Dva zarobljena ruska vojnika, Refik Rahmankulov, 19 (lijevo) i Mgomd Mgomdov, 26, (desno)
David Patrikarakos
(David Patrikarakos je autor knjige – Rat u 140 likova: Kako društveni mediji preoblikuju konflikt u dvadeset prvom vijeku.)
Nuklearni Armagedon bi danas mogao biti bliži nego bilo kada od kubanske raketne krize prije 60. godina.
Godine 1962, dok su jastrebovi u Bijeloj kući pozivali Johna F. Kennedyja da se pripremi za rat s Rusijom, predsjedniku su bile potrebne izvanredne vještine pregovaranja i državničke sposobnosti da spriječi kraj civilizacije.
Dok se suočavao se s pozivima svojih generala koji su vjerovali da je nuklearna razmjena neizbježna, JFK-ov genij je bio – progutati sopstevenu odbojnost prema sklapanju dogovora sa đavolom i susdržavati emocije.
Danas, uz Putinovu invaziju koja tetura od jedne do druge katastrofe, diktatorova taktika postaje sve odvratnija: bombardovanje porodilišta i granatiranje civila koji bježe duž takozvanih ‘humanitarnih koridora’. Suočeni s njegovim varvarstvom, iskušenje za Ukraince i Zapad je razumljivo: žele svakog Rusa koji napada vratiti kući u vreći za mrtvace, sve do potpunu kapitulaciju i propast ratnog huškača u Kremlju.
Ali to je opasan način razmišljanja. Činjenica je: paranoidni Putin ne može sebi priuštiti da odstupi. Kako bi inače mogao pogledati svoje ljude u oči i reći im da nije uspio.
A, s druge strane, ni svijet mu ne može dozvoliti da nastavi putem ubilačke ludosti.
Šta da se radi?
ZAŠTO TREBA PREGOVARATI?
Da budem jasan. Prosto popuštanje Putinovim zahtjevima bila bi katastrofa. Kao i kod Hitlera 1930-ih, smirivanje bi samo povećalo njegovu fašističku glad za osvajanjem više teritorije. Ali bez napora u traganju za hitnim postizanjem mira, Ukraina će se upasti u haos nasilja pogubnog i za agresore i za branioce. Bez postizanja hitnog smirenja, rizik dalje eskalacije je očit.
Putinova nada u brzu pobjedu sada se, očito, izjalovila. Diktator je izgleda vjerovao da će njegova invazija biti brzi rat, da će Ukrainci dočekati njegove trupe držeći cvijeće, a ne oružje. Ruski vojnici su zarobljavani sa dovoljno municije za samo dvodnevnu borbu i sa uniformama u naprtnjačima, spremnim za skoru pobedničku paradu.
U međuvremenu, Ukrainci bore kao lavovi, a Putin postaje sve bjesniji, uplašeniji, očajniji i stoga napada. Njegova vojska je već počinila flagrantne ratne zločine i sada, u očajanju, spreman je i upotrebu hemijske oružja. A čak je zaprijetio i upotrebom nuklearnog oružja.
Zato ga moramo natjerati da stane i da priča (pregovara). Moramo spasiti što je moguće više ukrainskih života i života nesretnih ruskih tinejdžerskih obveznika.
Ukraina se nikada neće predati. I ne treba da se preda. Ali umjesto nastavka ubijanja, Ukraina mora pregovarati.
ŠTA MOŽEMO PREPUSTITI PUTINU?
Odgovarajući kompromis je neophodan: svijet ne može tolerirati nasilnu promjenu režima i nametanje ruske marionetske vlade u Kijevu. Srećom, čini se da čak i Putin to sve više shvaća – i da, čak i ako bi uspio da zauzme Ukrajinu, uz strašnu cijenu u krvi, ne bi bio u stanju da održivo okupira neprijateljsku naciju od 44 miliona ljudi. Učinkovit pokret otpora, s borcima naoružanim sa strane Zapada, učinili bi njegovu novu teritoriju neupravljivom.
Stoga, sve što mu omogućava da se povuče uz tvrdnju o uspjehu, moglo bi mu biti prihvatljivo.
Moramo mu ponuditi ‘off-rampe’ (fraza u značenj izlaz sa sporednog puta na glavni); pa hajde da mu damo ono što već ima.
Krim, koji je Rusija zauzela 2014. godine, sada je, nažalost, odavno izašao van kontrole Ukraine.
Kada sam te godine posjetio istočnu Ukrainu – kao jedan od prvih koji je prijavio nakon što su ‘separatisti’ koje podržava Rusija zauzeli ključna područja – samo je oko 1. 000 ljudi u milionskom gradu podržalo preuzimanje vlasti. Ali osam godina je dug period. Ljudi na Krimu sada imaju ruske pasoše. Tinejdžeri se jedva sjećaju vremena kada nisu bili pod ruskom vlašću. Slična je priča i u Donbasu u istočnoj Ukraini, gdje se ruski široko govori.
Svi mirovni pregovori moraju uvažiti ovu stvarnost.
Krim i Donbas već imaju de facto nezavisnost, sviđalo se to Kijevu ili ne.
Jedno rješenje bi bilo da ovi regioni postanu poluautonomni i samoupravni dok svaki od njih ne održi referendum na kojem će odlučiti o svojoj budućnosti. Iskreno, Ukraini je bolje bez njih. Ruska agresija od 2014. potaknula je ukrainski identitet: zemlja je ujedinjena kao nikada prije.
Postoji još jedan praktičan ustupak i to je nešto o čemu je herojski predsjednik Volodimir Zelenski već nagovijestio da bi bio voljan razgovarati.
Ukraina bi trebalo da odustane od svoje prijave za pridruživanje NATO-u, koja je zapisana u njenom ustavu 2019.
Za Zapad, kao i za Rusiju, ovo je razumno rješenje.
Malo je prednosti za ostatak Zapadne vojne alijanse u pristupanju Ukraine, a Putin nikada na takvo što ne bi pristao.
ŠTA TREBA TRAŽITI ZA UZVRAT?
Prvo, Rusija mora odmah prekinuti vatru i povući se na linije Donbasa.
Drugo, Putin se mora obavezati da više nikada neće izvesti invaziju na Ukrainu.
Ali pošto on laže jednako lako kao što diše, Zapad takođe mora izraditi jasne planove za zaštitu Ukraine, tako da se ovaj monstruozni čin više nikada ne ponovi.
Ukrainska vlada će i dalje biti podržana novcem, oružjem i obavještajnim podacima sa demokratskog Zapada.
Kijev mora biti u jakoj poziciji da se odbrani od svakog novog napada. Putin mora shvatiti da se ravnoteža promenila: da svet neće tolerirati njegovu agresiju.
Ne smije zamisliti da bi on – ili neki jednako ratoborni budući ruski vođa – ikada mogao ponovo marširati na zapad kasnije.
Treće, iako se Ukraina neće pridružiti NATO-u, treba je dočekati u Evropskoj uniji što je prije moguće.
Neka Kijev zamijeni Donbas za Brisel. Težnja ka ekonomskoj i kulturnoj uniji sa Evropom, Ukrainu ne čini prijetnjom Rusiji. Članstvo u EU dodatna je garancija smanjenja rizika da Ukraina bude progutana u orbitu Moskve.
KAKO SE MORAMO BORITI SA TIRANINOM?
Putinove zablude i manija u vezi sa Ukrainom iz temelja su oštetili njegovu poziciju. U tjednima prije rata, šepurio se na svjetskoj sceni. Predsjednik Joe Biden je molio za sastanke, dok je francuski Emmanuel Macron bio ponižen, primoran da sjedi na drugom kraju besmisleno golemog stola kao molilac.
Ovaj moderni car se ponašao kao šef supersile, iako je BDP po glavi stanovnika njegove nacije ispod Kostarike.
Ipak, njegova oholost i pogrešne procjene donijele su mu gnijev i osudu svijeta – čak i sve više od njegovih kineskih saveznika. Sam je sebe satjerao u ćošak.
Teški kompromisi koje sam gore naveo predstavljaju mu način da izbjegne tu poziciju – prodajući je kao pobjedu svom narodu i okončavajući pokolj.
To također utire put za kolektivni odgovor Zapada koji će pomoći obnovi Ukraine i vidjeti njen trijumf – u ekonomskom smislu – nad svojim bivšim neprijateljem.
Opake sankcije Rusiji za sada se moraju zadržati.
Ostaće “kužna” nacija sve dok ne ostvare sopstvenu ‘promenu režima’; pristajanje na ratne huškače Kremlja i njegove gangsterske prijatelje je zauvijek okončano.
Vremenom i sa prestankom neprijateljstava, brutalne sankcije će, nadamo se, dovesti do pada Putina i njegovih kolega kleptokrata, jer se javno mnjenje diže protiv njih, a sa time mijenjaće se i viđenje i poizicija insajdera režima sve dok konačno ne prelome i odluče se za akciju.
Do tada, slobodni svijet ima odgovornost slijediti primjer predsjednika Kennedyja. Hladne glave, i pazeći na poziciju našeg protivnika, moramo pronaći put iz ovog ludila. Ako ne uspijemo, cijena bi mogla biti veća od svega što smo ikada vidjli.
Preuzeto – The Daily Maill, David Patrikarakos, Here's how we can end nightmare – by taking a leaf out of JFK's book, 11. 3. 2022.
(Naslovio, preveo i za bosanskepogčede.com uredio – N. F.)