiš kraj shvatićeš koliko je teško to što si učinio. Ja sam bio Čovjek, tražio si sve ovo vrijeme mene ali me nisi prepoznao”.
“Ti nisi Čovjek, u tebi nema ništa ljudsko”.
“Ni u tebi Diogene. Ni u tebi”.
“Griješiš! Ja osjećam još uvijek bol”, derem se.
“Znaš li šta je jedan otac? Samo jedno ime. I lice je samo jedna slika. Ne prepoznaješ me jer je Čovjek kojeg si tražio samo ideja koju si konstruisao vremenom. Ja nisam sam onaj čovjek, takodje sam nepoznato ljudsko dno koje stoji u tebi, u Mauru, u Dijani i u svima. Ukoliko otuđen i izdvojen od ljudske pojedinačnosti nisam ništa drugo do koncept odvojen od praktične primjene, od njegove inkarnacije. Kad otreseš koncept sa življenoga počinješ lebdjeti u kraljevstvu mogućeg, gdje ništa nema materijalnost e sve može da se mijenja kao u snu”.
Uzmem mu fenjer. Zidovi se tresu i ja se ljuljam sa svijetlošću. Lice Čovjeka, Ispovjednika, sad blista, postalo je mlado, nije više otac, nego perfektna kopije mene. Razbijem mu fenjer o glavu. On pada. Obrće se na podu i zatim zustavlja, krv mu curi iz sljpoočnica, iz nosa i razlijeva se na cement, cigla po cigla se cijepa. Čitava zgrada klizi, zidovi padaju dolje, trčim ali nema izlaza, nisam nigdje prispio, trčim, kao Maurova mama, u jednom providnom mjehuru prepunom isparenja, dim kao da me guta, blizu sam vječnosti, u nerealnoj bjelini od koje otiču zidovi, koji rastu i postaju ogromni sve dok ne eksplodiraju. Znam da sam negdje upao ali ne znam gdje, vidim samo bijelo, sumporski vonj, vanzemaljsku laganost. Nisam više siguran da sam na svijetu ali znam da postojim u nekoj manifestaciji na svijetu, tijelo je postalo ideja da imam tijelo i moj duh se širi zajedno sa bijelim isparenjima.
Vraćam se na stadij nesvjesnosti, dijeteta u jednoj velikoj lopti od zraka, malog dijetete koje trči po oblacima. Unutar mjehura nema ništa samo misli, ugnježđuju se i bore jedni protiv drugih. Misao na Dijanu je okrutna, prepotentna, vadi iz mene plač, žestok jecaj od kojeg se tresem.
Još dugo ću trčati za njenom slikom koja odlazi sa mojim ocem, Ispovjednikom, Čovjekom. Sigurno je gledao dugo Dijanu prije nego što je uzeo. Lišio je svakog otpora. Ono što izgleda neukrotivo nije ništa drugo do lomljivi kristal u komadićima. Moja ljubav prema njoj nije bila od kristala, bila je od mesa i krvi, od sna možda, ali ne mogu da vjerujem da je sve gotovo, ne mogu da udaljim od mene tu misao mada je ona pobjegla. Postali smo nematerijalni i ne nalazimo drugo do lutanja u odrazima. Prinuđen da trčim kao hrčak u točku zaustavljam se. Hoću da se sve zaustavi, i iluzije i život.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII