Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXVIIII
Sunce sija iz svih osam vrata, ulazeći na jedna ući ću na sva ostala. Ulazim na prva. Nađem se na istoj livadi na kojoj sam bio kad sam ušao u Sretnu zemlju. Ali nema više ovaca, ni Filemona sa njegovim paukom violinom. Hodam sve dok ne stignem do jedne žalosne vrbe, pod njenim granama štitim se od sve ove svijetlosti. Umoran sam, oznojen, gladan sam i rado bih se okupao, promjenio odjeću, ono što imam na sebi je izlizano i poderano.
Prilazi mi jedna sijenka, jedna žena mnogo mršava koja nasuprot svijetlosti izgleda neko mračno i nadprirodno stvorenje čije konture ne mogu da shvatim. Što se više približava osjećam nešto familijarno sa njom, kad ulazi u tamni hodnik od vrbinih grana prepoznajem ženu koju sam htio vjenčati: Alicia. Na sebi ima jednu dugu i crnu haljinu sa crvenim cvijetovima i njene bujne kose padaju joj na ramena; gleda me nježno, za sobom vuče jedan ogromni kofer.
“Donjela sam ti odjeću”, kaže. ”Imam tu jednu porciju kus-kusa sa feferonom, jednu bocu vode i jednu vina”.
Saginje se, otvara kofer, vadi crne pantalone i polaže ih na travu, zatim jednu košulju i par crnih cipela sa bijelim rubovima. Uzima i jednu korpicu u kojoj se nalaze kus-kus u aluminijskoj foliji, pribor za jelo i boce o kojima je pričala, vino je crveno kao rubin, svjetlucavo i providno.
“Šta radiš ovdje?”, kažem.
“Kao da nisi sretan što me vidiš”.
“Kako si došla ovdje?”
“Kao i svi ostali”.
Uzima iz korpice dvije čaše.
“Daj, nazdravimo”.
Otvaram kus-kus i čekam da Alicia naspe vino u moju čašu.
“Čemu trebamo nazdraviti?”
“Tome što smo opet zajedno”.
“Gdje si uzela ovo vino?”
“U selu, dao mi ga je jedan seljak”.
Nazdravljamo. Vino ima ukus tanina ali omekšano naknadnim okusom drveta i voća. Počinjem da jedem kus-kus bacajući se na njega kao životinja.
“Nemoj se zadaviti”, kaže sarkastična.
“Hvala”, blebećem i ne prestajem jesti i piti sve dok ne ispraznim tanjir i obje boce.
Odvezujem pantalone, kažem joj da se okrene i ona me gleda prepotentno.
“Kao da ne poznajem tvoje tijelo”.
“Sad sam prljav i umoran, smršao sam, nisam trenirao odavno”.
“Daj, presvuci se, nemam nikakve inspiracije”.
“Šta hoćeš da kažeš?”
“Imao si priliku ali si je proigrao”.
“Nisam znao da upravljam mojim osjećanjima, bio sam slab i nesiguran”.
Alicia se ustaje i prekrsti ruke. Prije nego što se presvućem htio bih se oprati ili makar očistiti maramicama, stopala su mi crna i pokrivena talozima prljavštine, zemlje, morske soli i drugim ostacima svih onih iskušenja kroz koje sam prošao.
“Nisi bio samo slab i nesiguran, bio si neutješen”.
Prije nego što popije jedan gutljaj Alicia me zapljusne vinom iz njene čaše.
“Trebala sam sačekati da se presvućeš ali je moj nagon bio jači”.
“Šta sam ti uradio sada?
“Sada ništa, ali nekoliko godina ranije ti si mi uništio život. Na stranu što si mi prijetio i bio me, ostavio si me samu na altaru. Imaš li ideju koliko me je koštala vjenčanica? A organizacija svadbe? Nisam se više mogla vratiti kući, moja familija ne želi više da me vidi”.
“Možda je bolje tako i za tebe”.
“Uopšte nije, nisam se više uspjela udati. Ostala sam skroz sama i nemam više povjerenja u muškarce”.
“I zato si ovdje?”
“Takođe”.
“Od koga se sakrivaš?”
“Znaš dobro”.
“Ne, ozbiljno, nemam pojma”.
“Kontrolišu nas, čitaju naše misli. Beskorisno je sakrivati se, bilo gdje da smo pronaći će nas, a ti zašto si ovdje?”
“Moj život nije bio ljepši od tvog”.
“Uspio si upropastiti sve čak i nakon što si mi ukrao mjesto?”
“Alicia, slušaj, onaj posao nije bio za poštene ljude”.
Smije se. Saginje glavu. Namješta kosu.
“Hoćeš da vjerujem da si pošten? Na kraju krajeva morala sam to znati, uvijek si bio bijednik, tvoja ljubomora je bila sintom tvog kukavičluka. Bila sam tvoja vjerenica, ljubavnica i mama a ti si me odbacio tek što si nazreo jednu bolju budućnost bez mene. Borila sam se da budem kraj tebe, uvijek sam nastojala da te zadovoljim. Kad nismo živili zajedno dolazila sam kod tebe da ti kuham večeru, prala sam sude i tvoju odjeću. Bila sam kraj tebe uvijek kad si se osjećao loše, kad je umrla tvoja mama bila sam jedina koja je shvatila koliko je velik tvoj bol. Tolerisala sam tvoju netrpeljivost, gledala da ti ne smetam kad si studirao i pisao knjigu koju nikada nisi završio, kad bih osjetila da ti smetam nestajala sam po čitave dana i čekala da me zovneš ti. Tolerisala sam tvoj nedostatak želje i tvoje fantazije koje si imao o drugim ženama. Čekala sam da budeš spreman da voliš, znala sam da tvoja nije bila ljubav nego morbidnost, zamišljala da će jednog dana iz tvog ranjenog srca izroniti ljubav ali sam se varala, ta ljubav ne bi izronila za mene. Znam za tvoju posljednju strast, jedna luda djevojčica. To i zaslužuješ Diogene. Ona se neće vratiti”.
“Nisam te napustio zato što te nisam volio”.
“A ne? E zašto onda? Zbog tvojih strahova? Baš me briga za tvoje strahove. Užasno si egocentričan. Zar ne osjećaš makar mrvicu stida? Živiti sa tobom znači živiti u teroru, bila šta ti može promjeniti mišljenje, dovesti te do toga da smatraš da je tvoja žena: neodgovarajuća, pogrešna i da ti dodje želja da je baciš u smeće. Ne znam ko te je naučio da se tako služiš ljudima, ne vjerujem da bih ti mogla ikada oprostiti “.
“Perfektno”, bacim na nju pantalone. ”Eto zar ne vidiš zašto sam te ostavio? Ti si tvrdoglava i sebična. Uvijek si mi prigovarala zbog stvari koje si radila za mene. I još nešto, kako se usuđuješ da pričaš o Dijani? Ne znaš ništa o njoj, ne znaž koliko je duboka naša veza”.
Smije se.
“Ona ima osamnaest godina, Diogene! Radi se o jednom psihotičnom dijetetu. Ne jedna osoba, ne jedna žena. Tebe je strah žena, podsjećaju te na tvoju mamu. Plašiš se da ćeš biti prisiljen da pobjegneš kao što je učinio tvoj otac”.
“Oh, bravo, ovu petoparačku psihoanalizu gdje si naučila? Fiore? Onaj prokletnik. Ti ne znaš šta znači živjeti konstantno se žrtvujući za jednu stvar da bi te na kraju onaj za koga se žrtvuješ ogulio do gole kože. Ja sam ga naučio sve a on me je prevazišao i sad mi komanduje. Ti ne znaš ništa, ne poznaješ jed koji me izjeda iznutra. Misao o neuspjehu me nagoni u svkom momentu da razmišljam o samoubistvu. Neuspjeh je znaj jedna presuda ne izbor. Osuđeni smo da ne uspijemo, da završimo u mašini za mljevenje mesa, da prodamo dušu džavolu i za uzvrat dobijemo jednu nulu bez granica. Kako je moguće voliti ako smo skoro mrtvi?”
“Imala sam istu sudbinu kao i ti ali ti si me odbacio. Nisi htio da djelimo čak ni zaborav. Podsjećala sam te mnogo na tvoje neuspjehe, mislio si da ćeš osloboditi jedan dio tebe ako se oslobodiš mene, mene koja ne zna da se lakta, koja uvijek pada. Zašto vjeruješ da sam ja još uvijek živa? Šta misliš da me je zadržalo da se ne objesim?”
“Oboje smo živi ali greškom. U pravu si, tvoje prisustvo me podsjećalo na moje neuspjehe, nisam mogao da tolerišem tvoje prisustvo ili još gore da me ti prevaziđeš, da dokažeš da si bolja od mene. Ti si imala kvalitete koje ja nemam, ti si znala tolerisati frustracije, znala si izaći iz mraka ojačana. Ja to nisam znao i svaki put kad bih bjesnio i mlatio te nisam radio drugo nego iz temelja rušio samoga sebe. Ne bismo mogli dugo ići tako. Najvjerovatnije je da bih te ubio. Došao bih do svijesti da te ne želim živu jer bi me mogla izdati”.
Plače i pada na koljena.
“Nisi ništa razumio o meni, ja te nisam nikada izdala! I ja sam u tebi bila našla sklonište. Mojoj mami je smetalo što studiram iako imam trideset i dvije godine i moj otac je prestao da mi daje pare. I oni su me napustili, šta više, oni su bili prvi koji su to uradili. Našla sam sklonište u tebi, u tebi sam tražila jednu familiju. A od teba sam imala samo batine. Zašto?”
Saginjem se nad njenim sklupčanim tijelom, grlim je I htio bih biti lijek njenoj bolnoj duši ali dovoljan je samo jedan Alicijin pogled, momenat u kojem me gleda svojim od šminke crnim očima, da odustanem od ideje da je spasim. Gdje da je povedem? Ne znamo ni gdje smo ni kako je moguće izaći odavde. Ponavljam rezonovanje koje sam imao na dan našeg vjenčanja i, još jednom, bježim od njenog bola. Vračam joj čistu odjeću, i ostavljam je na zemlji nastavljajići moj put sam.
XXXX
Jedan niz joha, visoko sunce jednog nepokretnog vremena, crveni i plavi cvijetovi obasjani suncem, uprkos suncu, raste u meni neopravdana sumnjičavost. Nisam nikada bio sposoban da volim, u tome me spriječila moja mama, za nju ljubav je značila žrtvovati se u ime jedne ideje.
Volio sam neizmjernost jednog nemogućeg obećanja, žene koje su mi okrećale leđa, sujetne ili kurve, u momentu izbora bio sam ja koji bi se otarasio njih. Bježao bih, baš kao što danas bježim od života tako sam nekada bježao od ljubavi smatrajući da je ljubav mladalaćka glupost. Bilo bi mi drago da proširim sumnju, da je podjelim sa čitavima čovječanstvom, ali skepticizam je ubojito oružje u rukama prokletnika koje je Bog napustio i koji su sposobni da zapale vatru samo na samima sebi.
Dok pješaćim privlaći mi pažnju jedna šumica u kojoj se cvijeće ne kreće na vjetru, čine se pogažani, nastavljam i susrećem jednu osobu. Ispružena na cvijeću, prekrivena laticama, jedna žena sa ljubičastom kosom spava smiješeći se, rupice na obrazima čine drogocjenim njeno lice. Ja je poznajem, radi se o Mirandi. Začuđuje me što je vidim ovdje ali sam to nakon Alicije morao očekivati. Koraci koje pravim prema njoj probuđuju je, neugodno mi je znati da sam prljav od zemlje, da imam neugodan miris i da nisam atraktivan; ona otvara oči i je se zaustavljam.
“Hej!”, sjedne se i ostaje gola, ima male grudi sa nabreklim bradavicama koje su probušene komadićem metala, pubis joj je depiliran.
“Zar nisi otišla u Australiju ili ono što je ostalo od nje?”
“Možda u Australiju. Tvoj prijatelj Mauro me je sjeo u svoj Arkavol, na putu sam se uspavala i probudila ovdje”.
Isteže se i izgleda još suhlje, vide joj se rebra, ima uske kukove i noge su joj skroz tetovirane.
“Smršala si, još malo pa ćeš išćeznuti”.
Smije se ravnodušno, prikriva tjeskobu osmjehom.
“Nije mi više važno zbog ljepote”.
“Jednom si mi rekla de je tvoje tijelo tvoj najdragocjenij nakit”.
“Ovdje niko nema potrebu da radi i zato neka trune, dođi da se prošetamo malo”.
Ustaje se, strese sa sebe latice vijugavim pokretom kao da je mačka, cvijeće je ostavilo na njenom tijelu svježu aromu ljeta i mlijeka. Pridržava se za moju izlizanu tuniku, i nastoji da me svuče.
“Nemoj, šta radiš?”
“Skini je, prljava je”
“Znam i ja sam”.
Miranda se smješka, šta više smije sa svojim muškastim glasom, vuče me za tuniku da bih je na kraju skinuo sam od sebe. Moje tijelo je mršavo koliko i njeno ali ne miriše, na laktovima i dlanovima nataložila se prljavština.
“Nisam više onaj Diogen kojeg se sjećaš”.
“Ni ja nisam ona ista Miranda”.
“Meni izgledaš identična samo što imaš manje kila”.
“Izgubila sam povjerenje u razvoj situacije”.
Hodamo jedno pored drugog, pejzaž je bujan, osvjetljen i ostaje uvijek isti, prozirne boje jednog bezvremenog ljeta osvjetljuju misli da bi ih potom uništile. Pomiliujem Mirandine obraze, zustavljam se da je gledam i ona obara pogled.
“Moja ljubav prema tebi izobličena od strane jednog kopileta”, kažem.
Miranda ne želi da je gutam pogledom, primorava me da nastavimo duž drvoreda od johe, stišće usne i širom otvara oči.
“Prošlo je tako mnogo vremena”.
“Bila si žena koju sam najviše želio, obožavao sam da vodim ljubav sa tobom, ali nije u pitanju samo to, vidio sam u tebi ljepotu sumraka”.
“Glupane”, spušta glavu. ”Ja nisam mogla izabrati, tako si izvajao sliku o meni kako je odgovaralo tebi. Ja nisam za tebe. Provela sam deset noći sa Maurom i nisam osjetila ništa baš kao što nikada nisam osjetila ništa ni prema tebi. Vi ste bili u svakom trenutku moj cirkularni ček. Ostavila sam te jer je algoritam tvrdio da ćeš doživjeti neuspjeh, tvoj bor je gubio vrijednost nevjerovatnom brzinom. Ne poznaješ moje srce, istinu mojih namjera. Ja sam morala raditi od malena, moje tijelo je kao što kažeš bilo drgocjeni nakit. Ne znaš ništa o meni, o mojoj familiji, o stečaju kojeg smo doživili. Sa dvanaest godina tvoja ljubav se skidala da bi je jeli crvi”. Smije se. Dira se za grlo, zatvara oči, otvara ih. ”Da sam mogla radje bih bila mučenica. Ja nisam kao Dijana, njoj se sviđa opsceno, ona je zaprljala ruke i to će je odvesti do uspjeha”. Nije mrtva kao što misliš, živa je ali je našla nekoga ko joj drži glavu na ramenima.
Žao mi je povrijediti te ovako ali već kad smo ovdje na terminalu mislim da je pravedno pričati iskreno, nikada nisam iskusila uživanje sa tobom ali ni odvratnost. Ako sam prestala da te volim to je bilo da onoj fikciji dam lirski ton. Čemu je služilo puštati ti da me jebeš bez iluzije da to zaista želim? Ali moram slomiti jednu strijelu tebi za uslugu, nisam tako radila sa svima, bio si izuzetak. Ni sa Maurom nisam glumila tako dobro. U dnu nevoljnosti stoji potreba za radošću, čitav život sam tražila sunce i sad hoću da zaboravim. Igrala sam se sa tobom, vrijedno sam to radila, izmislila sam sebi jedan fantastičan život, imala iluziju da smo familija, ipak nisam nikad prestala da računam koliki imam u džepu. Mauro mi je odvratan, hladan je, opscen, ali bile su mi potrebne pare i nadala sam se da ću kupiti stan na najvišem spratu, ući u društvo na velika vrata, otkupiti sjećanje na moje roditelje.
Prema tebi sam imala suosjećanje, nisi bio jedan čovjek, nisi to ni sada, tražiš jedinstvo u stvarima koje ne postoji, naivan si i razmažen, nesposoban da se žrtvuješ, sarkastičan i pun strahova. Nemoj da se pokunjiš ali treba da odustaneš, u Sretnoj zemlji nećeš naći ništa, čak ni tvoju dušu. Možda baš zbog toga te je napustio tvoj otac, vidio je u tebi bol kojeg on nije mogao podnositi.
Upoznala sam mnoge ljude da bih se prepustila prevari epifanije prvih sentimentalizama, iskvarila sam se bespovratno iako mirišem na cvijeće, moja je duša prekrivena jednom sivom čadji, izgorila je u jednoj igri koja je postala jaram. Seks mi ne donosi nikakvo ama baš nikakvo zadovoljstvo. Napravila sam od njega jednu naviku, majstorsku recitaciju. Upoznala sam takođe tvog oca, on je lijep čovjek, pomalo se vještački ponaša i nesposoban je za ljubav, popljuvana figura grada. Kad me je uzeo pričala sam mu o tebi, rekao mi je da se opkladimo, ako bi me on zadovoljio više od tebe ja bih onda izabrala njega. Odglumila sam da sam izgubila opkladu ali sam opet morala da ga ostavim, možda sam ovdje da nađem sklonište od zvjerstva kože. Tvoj otac je jedan moćan čovjek, Mauro je niko i ništa, i on će biti smijenjen. Ne, nemoj da plačeš sada, ne lij zalud suze, tek mora da se desi nešto što će te napatiti, ne misli više na mene, bila sam samo jedan kapric. Danas znaš ko sam i zato sam htjela hodati gola sa tobom, sad se vidimo bez vela, u svoj ovoj grozoti”.
Svi oni dani sa njom, želja i plan da pobjegnemo od civilizacije, sve to u jednom dahu razotkriveno, svedeno na suštinu, na prazno koje iskri. Sad hodamo mrgodni i ja je niti gledam više, njena iskrenost je kao nož, nisam vjerovao da me može raskomadati ovako.
Dok je slušam mislim na Maura i njegova ideja da pošalje siromašne i odbaćene u jednu veliku ludnicu izgleda mi providonosna. Mislim na mog oca i ne čekam ništa drugo do naš susret da bih ga ubio.
“Ne želim više da te vidim”, kažem.
Miranda se smješka, njena ljepota je sada lišena svake dubine.
“Postala si prazna kao cyborg”.
Miluje me, njen osmjeh je pun sjenki.
“Svi smo cyborg”, kaže.
Udaljuje se u cvjeću i sunce kao de se zamagljuje, kao da postaje neprozirno i prosipa po puteljku zlokobno i nepovratno mračno svijetlo.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII