Loading...
Komentari

Sliku tvoju ljubim, šapćem tvoje ime

Naslovnica – Tito, Sarajevo s jeseni 1971. Negdje u ovoj masi sam i ja (iskreno, zatekao se). I isto vrijeme moj otac je bio uhapšen i prenoćio je tu noć u sarajevskom Centralnom zatvoru. Razlog hapšenje – bio Informbirovac 1948. i ostao neprevaspitan, pa se svih tih godina nakon informbirovske afere, šprdačio s Titom po sarajevskim kafanama. Zato ga, kao narodnog neprijatelja, Udba upratila i uhapsila, na određeno vrijeme.  

Nihad Filipović

Dakle, viđeno očima nas Bošnjaka i Bosanaca, jeste Tito zaslužan, nije da nema zasluga. I sam sam jednom napisao jedan esejčić (danas bih radije da nisam i kajem se što jesam, ali jesam – i šta sada da se radi, i to sam ja); napisah ga, rekoh i naslovih – Od Kulina bana do Titinjeh dana (igra riječi našijeh = Titinjeh), biva nikada nam nije bilo tako dobro, kao tada, u tim vremenima što je bilo.

Ni na kraj mi pameti tada nije bio racionalan pristup i kritičko mišljenje; (a trebalo je, ihajjj kada se Milovan Đilas u tom smislu oglasio, a ja čitao na vrijeme – koliko je bilo moguće i dostupno u onom vremenu; no me zasjenila sobstvena glupost do paroksizma raspaljena propagandom). Jer kada imate pred očima slike i u mislima stanje u kojem su narod i zemlja bili nakon rata 1945, i kada imate u vidu da je cijela jedna plejada velikih ljudi kulture i nauke, ljudi kojima ste se divili, od kojih ste učili, u kojima ste vidjeli svjetionike istine itd., znači, kada imate u vidu da su svi ti ljudi stajala na pozicijama  diktature (da, dobro ste pročitali – diktature) proleterijata, centralističke, pa onda kobajagi samoupravne (jaštaradi) ekonomije –  za šta su vas uvjeravali da je vrh društvenog mišljenja, posljednja riječ nauke (kao da u nauci ima posljednja riječ i konačna istina); pa kada prođete iskustvo “jugo-ratova” s početka devete decenije XX. stoljeća, u kojima se historija ponovila, pa smo ponovo živjeli patnje i stradanja naši očeva i majki, onda nije teško skliznuti u jednostrano i nekritičko viđenje površne analitike.

Jedan pogled na ovo fotografiju dole, snimljenu negdje odmah iza Drugog svjetskog rata, kazuje više nego hiljadu riječi koje bih ovdje mogao poslagati u pokušaju razvijanja mišljenja vizuelno demnonstriranog na toj fotografiji.

Kažem, eto ta gore “slika” kazuje bolje od mojih hiljada riječi koje bih ovdje mogao izpisati, zašto sam i ja bio Titin navijač. Danas, međutim znam – i u polju ženske emancipacije komunizam je ozidao tek Potemkinova sela, stvorio impresiju, tj. spinovao stvarnost koja je i dalje ostala vrlo macho (šp. transparentno osjećanje naglašene muževnosti; čita se maćo ili mačo ili s onim ć i ć negdje između u izgovoru).

Jer, osim administrativno dirigiranog skidanja zarova muslimanki i opismenjavanja žena, te nekih postignuća u okvirima radnog prava i benefita po osnovu doprinosa u radu, (što je međutim, vrijedilo za oba pola), komunisti, u ključnoj ravni življenja, a to je ravan zastupanja i odlučivanja, NISU ostvarili emancipatorski proboj ka razbijanju historijski etabliranih predstava o mjestu, ulozi i položaju žene u društvu. To bi pokazala svaka analiza prisutnosti žena u partiji, u vremenu komunističke vlasti 1945. na 1992; znači njihovog prisustva u tzv. društveno-političkim orgaizacijama, organima vlasti, na rukovodećim položajima u privredi, kulturi itd.

I jasno, ni na kraj mi pameti nije bilo da je moguće i nešto dole, duboko u temelju, gnjilo u državi Danskoj, tj. da i u Jugoslaviji i komunističkoj vladavini, osim Đilasovih zapažanja odstupanja pragme od teorije, ima još i dubljih Krivih Drina neizpravljivih.

Jednostavno, narativ bratstva i jedinstva je bila Knjiga Objave, kao s nebesa nam upućena, u koju sam i ja vjerovao, bez zadrške.

Kasnije ću otkriti Put u Foču Adila Zulfikarpašića; i kako to pročitah, a na tragu sobstvenog iskustva u godinama nove iztrage poturica, 1992. na 1995, počeše se paliti neke lampice u mišljenju, za koje nisam ni znao da su u funkciji.

Nejse, danas je, hvala kapitalu i informativnoj revoluciji koji je kapital pokrenuo, sve to dosupno znatiželjnom duhu u dva tri klika na internet pretraživačima, tako da zaista, nema izvinjenja, a ni oprosta, za komatozno, ideološkim stereotipskim predstavama titoizma obsjednuto stanje svijesti dijela naše društvene inteligencije, što i danas, 42. godine od smrti maršala J. B. Tita, u njemu vide ikonu, ponavljaju njegove, a to znači marksističko-lenjinističke, historijski potvrđeno neodržive predstave, slike, doživljaje  učinkovite ekonomije i održive nadgradnje u društvu; kao da se ništa u međuvremenu nije desilo, kao da ta ideja nije tragični skončala u krvi, u kojoj se na vlast i uzpinjala.

I ne samo u Jugoslaviji, nego je ta travestija od političkog sistema manje-više svugdje u svijetu krahirala, uz izuzetak-dva, koji samo potvrđuju perverziju jednog historijski propalog eksperimenta s milonima ljudi kao pokusnim kunićima na oltaru historijskog žrtvovanja u ime utopije – koja naravno nije osvojena, niti će ikada biti; (što međutim inžinjerima utopije, Zlatnom teletu i birokratskim kohortama  kojekakvih aparatčika – policajaca, vojnika i intelektualaca – nije smetalo da je žive, čim su se dočepali vlasti). 

Ali, kao po nekom nepisanom, no uočljivom defaultu koji nas prati kroz cijelo XX. stoljeće, Bošnjaci kasne u vremenu; konkretno kasne u društvenoj i nacionalnoj emancipaciji.

To je narod kojem još uvijek, kao da očajno nedostaje upokojeni maršal i njegova jaka ruka, disciplina i pendrek po glavi stanovnika.

I dok je detitoizacija kao centralno pitanje nacionalističke renesense u Srba i Hrvata završen tok, pa su Hrvati okupljeni oko ideje – Imamo Hrvatsku, a Srbi oko ideje jedinstva srpskih četnika i partizana, Bošnjaci i oni što i samu pomisao na bošnjaštvo ne podnose, pa se deklariraju kao etnički Bosanci, kao Muslimani, kao Bosanskohercegovci i Bog dragi će znati kako još sve ne, i dalje istrajavaju u obožavanju ikone mrtvog diktatora, manipulatora, prevaranta i vrlo učinkovitog Balansera između “projektovanog”, mogućeg i njemu i njegovoj vlasti probitačnog.

Mnogi mi se na objave ovog tipa na face-ćenifi javljaju s komentarima: – Pa to je prošlo, nema toga, to ti samo u svojoj budalaštini tako vidiš, nas je druga muka uzjahala, la(h)ko je mrtvom vuku rep dizati…

U stranu što narod (narodi), sami  muku izglasavaju i dopuštaju jahanje – to ide iz kultire, a kultira i kulturni modeli se ne mijenjaju preko noći – no vazda ostanem razočaran dubinom mraka u kome ti ljudi žive. Svugdje i svakodnevno oko njih je demonstracija in vivo (metaforički kazano – u živo), kolektivne paranoje titoizma, što hara i ubija zdravu racionalnu (i posebno kritičku pamet i mišljenje) i poslije fizičkog nestanka maršala, ali takvi iztrajavaju u narativu – to je prošlost, nema toga danas, danas su naši problemi druge vrste.

I sve vrijeme ti podrepaši mrtvog vuka javno podržavaju, veličaju i uvijek iznova obavljaju  uspomenu na doktatora, klanjaju se pred njegovim bistama, polažu cvijeće na ovu i onu godišnjicu i sve u sve, de facto, manifestaciono se zaklinju, kao ono juče – I poslije Tita – Tito!

Ne shvaćaju takvi da, dok se društvo ne oslobodi maršalove sjenke u mišljenju, nema izlaza Bosni iz ćorsokaka u koji su je uveli upravo tipovi, metaforički rečeno, formirani pod maršalovim šinjelom ili, što jedan reče pod repom vuka, pod njegovom sjenkom i u njegovim kazamatima (stvarnim i duhovnim) za političke neistomišljenike i nesrećnike istomišljenike ali krivovjernike. Jer sve ide iz mišljenja.

Eto, prema mom uvidu, tu smo u korijenu naše nemogućnosti da kao društvo podvučemo crtu pod tragičnu prošlost krvi i tla i da proizvedemo zdravo opoziciono mišljenje oslobođeno stega ideološkog, znači kritičko, racionalno mišljenje i uvid, kako u prošlo tako i u ovo danas; mišljenje s kojim ćemo konačno završiti Drugi svjetski rat u glavama našeg svijeta i mišljenje koje će stvarno, a ne tek deklarotorno, Bosnu i njene ljude (narod ili narode) imati i na usnama i u srcu.

I umjesto daljeg rastezanja špageta pro i contra mrtvog maršala i paraideologije titoizma, evo prošetajmo malo kroz foto-kolaž, što bi kazao jedan od vrlih maršalovih đaka,  pokojni Tuđman Franjo – mitomanskim bespućima bošnjačke i bosanske povijesne zbiljnosti.

Moje pjesme, moji (pusti) snovi;  scena iz kabineta člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, (Demokratska fronta BiH).

Predsjednik Socijaldemokratske partije (boljševika) BiH, klanja se pred kipom.

Visoki funkcioner SDP BiH i alfa bosanski patriota Denis Bećirević, na oltaru mrtvog maršala, u Kući cveća u Beogradu.

Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, SDPBiH, i ona pred ukamenjenim ikonostasom maršala: Kao krv crvene ruže za crvenog maršala.

Srđan Mandić, podpredsjednik Naše stranke, načelnik općine Centar – Sarajevo, u Kući cveća u Beogradu: No pasaran druže maršale.

Pokojni profesor Zdravko Grebo, bivši (navodno) socijaldemokrata: nije Tito, no jeste kubanski boljševik i dokazani ubica Če Guevara.

Presuđeni ratni kriminalac Fikret Abdić: Sliku tvoju ljubim.

Mladi populist i antivakser Mirnes Ajanović: Na pravi sam ti put izašao majko; ne zna hudnjak da kod maršala nije bilo tamte-vamte, nego vakcinacija obavezna.

Šta je starije – kokoš ili jaje; scena iz Cazina: narod prati svoju elitu ili obratno – elita “prepisuje” narodno osjećanje.

Anonimni navijač Veleža, adresa, zna se – Crvena tvrđava Mostar.

Scena sa antifašističkog fašističkog protesta u Sarajevu, maja 2018. protiv “ustaške” mise u Katedrali Srca Isusovog. 

I šta u šetnji odkrivamo? Samo – Sliku tvoju ljubim, Šapćem tvoje ime, Pjesmom te zovem i Sanjam da ćeš meni doći…

Drzneš li se to primjetiti, namah ti dvoličnjaci, idolopoklonici i mentalni vučići imputiraju – baviš se podvalama, objedama, mrtvom vuku dižeš rep, radiš nešto nečasno, diraš u mrtvog, a zaboravljaš – O mrtvima sve najbolje itd. … itsl.  gluposti plitkog uma.

A brat-bratu, kako “stvari stoje”, i dalje će ostati kako jeste. Još će vode proteći Unom i Drinom, a bogme i Neretvom,  dok hudnjaci Bošnjaci i Bosanci ne skontaju da je maršal i diktator umro, da rješenje tegoba njihove svakodnevnice nije (i ne smije preći u ruke kojekakvih jakih ličnosti), već da je u njihovim rukama, u njihovom masovnom odazovu na izbore i u listićima koje na izborima ubacuju u glasačke kutijce.

Bosnu ne spašava mrtvo, a ni neko novo Zlatno tele.

Niti je njen spas u ideološkom Titinom bratstvo i jedinstvu.

Bosnu spašava humanističko bratstvo njenih ljudi (i naroda),  domovinski duh i ljubav za rodnu grudu.

Amin, Amen i Haugh.

A vučićima, licemjerima i dvoličnjacima –  Auf noga!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *