Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXVII
“Diogene gdje je tvoj fenjer?”, pita ispovjednik.
U mojim rukama magle nema. Ne vidim drugu svijetlost do onu od pare. Moja egzistencija je je puna utvara koje moram svaki put probosti.
“A tvoji prijatelji? Gdje su završili?”
Nisu bili prijatelji nego misli. Svi stanovnici Sretne zemlje bili su misli koje su se manifestovale kao vizije. Kad bi to bilo istina i sam ispovjednik ne bi bio ništa drugo do jedna ideja. Kad sam volio Aliciu užasavala me ideja da ću je izgubiti, imao sam osljepljujući bol da bi me mogla odbaciti. Kad sam volio Mirandu u dnu naše ljubavi bile su pare koje sam joj davao da bude sa mnom. Sad kad volim Dijanu u nama stanuje smrt. A šta ako su Dijana, Sibilla, Miranda, Alicia samo misli?
Utvara moje mame stoji u svakoj stvari, prožima sve, prožima i mene. Nemoguće je prevazići je, smrt čini da misao postane neuništiva.
Dijana misli da je čovjek njene mame problem ali on nije ovdje; kladim se da bi ona čak i kad bi prestala da razmišlja o njemu stajala loše zbog nekog drugog i kad bih se borio protiv svega onoga što je uništava ona bi našla nešto drugo da pati samo da ne bi pripala meni.
Problem sam ja, sami smo ja i ona, ne mogu više niti da je dirnem, sa jedne strane želja sa druge odvratnost, njena zmijska koža mi se gadi. Čini mi se da iznova živim smrt moje mame ili odlazak mog oca, o kojemu se ne sjećam ništa, samo miris, miris čovjeka koji je bio tu u kući a onda ga više nije bilo.
Dijana je meso istog napuštanja. Ne vidim više želju u njenim očima. Sa mnom rade uvijek tako, tek što steknem povjerenje u njih one odlaze, ne žele me više, prestaju da budu kraj mene, bježe jer ih je strah. I Dijana bježi jer se plaši. Izdržala je do ovog momenta da bi bila u iluziji da može biti sa mnom, ali ne može, niti će ikada moći, sa mnom niko ne uspjeva. Čudovišta koja nosim u sebi povrjeđuju druge osobe. Proždiru ih.
Zašto niko ne uspijeva da vidi moju dušu?
Istina je da duša ne postoji, proizveo sam jedan užasan svijet čiji je Dijana zatvorenik. Ako je moj universum prepun utvara samo ja mogu da riješim taj problem. Dijanino srce je hladno, mrtvo. Ona je htjela da se ubije i slučajno je završila u mojim agonijama ali nije pitala to, nije htjela to baš kao što nisu htjeli ni nestali koje sam internirao. Pobjedio sam fantazme, šaljući ih u kripte nesvijesti, ali oni su jači, moćniji od svakog mog izbora, za njih pravda i umjerenost nemaju nikakve vrijednosti. Hoće krv, moju krv. Ono što želimo izolovati i osuditi na nevidljivost vrača se u obliku agonije i sravnjuje sve.
Nismo skoro nikada spavali, skoro nikada jeli. Zašto?
“Nema potrebe da hraniš jedan mlitav duh, iskupljenje je korak ka dnu”, kaže ispovijednik.
Griješio sam, oprosti mi. Ne, ne možeš mi oprostiti, za tebe grijeh nema nikakvu vrijednost. A moja mama je bila u zabludi, za nju religija je bila veza sa svim, nije uzela u razmatranje da je sve bilo samo njena halucinacija.
“Možeš se ubiti ako imaš hrabrosti”, kaže ispovijednik pokazujući mi kanap, prozor, nož, ekser.
Ubio bih misli, hoću da umrem ali neću da ubijem misli, mentalnu kreaciju koja mi pravi društvo, ne želim da uništim izum kojeg sam napravio sa nadnaravnim strpljenjem. Sad će svijet da se odroni i sama misao se koleba dok nestajem u fluoroscentnim isparenjima. Jedan dan ću pričati i smijati se mojim ludim pričama, kako sam želio imaginarne žene i vanzemaljska iskustva. Sad sam u kafezu moje misli i ne mogu se osloboditi ako ne poduzmem akciju koja će pobijediti apsurd.
Izmigoljile su se vani, misli. Sagradile su umjesto mene nešto što je sam ne bih bio u stanju niti zamisliti. Hoću da prevarim misli i da se vratim u tijelo, da budem tijelo. Nek se moje tijelo vrati čitavo!Ispovjednik se utopio u zelenom dimu, postaje čadj i na kraju izčezava. Nema Dijaninog tijela na podu od slomljenog stakla nego vrata, jedna fosforocentna vrata. Ponovo imam ruke, šake, noge, stomak i stopala; opet sam od mesa i krvi, zgrabim ručku i otvaram vrata.
XXXVIII
Svijetiljke, stotine svijetiljki koje vise o žicama sa jednog kraja hodnika na drugi, jedan niz upaljenih svijetala, sve smrdi na pišaku, stepenište je oronulo, tmina. Vratio sam se u kasarnu, ne znam na kojem sam spratu, rampa stepeništa ide gore ali i dolje. Moje tijelo je čitavo, noge su mi opet čvrste. Kao prije, svaki sprat ima osam vrata sa različitim bojama ali ja sam umoran ulaziti u neke apsurdne svijetove. Pošto sam ovdje, najvjerovatnije na pola puta, nastaviću silaziti. Spratovi su prazni, identični jedni drugima, vrata imaju iste boje kao i na prethodnim spratovima, nema nikoga i ne čuje se niti jedan zvižduk, samo treperavo curenje sa plafona na mjestima gdje je cement pun plijesna i vlage.
Sprat poslije sprata, silazim, i izgleda mi da nikada neću sići na posljednji. Ograda je puna hrdje, vazduh postaje sve nezdraviji, iz zidova izbija smrad plijesni. Miševi sikću, vidim ih kako trče hodnikom, idem sve do desetog sprata ispod zemlje, prepoznajem ga po jednom grafitu koji sadrži broj deset; bili su rekli da je posljednji ali nije, moguće je silaziti i dalje, dalje i dalje. Na trinaestom ispod zemlje ponovo susrećem starice koje prave konac, gledaju me i smiju mi se. Pozdravljam ih ali one ni da mi mahnu rukom.
“Koliko je duboka ova zgrada?”, pitam. Njihov smjeh izražava opsjednutost, njihove zbijene bore na licima koja imaju boju zemlje daju tim ženama sumnjiv i mračan izgled.
“Šta ti misliš koliko je duboka?”, odgovara jedna od njih sa škripećim i hrapavim glasom.
“Ne znam, nema joj kraja”.
“Samo je sudbina ljudska konačna, ostatak stvari pada u neodređenost”.
“Šta podrazumjevate pod neodređenošću?”
“Istovremenost raznih vjerovatnosti”.
“Kako se izlazi odavde?”
Stara žena se smije i čini se da će se ugušiti, gleda me pravo u oči, ima skoro stisnute očne kapke .
“Šta hoćeš da nađeš vani?”.
“Realnost, jednostavno realnost”.
“Ti ne razumiješ smisao te riječi”.
“To je nešto što se ne mjenja shodno mislima”, gubim strpljenje.
“Jesi li siguran da postoji?”.
“Šta?”
“Nešto sigurno što se ne mijenja zajedno sa mislima”.
“Hoću reči”, derem se .”Da li je ova zgrada realna? Postoji jedna priroda?
Dijana je zaista ostala uklještena u drugoj dimenziji? Osobe koje sam susreo su…”
“Tišina”, deru se one u horu. ”Te sumnje, te pretpostavke vuku u apsurd svaki gest. To nije način da se suoči sa iskušenjima”.
“Koja iskušenja? Ovo mjesto postoji da bi nas stavilo u iskušenje? Filemone, Odisej, Ljudi-riječnici, baby gang, Arakne, svi oni su iskušenja?”.
“Koja osjećanja imaju nestala bića. Koje će žene da te mrze dakle. Koje mračne ljude si probudio u venama mladića?”, kaže starica koja je pričala prije.
“Šta to znači?”
Druge dvije ne prestaju da pletu ali gledaju jedna na desno druga na lijevo, u pravcu vrata.
“Zašto ne mogu da otvorim vrata?”
“Ova vrata”, kažu u horu, ”nisu za žive, drže u životu nevidljivo. Mi ih čuvamo. Mi smo čuvarice silazećih vrata”.
“I šta ima ovdje, dakle?”
“To ne treba da znaš”, kaže prva. ”Vrati se na deseti sprat ispod zemlje, tamo ćeš naći žene. Moraćeš pričati dugo sa ženama, u njima je skrivena tajna tvoje odljubljenosti. Nemoj se vračati više ovdje, ovo je carstvo koje ti ne pripada, ovdje ne možeš proći dok si živ. Ispituj nas ako hoćeš ali nećeš dobiti odgovore koje tražiš, naći ćeš ih kod tvojih napuštenih žena”.
Slatkorječivost kojom sam se ukrasio nestade, popnem se tri sprata, sumnjičav, nesposoban da kontrolišem radoznalost za nedostupna vrata. A šta ako je sve to samo laž? Bezbroj puta bih trampio raj za spoznaju. Ali ovdje, na desetom spratu ispod zemlje, vlada svijetlo i sviježina, vrata su otvorena i sije zasljepljujuće sunce.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII