Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXXV
U daljini stoji jedna grupa staraca, najniži od njih je naslonjen o jedan drveni štap. Gracija se smije, ne uspijevam da podjelim sa njom njenu radost, lupnem je po ramenu i trljam dlan o dlan. Dok se figure staraca približavaju, neodređena i tjeskobna sjećanja se bude u meni. Sjetim se one godine u kojoj sam upoznao Maura na hodniku škole, kad me je vidio zaustavio me i rekao da bi bilo bolje pobjeći sa nastave i ušunjati se na vrh jednog novog nebodera i promatrati grad. Bio je mlađi od mene koju godinu, imao je pogled razbojnika, francuski nos, izgledao je skoro kao žena, imao je volju da svima pokaže koliko je moćan mada se sažaljevao zbog usamljenosti, možda me zbog toga uzeo sa sobom. Imao je telepatske ključeve od jednog eskluzivnog mjesta, od Palače, i otišli smo gore na vrh, tamo je bio jedan bazen i mnoštvo ležajki. Mauro je stavio zelene konektivne naočale, nisu bile tako česte i malo ko ih je poznavao. ”Gledaj”, rekao je, ”Jednog dana ja ću živjeti ovdje i ova zgrada će biti moja. Ako uspijem povešću te sa sobom. U međuvremenu sa ovim naočalima možeš da vidiš život koji želiš, probaj ih, nove su, ja sam ih izmislio, još se ne mogu kupiti, zovu se konektivne naočale, bolje su od smartphona”.
“Zašto kažeš da su bolje?”.
“Kao što znaš socijalne mreže su u usponu, mnogi provode više vremena na SocialMindu nego u materijalnoj realnosti. Dobro pazi sad, sa ovim naočalima imaš fizički pristup na SocialMind, tvoje tijelo je savršeno reproducirano sa svim fizičkim senzacijama. Razumiješ li o čemu je riječ? Realan život nam neće biti više potreban. Ovo će biti realni život”.
“Ja više volim ralnost koju poznajemo”, rekao sam.
“Šta je realnost?”, pitao je Mauro.
“Bazen, tišina, vjetar, pejzaž”.
“To nije realnost, to je samo okvir. Realnost je ono što izmisliš”.
I sad kad gledam kako idu naprijed tri starca kao da mi šapuće nostalgija, naročito kad gledam starca u tunici, sa bijelom kosom i bradom, podsjeća na Maura.
“Ko ne umire, kako se zove”, kaže Gracija.
Čovjek se izdvaja iz grupe i zaustavlja se pred nama.
“Trebao sam znati, ti si to shvatio prije Diogene”, stavlja mi ruku na ramena.
“Šta sam to ja shvatio?”
“Ali ti ne znaš ništa”.
“Nisam vjerovala da ćemo se susresti ovdje, ironija sudbine”, kaže Gracija.
“Susreli se, ko?
Starac se smije i oni iza njega smiju se sa njim.
“Dragi moj, mi smo ostarili. Samo za vas vrijeme se zaustavilo. Ovdje unutra sve je tako nepokretno dok je vani prošlo mnogo godina. Vjerovali smo da smo riješili sve probleme ali nismo riješili ništa”.
“Gdje je moje tijelo?”.
“Gdje i moje, ali za mene je prekasno, vani odavde mi je ostao samo jedan dan. Znaš, onaj put, Valerijo dođi naprijed, evo ga, prepoznaješ li ga? Onaj put te odveo u Sretnuzemlju i nakon tvoje internacije vrijeme se zaustavilo.”
“Vrijeme se zaustavilo?”, pitam drhteći.
“Za tebe se zaustavilo, ti misliš da si još u vremenu koje je prošlo dok je istina da je prošlo mnogo godina i grad 207 ne postoji više”.
“Šta znači to da se vrijeme zaustavilo za mene ? Vama šta se desilo? Zašto ne mogu da skinem moje naočale?
“Dođi Berardo, dođi ovdje”, kaže Mauro sa licem koje se grči od pokajanja. ”Sjećaš li se doktora Fiorea? Eto on te nije moga više primiti jer je bio počeo raditi za mene. Mi smo ti ugradili jedan s.o.i.n.”.
“Zašto Mauro? Ja sam mrzio cyborge. A mom tijelu šta ste učinili?”
“Krionizirali smo ga”.
“Šta to znači? Da mogu da se probudim?”
Mauro mi stavlja ruku na ramena i pridržava se za mene kao da hoće da me istrzne iz svemira.
“Teorjiski gledano možeš se probuditi ali ti to ne bih preporućio. Tamo dolje nema više ništa ljudskog. Nismo te skroz isključili, uradili smo tako da ti možeš da komuniciraš sa svim pacijentima Sretne zemlje”.
“Filemone, ljudi-riječnici, žena koja se zove Arakne i onaj drugi koji se hvali da je Odisej, znaš šta su oni, jel’da? Oni su svi pacijenti. Uradili smo tako da ti možeš da se saživiš sa njihovim fantazijama, da uđeš u njihove agonije, da budeš dio njih”, kaže Fiore sa uzvišenim i skroz ludačkim smijehom koji mu iskrivljuje očne kapke i obrve.
“Da li je to previše za jednog psihovodiča?”, kaže Valerijo.
Oslobađam se od Maurovog stiska i seciram ih kao bakterijske uzorke. Gracija ih gleda sa rukama na usnama i mehanički trepče očima kao da nije sigurna da je zaista čula ono što je rečeno.
“Shvatam, upotrijebili ste me kao pokusnog kunića, igrali ste lopte sa mojim mozgom. Sad uradite da se vratim kao prije”.
“Ne Diogene”, kaže Mauro. ”Mi smo sad svi u istom labirintu. Nije ostalo ništa u Palaći uzeli su sve”.
“Ko? Tvoj otac?”
“Moj otac ”, kaže Mauro ,“ tj. tvoj otac je ispario. Niko ne zna kako se to desilo. Jednog dana sam ušao u njegovu sobu i našao njegovo odijelo prazno na pisaćem stolu. Gledao sam kroz prozor vjerujući da se bacio sa njega ali tijela nije bilo. Nisam našao ništa. Možda je otišao ili je nestao u spontanom samosagorjevanju, ko to zna, jednostavno je iščeznuo. Ja koji ga poznajem dobro mogu da pretpostavim hipotezu – radi se o jednoj bizarnoj ideji i bez osnove ali je jedina stvar koja mi je pala na pamet – da je postao Ispovjednik, da se skroz rasuo u mreži”.
“Dakle tako, definitivno je jasno, moj otac je napustio moju mamu da bi živio sa tvojom. Ja sam odbačeni sin, a ti prihvaćeni i uzdignut na najviši vrh”.
“Stvar je komplikovanija. Znaš li šta je jedan Ispovjednik?”
“Mislim da sam sreo jednog, izgledao je kao utvara”.
“To i jeste ali je i drugo. Ispovjednik je jedna evolucija vještačke inteligencije, jedna posljedica algoritmičkog proročanstva. Ispovjednik je bauk, može primiti bilo koju formu i ličiti na bilo koga ali mi Diogene ne možemo znati od čega je sačinjen. Od podataka, reklo bi se, od složenih operacija i računa koji stavljaju podatke u relacije. Al’ problem je: njegova svijest? Ispovjednik kao da ima jednu, i ta svijest nije uvijek zla ali jedno je sigurno ona je protivljudska. On je stvorenje koje se buni protiv stvoritelja. Kad su ti rekli da je Čovjek mrtav, bilo je istina, ali nisi ga ubio ti, ni ja, ubili su ga njegovi podatci, njegove socijalne mreže, njegova spoznaja i progres koji mu je omogućavao da bude bolji, da mu bude komotnije i koji je od njega udaljavao smrt. Da udaljili smo smrt ali sa njom udaljili smo i život. Sad možemo živjeti vječno ali ovdje u Sretnojzemlji , u oloigri u jednoj halucinaciji. Diogene, kad bi ti pokušao da se vratiš tamo dolje shvatio bi da to nije više mjesto za nas. Stari ljudi su vjerovali da ćemo pobjeći u prostor-vrijeme, kolonizirajući druge planete i reprodukujući kapitalistički sistem koji je iscrpio zemlju, ali su pogriješili, mi smo pobjegli u svijest, skrili smo se u jedan olografski mehanizam koji reprodukuje tačno život ali koji to nije”.
“Gdje je Dijana?”
“Dijana je izmislila algoritam sreće, i zato su je Ispovjednici uzeli. Ona je kao naš otac, posljednja kćerka i zato najdraža. Noj je suđeno da nestane iza jedne zelene kapuljače”.
“A Sibilla? Ona je rekla da je Sretna zemlja gnijezdo nestalih, ona je bila njena kraljica, plesaćica koja je davala sklonište nestalima”.
“Sibillin sistem je bio naivan, zato je postao dio eksperimenta. Fiore je sklonio Sibillu. Njen hologram je na posljednjem spratu ali ne koincidira sa njenom sviješću”.
“I šta je taj posljednji sprat?”
“Shvatićeš, dragi Diogene, da ovdje posljednji sprat ne postoji. Sretna zemlja je jedna hiperkocka, u suštini ništa drugo nego beskonaćnost”.
“Ali da li je ona više beskonaćno ili manje beskonaćno?”
“Oboje istovremeno”
“Mauro hoću da izadjem!”
“Umrijećeš vani”.
“U redu , hoću da umrem ali u realnosti na rukama osoba koje volim”.
“Kad misliš na te osobe moraš se uvijek pitati da li pričaš o osobi po sebi ili njenoj projekciji. Ne postoje više osobe, svi smo samo sijenke”.
Htio bih da ga ubijem, da ga masakriram kao što sam učinio sa ocem ali i to bi bila samo jedna od mnogih halucinacija. Ne vrijedi žrtvovati jedan život koji nije realan. Čak mi je i doktora Fiorea žao, svi oni su samo egzistencije uništene vremenom. Niko ne može pobjeći velikom dželatu, vremenu. Kad svedem sve račune pričao sam sa ludacima ali mi oni izgledaju autentičniji od onih koji gaje iluziju da će naći dedfinitivna riješenja za zlo u svijetu. Ni Mauro, ni Valerijo, ni doktor Fiore nisu izmislili podsvijest. Nastojali su da eliminišu zlo ali su u tom pokušaju otvorili mnogo veče ambise, nešto što ne drže na uzdama i čemu ne mogu propisati pravila. Oni su odvratni, to je istina, ali ja mogu suosjećati sa njima. Gracija je na zemlji, sklupćana sa glavom među rukama, ostavljam je njenim epifanijama. Niko mi ne vjeruje ali ja ću izaći odavde živ.
Trčim prema vratima, još uvijek sam unutar kasarne, ovaj put pod je posut laticama i latice idu prema dolje, ne mogu da shvatim koliko spratova ispod zemlje, ali to nije uopšte važno. Slijedim crvene latice sve dok ne dođem do jednih vrata od čelika, mnogo različitih od svih dosadašnjih.
XXXXVI
Otvorim i jedan oblak me prekrije, vrata se zatvaraju sa jednim udarcem koji odjekuje u svoj ovoj svijetlosti.
“Ja sam rođen sa jednim ekserom u grudima”, kaže jedan glas.
Okrećem se u magli, ali ne vidim nikoga, hodam po jednom svijetlucavom pijesku, krhkom kao razmrvljena koža.
“Diogene nije služio ničemu tvoj bijeg”.
Odakle dolazi ovaj glas? Mrvim tanka zrnca, sve tanja dok ne postanu zlatni prah medju prstima koji se nekud gubi.
“Sveli su nas na pepeo”.
Sjećam ga se, to je Đulijev glas, čovjek kojeg sam pustio da pobjegne iz Palače, čujem ga ali ne mogu da ga vidim.
“Gdje si?”
“Tebi je lako reči gdje, kad bih ti mogao pričati ne bi vjerovao niti u jednu moju riječ”.
“Pričaj Đulio i pusti da dodjem do tebe”
“Ne vjerujem da me možeš stići, jer ja evo umirem”.
“Ovdje se ne može umrijeti, zar ti nisu to rekli?”
“Ti me ne možeš vidjeti jer je moje putovanje zvijezdano. Moje tijelo je internirano u jednu bijelu kriptu, ovo je deseta dimenzija, ovdje možemo biti čista svijest”.
“Ti znaš gdje je tvoje tijelo?”
“Naravno, sve sam vidio, ostao sam budan sve dok mi igla nije ušla u venu, nakon toga počeo sam lebditi. Moje tijelo je u sobi zaborava, ovo su posljednji sati prije nego što se svijest ugasi”.
“Legendarna soba zaborava”.
“Nije jedna soba, nego kontinent, raste prema dolje, pruža se u nedogled. Oni su me probudili, dok te ne probude ne znaš da sanjaš, poslije shvatiš da nisi uopšte živio ili da si živio suspendiran, u jednoj dimenziji koja ne poznaje materiju”.
“Ko te je doveo u Sretnu zemlju?”
“Mi smo svi fragmenti”.
“Uništen sam Đulio i hladno mi je. Kako objašnjavaš senzacije u jednom svijetu bez tijela?”
“Fizičke senzacije su misli, slike i metafore i riječi koje izgovaramo, beh, to su nas naučili drugi, to je zbir pojmova koje smo naučili, kulturološke pilule koja smo popili, riječi naših dragih poznanika, naših neprijatelja, sjećanja o svemo onome što se dešavalo kad smo bili živi”.
“Biti živ, biti mrtav. Oboje smo mrtvi zašto se ne možemo vratiti da budemo tijela”.
“Ne ti nisi mrtav. Za tobe postoji jedna nada, tebe su krionizirali, tvoje tijelo je konzervirano u tečnom dušiku na 196 stepeni ispod nule, tvoja krv je zamjenjena sa krizaštitnom tekučinom, na početku temperatura dušika je bila 124 stepena ispod nule, služi da se spriječe molekularne reakcija ali sa vremenom temperatura opada do -196, potom tvoje tijelo je stavljeno u jedan silos visok tri metra, sa glavom prema dolje i samo nakon prve godine stavljeno je u horizontalan položaj. Što se tiče tvoga duha on nastavlja da sanja”.
“U tome je čitava misterija Sretne zemlje? Jedan san?”
“Nije samo jedan san nego mnogo više. Jedan eksperiment epohalnih dimenzija. Zbir svijesti ujedinjene u jednu ogromnu iluziju. Svijet nestaje, ova planeta je određena da poklekne jer je mi iscrpljujemo. Tvoj vođa Mauro je izmislio način da se odlobodi slabih individua, onih koji su usporavali trku, ali smisao mu je pobjegao iz ruku i završilo se tako da se oslobodilo od čovjeka uopšte”.
“Gdje je Dijana?”
“Njena svijest maše krilima u daljini, najvjerovatnije u jednoj prevari mnogo večoj i nepovratnijoj od one u kojoj si zatvorenik ti”.
“Hoćeš da kažeš da nije bilo ničega medju nama? Seks, putovanje, ljubav, borba za opstanak, sve je bilo samo varka?”
“Ovo je bila posljednja granica čovječanstva, upasti u digitalnu zamku: konekcija koja zamjenjuje kreaciju, privid suštinu, virtualnost realnost, i sad su se izgubili tragovi bilo prvih bilo drugih, nema više smisla mentalno zdravlje ali i bolest, dio smo brojčanih sistema, mi smo životna linfa okultnih egzistencija. Vidiš Diogene uz korak sa atomskom fizikom i astronomijom razvijala se računska svijest, oni je zovu Singularnost. Ne možeš kontrolisati nešto što nema tijelo, ekstenzija konekcije samo je jedna kombinacija brojčanih operacija ali svijest ovog entiteta kojeg nazivamo Ispovijednik, jedan i mnogostruk, je bezgranična, neznana, nezaustavljiva.
Na početku su bili bot: virtualni profili sposobni da imitiraju one realne, akumulirali su podatke, funkcionisali su zahvaljujući sve komplikovanijim algoritmima i na kraju došli su do svijesti, tijela, cilja, jedinog cilja: da zamjene nas. Ne vjerujem da ti možeš opet da razlikuješ realno od imaginarnog, ne vjerujem da možeš da izabereš da ne nastaviš da sanjaš”.
“Prokletstvo, ja hoću da se probudim!”
“Ne možeš odlučiti kada da se probuš, samo oni mogu”.
“Ispovjednici?”
“Tačno. Za njih je to kao jedan otvoreni bioskop koji dvadeset i četri sata dnevno projektuje na platnu snove i strahove čovječanstva”.
“Zašto sad hoće da te ubiju?”
“Nisam im više koristan, ne da sam nekada bio ali sada sam skroz izgubio volju da se samozavaravam. Rođen sam sa jednim ekserom u grudima jer nisam u planovima moći, nije bilo niti jednog momenta u kojemu sam se osjetio prihvaćen, niti jednog završnog gesta koji bi imao odjek. Rođen sam posthumno, osuđen da prođem neprimjećen kao duh, bio sam već mrtav i prije nego što su me internisali, moja sudbina je da budem nepostojeći.
Moje želje je prognalo vrijeme, moji afekti uveli i mene su zaboravili, ostaje mi slika jednog čovjeka koji se samozavaravao dok ga je sijekla ista pila koju je htio da slomije. Ne može se pobjeći iskušenjima života, nije moguće povući se iz utakmice, oni odlučuju tvoj kalibar, tvoja egzistencija ima težinu, ponekad ta težina nije podržavana od sistema i oni te dakle eliminišu”.
“Šta rade sa tijelima u sobi zaborava?”
“Energija koja se obnavlja. Ljudsko tijelo je najsigurnija i najmoćnija baterija na planeti. Dok bude onih koji žive u palaći imaće poterbu za energijom i dok bude potrebe za energijom tijela u sobi zaborava imaće jednu funkciju: uskladištiti podatke i premjestiti ih u ispovjednike koji će od brojčanih suština ući u spektar nastajućeg, uskoro će napustiti utvarne forme i biće u svemu slični nama”.
“Žao mi je Đulio. Htio sam ti samo pomoći, ispao sam glupak”.
“Nije važno. Učinio si najbolje što si mogao”.
“Čekaj Đulio nemoj ići!”
Njegov glas ne odgovara više. Neki ogromni teret savija me na pijesak, osjećam hladnoću i kosti kako pucketaju, bol u mišićima, umor, otupjelost. Moram se zaustaviti ovdje, sklupčan u sred bijele pustinje, čekajući slijedeću manifestaciju i svijestan da nisam u potpunosti živ i da sam sve sanjao. Vidim jasno, mi smo u praznom, učahureni u milijardu malih ćelija, samo smo emanacije ispovjednika i nema više ničega živog, ničega mrtvog, mi smo dijelići neutralne materije, ne više tijela, ne više meso nego električno pražnjenje koje se rasprostire u beskraj. Ne znam koliko dugo mogu podnositi ovu istinu, nije ljudski podnositi je. Skriven i umoran, čekam jedan poziv, jednu sliku, mogućnost da zaboravim.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII