Loading...
Intervjui

Izvučeno iz Skladišta tišine: Milka Planinc svjedoči

Milka Planinc, 21.11. 1924 – 7. 10. 2010,  učesnik NOR-a od 1943, partijski sekretar skupštine opčine Trešnjevka 1963 – 65, Gradski sekretar za kulturu 1965 – 67, predsjednica Skupštine 1967 – 71, predsejednica CK SKH 1971 – 82, predsjednica SIV-a (premjerka Jugoslavije)  1982 – 86.

* Blajburški pokajanik Simo Dubajić, nekadašnjeg partizana iz Knina i jednan od predvodnika krajinske balvan-revolucije, tereti je za sudioništvo u ratnom zločinu koji su krajem Drugog svjetskog rata u Kočevskom rogu u Sloveniji počinili partizani nad zarobljenim i razoružanim ostacima poraženih, uglavnom kvislinških postrojbi – ustašama, srpskim i crnogorskim četnicima, slovenskim belogardejcima, ljotićevcima, nedićevcima, albanskim balistima…

 – Ta je optužnica izazvana čistim političkim razlozima. To je politička spekulacija. Moje ime “zvuči”. Poznato je. Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade. Zločin je zločin bez obzira na to tko ga je počinio i kakvi su razlozi postojali. Koliko god pokušavali opravdati ratni zločin, tražeći razloge, kontekst, psihološko stanje počinitelja, ipak uvijek na kraju dođete do jednog zaključka – to je ipak zločin. Nažalost, sve je jasnije da su zločini tada počinjeni i to treba izvesti na čistac, ali se takvim, posve neutemeljenim i izmišljenim optužbama, neće daleko stići. Time se stvar čini nevjerodostojnom i šlampavom pa sve ide u pogrešnom smjeru. Ta optužba na moj račun ne služi ničemu osim dnevnopolitičkoj upotrebi, odnosno zloupotrebi.

* Spominje se da ste bili komesar u XI. dalmatinskoj brigadi.

 – Ma kakav komesar brigade! Bila sam komesar u četi veze u XI. dalmatinskoj brigadi! I da razjasnim, nisam bila oficir za vezu, kako neki svjesno ili nesvjeno iskrivljuju stvarnost. Bila sam u četi veze. Dakle, vezist. Imala sam čin poručnika. Bilo nas je tridesetak. Rastezali smo žicu za telefone i imali kurire. Bili smo vezani uz štab II. bataljuna. Eto, tu sam ja bila komesar, a osim toga, tada sam imala 21 godinu. Nisam sudjelovala ni u odlučivanju ni u izvršavanju operacija o kojima govori Simo Dubajić. Bila sam daleko od takvih stvari. Koliko sam bila važna, pokazuje i ovaj detalj – u monografiji XI. dalmatinske brigade koja je izašla još sredinom osamdesetih, kada sam još, da tako kažem, “bila na vlasti”, objavljena je fotografija nekoliko partizana iz moje čete. Svi su bili potpisani osim mene! Ispod moje slike piše – “nepoznata partizanka”. Eto, toliko o mojoj važnosti tih dana.

* Smatrate li Bleiburg zločinom?

–  Da, to sam vam već rekla. Zločin je zločin. No, ne želim napamet govoriti. Bleiburg treba istražiti i utvrditi što se doista zbilo dok još ima živih svjedoka. Ne znam koliko je ljudi ondje stradalo, ali ako je i jedan čovjek bio ubijen bez suđenja, onako kako se govori da su ljudi ondje bili likvidirani, to je za svaku osudu. Žao mi je što pravih, objektivnih i kompetentnih znanstvenih radova o Bleiburgu još nema. Dalmatinske brigade nisu bile na Bleiburgu. To kaže i general Dušan Korać, komesar 26. divizije, ali i Milan Basta koji je o tome napisao i knjigu.
Jedanput sam razgovarala s Vladimirom Bakarićem o tome. Pitala sam ga otvoreno što je on tada znao o tome. Rekao mi je, a nema razloga da mu ne vjerujem, da o tome tada ništa nije znao. Bakarić je bio potpuno izvan toga. No, nema zemlje koja se nije obračunala sa svojim kvislinzima i na ružan način, od Norveške do Francuske, pa je tako bilo i kod nas. Možda se to radilo brutalnije, na naš balkanski način.

* Kažete da još ima živih svjedoka. Jeste li i vi svjedok?

– Nažalost, nisam takav da mogu govoriti o konkretnom slučaju. Nisam bila ondje, nisam takvo što vidjela. Pripovijedam vam o onome što sam vidjela i gdje sam tada bila. Tada nisam imala pojma što se ondje dogodilo. Moja brigada ondje nije bila. Moji su, a tada tamo nisam bila, pohvatali negdje kod Jesenica ili tako nešto, skupinu ustaških ministara, među njima i Milu Budaka. Ali njemu je bilo suđeno u Zagrebu. Osobno nisam vidjela ništa što biste vi htjeli da vam kažem. No, prihvaćam da je bilo svega. Osvete. Nekontroliranih izljeva oholosti i sličnoga. No, bilo je i borbi. Mnogi su se i pojedinačno željeli probiti da ne padnu u zarobljeništvo partizana. Kada nakon toliko godina patnji vidite poraženog neprijatelja pod nogama, nekome tko je izgubio nekog svoga teško se kadšto bilo suzdržati. Daleko od toga da opravdavam takvo ponašanje, ali treba shvatiti to vrijeme. Sagledajmo i kontekst i okolnosti u kojima se to događalo. Znam mnoge borce koji su bili u partizanima od 1941. pa su poginuli tih dana. No ponavljam, sve to treba istražiti i vinovnike osuditi.

* Doista ništa o tome niste znali?

– Bili su to zadnji dani rata. Pojedinačne su se borbe vodile svuda oko nas. Već se razmišljalo o odlasku kući. Bio je to veliki metež. Niste mogli znati sve što se događa. Ja sam i o Jasenovcu i o mnogim drugim stvarima doznala tek poslije. O Jasenovcu tada ništa nisam znala, niti sam išta čula o njemu! Drugo, ja sam sa svojom brigadom već u svibnju 1945. godine bila prebačena u Tetovo i Skoplje u II. tenkovsku diviziju, gdje sam bila sve do 1947. kada sam se demobilizirala i došla u Zagreb.

* Jeste li poslije, tijekom obnašanja dužnosti, doznali nešto o Bleiburgu i Kočevskom rogu?

– Malo, gotovo ništa. Bilo je kolega, poput Jože Vrhovca, koji su stalno “rovali” po arhivima i to ih je zanimalo. Ja se time nisam bavila. Nisam ni znala što je bilo ondje. Tek sam poslije, osamdesetih, kada se otvorenije o tome počelo govorilo, čitala neke memoare, a i u Startu je izlazio feljton o tome.

* Je li moguće da je postojala naredba, čak i Titova, za te nelegalne likvidacije?

– To stvarno ne znam, ali dopustite da u to posumnjam. Mislim da Tito u to nije bio umiješan.

* Baca li Bleiburg sjenu na partizanski rat, odnosno diskreditira li NOB?

– Ne, iako se to nije smjelo dogoditi. Sjena je bačena, ali mislim da ne diskreditira svu onu veliku, epohalnu borbu koju smo vodili. I drugo, to nije bilo planirano. No, zapitajmo se diskreditira li bombardiranje Dresdena englesku pobjedu i sudjelovanje u ratu? Mislim da ipak ne. Bilo je partizana koji su počinili zločine, ali partizanski pokret nije zato bio zločinački, nego oslobodilački, kao i Domovinski rat.

* Bleiburg je u vrijeme socijalizma bio itekako zabranjena tema.

– Da, slažem se, i to je bila pogreška. No, kako bi se znalo sve što se događalo u Domovinskom ratu i u nesretim ratovima u Hrvatskoj i BiH da nema Haaga? No, ni tada to nije bilo potpuno zataškavano. Naravno, ružne se stvari nisu rado spominjale. Mnoga su se istraživanja radila i u Institutu za radnički pokret koji je vodio Franjo Tuđman. Postojala je i posebna komisija pri CK SKH koja je proučavala NOB, ali osobno se nikada nisam bavila time. Možda bi bilo dobro da se prouči to što je rađeno i do kakvih su zaključaka istraživači došli. Nije tu upitan samo Bleiburg, nego i kolektivizacija i IB i slučaj Hebrang…

* Zašto mislite da Simo Dubajić optužuje baš vas?

– Za tog sam čovjeka prvi put čula negdje šezdesetih, kada su bili neki problemi na Jadran filmu gdje je tada radio. U ratu nikada o njemu nisam čula, a sumnjam da je i on tada znao za mene. Mislim da je mene “izabrao” samo zbog imena i dužnosti koje sam obnašala, a načuo je da sam krajem rata bila na tom “spornom” području, iako na Kočevskom rogu nikada nisam bila. Osim toga, još je Dušan Korać u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1990. rekao da mu je ispod časti govoriti o Simi Dubajiću jer je on jedno obično ništa! Milka Planinc je Dubajiću, rekao je tada Korać, bila potrebna kao poratni političar. I to je tako. Slažem se.

* Jeste li tada ondje viđali zarobljene ustaše?

– Naravno da ih je bilo, kao i četnika, čerkeza, ljotićevaca, i tko zna koga sve ne. Ne znam zašto se sada cijeli taj rat od 1941. do 1945. u Hrvatskoj želi svesti na to da partizani napadaju, a ustaše se brane. Kao da ničega drugog nije bilo, kao da smo mi napadali hrvatsku državu, a ustaše su je branili. Ustaše sam uvijek viđala uz bok Nijemcima, koji su bili okupatori. Mi smo se borili za Hrvatsku. Maštali smo o boljem, pravednijem i socijalnijem svijetu u zajednici s drugima. Zar je to grijeh!? Nismo znali tada u što bi se to moglo, odnosno u što se na kraju izrodilo.

* Je li vam žao što se Jugoslavija raspala?

– U jednu ruku jest jer je to bila dobra ideja, ali nije mi žao kada vidim što se dogodilo. Ustav iz 1974. godine radili smo razmišljajući i svjesno i podsvjesno o tome da tu državu treba pripremati za rasap, ali ne onakav krvavi koji je slijedio. Znam što govorim jer sam ja pisala mnoge amandmane i prijedloge za taj Ustav, vodeći računa upravo o tome.

Izvor: Jutarnji.hr; objavljeno 01. rujan 2007; izvadci iz intervjua.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *