Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXXVII
Jedna šepava žena, sa sivom i razbarušenom kosom, penje se bosa stepeništem. Nosi jedan iznosan džemper i ofucanu suknju.
“Znam da ste vi Dijanin prijatelj”.
“A vi ko ste?”
“Ja ko sam?”, smije se. ”Ja sam mama, nažalost”,
“Vi ste nepravedni”.
“Nepravedna? Dijana je bila nehumana”.
“Vaš čovjek joj je uradio zle stvari, to znate, zar ne?”
“Bernard, on je kreten. Za malo da se objesi zbog one nezahvalnice”.
“Sada Dijana je nestala”.
“Nestala? Konačno se eliminisala?”
“Ne dozvoljavam vam da pričate tako o njoj”.
“Ah evo ga još jedan kreten”.
“Nije se ubila, u svakom slučaju, uzeo je sa sobom Ispovjednik”.
“Ispovijednik?”
“Ne znate ništa o Ispovjednicima? Od kada ste ovdje?”.
“Mislim da sam pobrkala račune. Doveo me ovdje jedan čuvar, neki tip iz biroa za naplatu kredita. I sad ne shvatam zašto baš oni trebaju da se bave internacijom, u svakom slučaju ostavio me u jednoj napuštenoj kasarni. Ja kažem: ovo bi trebala biti bolnička internacija? A on: tačno tako. I zato sam mislila da hoće da me ubiju. Ovo je jedan bunker, ne bolnica, jedan grob. Ali oni su me vodili dolje, sišli smo do osmog sprata ispod zemlje. Minus osam je kao minus beskonačno kaže jedan od njih. Bile su dolje neke ogromne ledene kocke i htjeli su od mene da udjem unutra ali sam ja rekla: neću , ostavite me na miru, ja unutra neću ući. Ali ne eto me unutra jer su me vezali kaišem za ruke i noge i dok sam se trzala stavili su mi senzore, veličine jedne metalne kovanice, stavili ih na čelo, na leđa, na stomak, ruke i malo pomalo nisam više mogla da se krećem i kliznula sam, da, kliznula u jednu rupu dublju od zemlje. Našla sam se tako u kući mog djetinjstva, da gospodine, stanovala sam na Apeninima, imala sam jednu veliku drvenu kuću, i vratim se, zamisli, baš tamo, nadjem moju sobicu, moj pisaći stol prepun pisama napisanih rukom, lovačke puške mog oca. idem u kuhinju i vidim moju mamu kako peće kunića u rerni. I ne razumijem, zaista ne razumijem. Ti to znaš dobro, Diogene zar ne? Da Kad želiš jednu stvar ona se i pojavi? Postala sam jadna ludakinja i sad sam gospodarica svih snova”.
“Gospodarica snova?”
“Mogu odlučiti ko da se vrati, živ ili mrtav, svejedno je”.
“Neka se vrati Dijana”.
Smije se. Udara rukama o zid i njena masna kosa joj se lijepi za lice kao da su dugi crvi.
“Ne , nju ne mogu pozvati”, smije se opet. ”Ona je jedini izuzetak”.
Približavm joj se, ona se povlači, ali je sustižem i unosim joj se u lice toliko da osjećam smrad sa dna njenog stomaka. Kažem joj da ne želim nikoga sem Dijane. Žena se raznježuje i pada na pod, ozljeđuje koljeno i njen smijeh postaje plač.
“Nemate milosrđa, niko od vas ga nije imao nikada. Zašto činite da živimo sto dvadeset godina ako na kraju moramo ostariti i biti zaboravljeni?”
“Jedna mama ne može razmišljati tako. Trebali ste štiti vašu kčerku, ne, ostavili ste je da doživi Golgotu”.
Plače i glas joj je utvaran, udaljava se kao da dolazi iz nekog uskog grla, izgorjelog i bez izlaza.
“Ti si egoista Diogene. Sve ono što si uradio drugima vratilo se sad tebi”.
Ostavljam je da se jada i silazim dolje. Stižem na sprat bez vrata. Vidim nekoga ko je pokriven dugim mantilom ali ne onim koje imaju ispovjednici, mantil je crn, neproziran. Osoba koja ga koristi kao pokrivač sijedi okrenuta leđima. Polako se okreče. Stara je, ima čičkavu kosu, ten boje zemlje, miriše na kardamom.
“Ne sve mame u svom sinu prepoznaju andjela”, kaže.
Zvone zvona i žalost me razjeda, izlazim slijedeći zvuk. Jedan sprovod sa mnogo ljudi prekrivenim velima. Slijedim masu, lutam među njima dok ne dođem u prvi red, četri bića u formi konca, čiji spol ne uspijevam da identifikujem, nose jedan čelični lijes. Na moje pitanje šta se to dešava odgovaraju :”Radi se o jednoj velikoj ceremoniji, možda najznačajnijoj svih vremena: sahrana Čovjeka”.
Hodam u koloni sa bićima obučenim u crno sve do jednog pustog proširenja. Bića sa velovima polažu crni lijes na izgorenu zemlju i bacaju se u blato.
Sibilla, obučena u bijelo, prelazi preko brežuljaka krečući se lagana ka da je duh i stigavši na grob Čovjeka baca u zrak latice margerite. Kad vidi mene pokrije lice rukama.
“Kako se to moglo dogoditi?”, pitam.
Sibilla diže ruke prema nebu potom ih širi i gleda me pogledom orla, hladna, neuhvatljiva.
“Podaci, šifra, komunikacije”, kaže.
Ima glas moje mame. Hoda i njena bijela haljina postaje crna. Idem unazad da se naslonim na zid, ali koji zid? Nema nikakvog proširenja, zatvoren sam u jednoj mračnoj sobi bez vrata i prozora. Zagušljivo je. Ona se okreče prema meni i podiže kapuljaču, prepoznajem je. Nije više Sibilla, njeno čelo je zadebljalo sa dubokim borama i upali obrazi tanki kao posuđena koža, i brada joj je nejaka, žena sa kojom pričam ima iste oči kao ja i njen glas je glas moje mame.
“Trebao si da ga zaustaviš prije”.
“Da zaustavim šta?”
“Proces koji je doveo do smrti Čovjeka”.
“To je takodje tvoja greška, nisi znala promjeniti ovu civilizaciju”.
“Za vrijeme potresa bila sam u autu, kao što znaš završila sam pod jednim kamionom ali nije se radilo o atentatu, bilo me je samo strah i kad te je strah sve ide k vragu”.
“Jedan kamion koji je nosio municiju, čudan incident, zar ne nalaziš? Ti si jednaka kao i moj otac, ti si njegovo ogledalo. On me je ostavio zbog moći ti zbog ideologije”.
“Vjeruj mi nisam nikada htjela da te napustim”.
“Htjela si načiniti od mene vojnika, zar ne? Vojnika revolucije”.
“Niko od tebe ne može napraviti ono što želi ako to niju već prisutno u tvom duhu”.
“Svo to brbljanje o duhu, ti o tome ne znaš ništa. Ti si samo materijalista kojeg pritišće hrišćanski osjećaj krivnje i pokoji neodređeni pojam o hinduizmu. Znaš li zašto si izgubila? Jer nikada nisi vjerovala, tvoji su ideali običan papir”.
“Ne dozvoljavam ti te riječi! Moji ideali su bili čisti, tvoj otac je odlučio da me osudi”.
“Nije bilo nikakvih ideala, samo rat: između tebe i njega, i ja sam bio žrtva”.
“Ti vjeruješ da sam umrla u saobraćajnoj nesreći, da sam mrtva kako bih mogla biti ovdje sada?”
“Kvantni paradoks”.
“Ne Diogene. Nisam mrtva nego zarobljena. Poslije incidenta tvoj otac je poslao po mene jednog suborca iz predskazne policije, one koju danas zovete naplata kredita, prije su bili eksplicitniji. Odveli su me u Sretnu zemlju gdje me je on čekao više zabavljen nego iznenađen. Zavezali su me, začepili usta, tako da mu nisam mogla nanijeti nikakve štete. Tvoj otac me je fiksirao pogledom i uživao u mojoj nemoći. Rekao je da sam ušla u politiku da bih ga uništila ali da nisam uspjela, i tako sam postala terorista jer sam uvijek izgubila na izborima. Gledala sam ga bez ikakvih emocija. Tvoj otac je kružio oko stolice za koju sam bila zavezana i naglasio da je koristio sve podatke korisnika SocialMinda da bi dobio birački konsenzus za partiju koja će favorizovati uspon njegovog najdražeg sina, tvog prijatelja Maura.
Mapirao je sve konverzacije i olosusrete, radilo se o jednoj ogromnoj računskoj manipulaciji. Za vrijeme potresa svi su izgubili pamćenje, niko ne razumije kako. Ni ja to ne uspijevam da objasnim. Kad se dogodio incident predskazna policija je lokalizirale sva moja premještanja i predvidjela je jedan teroristički napad. To je bajka koju su vam pričali, u svim magazinima je pisalo da sam ja incidentom uzrokovala potres jer je u kamionu bio, kako su tvrdili, radioaktivni materijal visoke frekvencije. U onom kamionu Diogene nije bilo ništa, radilo se o jednom preventivnom hapšenju”.
“U redu, bravo, ubjedila si me; ali mene boli nešto drugo: zašto si ušla u politiku, da bi se potom bacila na oružanu borbu, kad si imala familiju i mene?”
“Nisam te mogla drugačije spasiti do rušenjem sistema”.
“Izgledaš lakoumna, i ti to nisi. Reci mi istinu, ja znam kako su se odigrale stvari, ti si htjela da postaneš neprijatelj broj jedan grada jer je taj grad pripadao Čovjeku koji te je ostavio, zar ne? Nisi htjela uništiti sistem, htjela si uništiti njega”.
“On je bio sistem i sistem je bio on”.
“Ostala si zaglavljena u zamci za hrčke”.
“U toj zamci je završilo čitavo čovječanstvo, uključujući i tebe”.
“Gdje je moj otac?”
“Nakon što me je krionizirao nije pustio da imam sudbinu koju ste imali svi vi, ja nisam mogla izaći iz ove sobe, nisam mogla imati drugi san, mogla sam samo promatrati slijed katastrofe”.
“I kako?”
Vadi iz desnog džepa mantila jedan mikrosenzor, spušta pogled i ponovo ga upravlja prema meni. Oko nas crno postaje bijelo i na svim zidovima pojavljuje se jedna soba sa blokovima od leda i stotine smrznutih tijela.
“To smo mi”.
“Koliko nas?”
”Tvoj otac je htio da ja vidim koliko će osoba smrznuti, htio je da ih brojim. Mogu ti reči da su sada šest milijardi osoba krionizirane, ostalih četri milijarde su u sobi zaborava”.
“Ali gdje je sada on?”
“Postao je dio računske memorije posredstvom jedne tehnike iz 2030-te. zove se : Uploading mozga, ukratko, premjestio je svoju memoriju u kompjuter i algoritam mu je dozvolio da raste manipulirajući podatke. Nije više ljudsko biće”.
“Nije nikada bio dobar kao ljudsko biće”.
“On je ostao živ jer je dao svoje tijelo Ispovjednicima i oni su uzeli njegov duh”.
“Ne možemo se više vratiti u tijelo? Probuditi se?”
“Mi ne, Ispovjednici odlučuju koga da probude, i rade to samo da bi ih smjestili u sobu zaborava i transformisali ih u baterije”.
Moja mama zatvara oči, na njenoj ostarjeloj koži klize suze kao biseri. Koža joj se zateže, njeno lice preobražava se u jednoj sekvenci pixela. Usne se šire, postaju tijelesnije, mesnatije, crte lica se istanjuju i boja kože potamnjuje. Opet vidim Sibillu.
“Nisam ti mogla reči da sam ona, to je bio jedini način kojeg sam pronašla da izadjem iz sobe, izašla sam i iz života, plesačica koju si upoznao je bila povrijeđena, bila je izgubila pamćenje i ja sam posudila njeno tijelo ali nisam to mogla učiniti definitivno i zauvijek, ona je mislila zaista da Sretna zemlja nestalih i bolnička internacija nisu ista stvar, dok je bila u životu mogla sam da je hipnotišem na momente, nisam mogla da joj prenesem duboke spoznaje, telepatski kontakt trajao je jako malo.
Sad je istinska Sibilla u sobi zaborava, odveli su je tamo kad se onesvjestila kad ste po prvi put ušli u Sretnu zemlju, da se isporavi: ti si je vidio kako pada onesvješćena jer su je stavili u sobu zaborava i jer su joj ubrizgali smrtonosnu dozu. Tako su telepatija i telekinaza postali odlučujući, uzela sam njeno olotijelo da bi se pojavila u tvojoj oloigri, da bi te spasila Diogene. Njeno olotijelo je bio jedini način da izađem iz sobe. Ova soba postoji i van Sretne zemlje ali tamo vani ne možemo pričati, tamo bi nas dijelila tri zida i jedno staklo sa trostrukom zvučnom izolacijom. Sad moraš sići još jedan sprat”.
Približavam joj se i htio bih da je zagrlim ali ne znam više ko je osoba ispod mantila, niti znam više da li je Sibilla uistinu postojala u materijalnom svijetu. Ta bliskost me poništava, vrača me u neka neproračunljiva vremena i ostajem zatupljen, strijelan njenim pogledom.
“Moraš sići Diogene. Tamo je izlaz”.
“Kako da izađem kad ovo mjesto nema vrata?”
“Popni se jedan sprat gore i odmah potom siđi dolje, ova soba neće više postojati”.
“Sibilla napuštaš me po drugi put”.
“Sibilla ne postoji to je samo način kojeg si pronašao da prepoznaš tvoju mamu”.
“Zavaravala si sve nas da se možemo spasiti”.
“Zavaravati se znači biti spašen”.
“Dijana takodže i ona ne postoji?”
Sibilla se smješka i ima u očima nježnost sto mama i taj pogled je nešto najljepše što sam imao u životu, nešto najbliže nostalgiji.
“Ti nisi htio da se spasiš, i zato sada možeš izaći, ti si postao nešto drugo od života”.
Iza ekranskih zidova prepoznajem vrata koja će me odvesti gore, otvaram ih. Gledam Sibillu po posljednji put. Neću nikada moći da joj kažem da sam je volio.
XXXXVIII
Ispenjem se jedan sprat, kao što mi je savjetovano, a onda kad siđem vrata ne postoje više, vidim opet stepenište, stepenice i stepenice, prokleto je hladno. U centru jednog oronulog hodnika, opet vidim tri starice koje pletu. Toliki je mrak da su njina lica u sjenci skoro neprepoznatljiva.
“Jesi li dobio odgovore koje si tražio?”, kažu u horu
“Djelomično”.
“Šta hoćeš još da znaš?”
“Gdje je Dijana?”
“Dijana te neće slijediti u životu, ona je u vječnosti”.
“Hoću da joj se vratim”.
Žena na lijevoj strani vuče pamučni konac van šivaće mašine, druga žena ga vuče na drugu stranu a treča uzima makaze iz džepa jakne i siječe ga, konac pada na zemlju praveći valovite pokrete u zraku. Obuzima me san baš kao kad bi loš ljubavnik prigrlio jednu ženu koja nema želje. Pritisak kojeg osjećam na očnim kapcima je tako neprirodan kao da je uzrokovan nekim jakim lijekom za uspavljivanje, propadam klizeći unazad, propadam u tamnu jamu.
Otvorim oči, podignem glavu, ostatak tijela je zatrpan ledom, ispred mene jedan ekran u kojemu moje olotijelo, ono koje je lutalo po Sretnoj zemlji, leži na zemlji na jednom od najnižih spratova gradjevine dok tri starice nastavljaju da vuku konac besprekidno. Ekran se zatamnjuje na tren i ispred mene se pojavljuje jedan fosforoscentni Ispovjednik.
“Kraj putovanja “, kaže.
Sav drhtim i pod kožom osjećam led. Otklonim kockice leda koje su mi se zgusnule oko mišićnih vlakana i vadim jednu ruku, potom drugu, pritišćem ploču i guram se umoran i utrnut. Senzacija povratka u moje tijelo nije mnogo različita od one koju sam imao posredstvom virtualnog avatara, šta više, skoro da ne razlikujem dvije dimenzije. Osjećam još uvijek dijelove tijela kao da su smrznuti, gledam moj goli grudni koš, trup, ruke, noge i primječujem na njima zaljepljene senzore veličine kamenčića; odlijepim ih i ekran se gasi.
“Sad kad si vani šta želiš?” , kaže ispovijednik.
“Hoću da neđem Dijanu i da izađem iz Palače”.
Smije se i jedan metalni eho odbija se od zidove.
“Ne postoji jedno vani”.
Gledam oko sebe, vidim druga tijela suspendirana u pločama leda, neki vertikalni sa glavom prema dolje. ”Posljednji koji su stigli”, kaže ispovjednik, drugi su horizontalni, u grobovima od leda, malo dalje, staklene ampule koje sadrže glave, među kojima i ona Maurova: visoko čelo, smeđa i valovita kosa, nebeski plave oči. Druge krionizirane glave su one od doktora Fiorea i Valerija.
“To su neuropacijenti”, kaže ispovjednik. ”Krionizirali smo im samo glavu odvojenu od tijela i skamenjenu, čekamo njihov premještaj”.
“Premještaj?”
“U jedno prostranije tijelo. Za sada mozak nije izvađen iz lobanje, iz svog mišićnog i kožnog omotača”.
“Gdje je Dijana?”
Ispovjednik mi pokazuje da se približim, iskoračujem i padam. Biti koordiniran u pokretima nakon sto godina nikome nije lako, padam svom težinom uzrokujući radost mog krvnika.
“Nećeš prohodati odmah”.
Ispovjednik me odvlaći u jednu bijelu sobu sa klozetom, lavaboom, jednom bocom vode i komadom hljeba. Počinjem da vježbam da bih što je moguće brže prohodao, pokrećem prste, počinjem od malog i srednjeg prsta. Drugi dan pokrećem stopalo, treči dan kružim zglobovima, četvrti radim sa prstima ruke. Ispovjednik zamjenjuje hljeb mesom, sirom i drugim jelima spremljenim u epruveti, ukus je neodređen ali ta hrana mi pomaže da mi se vrati snaga. Nakon dvadeset dana sposoban sam da hodam. Vučem se kao prebijen držeći se za metalne zidove. Prepješaćimo jednu veliku sobu od željeza prepunu krioniziranih tijela, leševa ili utvara; ulazimo u jednu bijelu laboratoriju. Dijana leži na jednom operacijskom stolu, gleda uvis, neosjećajna i nesposobna da se kreće. Jedan ispovjednik pojavljuje se pokraj nje i manevriše sa naoštrenim instrumentima. Sa jednom malom bušilicom odstranjuje dobar dio kostiju sa stražnjeg dijela lobanje, stavlja košćate prste na sluzavu površinu mozga. Stavljam se između Ispovjednika hirurga i Dijaninog tijela, pridižem Dijaninu otvorenu glavu.
“Previše je otišla tamo da bi se vratila unazad”, kaže ispovjednik vodič.
“Ne ! Ostavite je! Vratite je u život!”
“Ali ona će biti u životu, živiće u nama. Njen mozak će biti premješten u našu memoriju, radi se o jednoj velikoj novoj epohi: ona će se vratiti živa u kolektivnoj svijesti”.
Ispovjednik ispod fosforoscentne kapuljače ima Dijanino lice. Plave oči i kosa, pomiren i pokajan izraz tako tipičan za nju.
Gledam Dijanu na operacijskom stolu i njenog dvojnika pod kapuljačom ispovjednika. Podižem njeno tijelo sa kreveta. Deset ispovjednika sa Dijaninim licem okružuju me.
“Ne možeš zaustaviti vrijeme”, kažu sa njenim glasom. ”Mi smo vrijeme. Vječnost koja pokorava sve. Ne možeš uništiti pojedinačnost jer ona živi posredstvom tvog tijela. Mi ne radimo ništa protiv Čovjeka. Hoćemo samo da ga ojačamo”.
“Pogreb Čovjeka: to je savršenstvo tehnike? Krajnja surovost?”
“Čovjek je bio most. Mi smo ga sahranili u našoj memoriji. Sad smo jedno, ništa što bi ti mogao svesti na zlo i dobro. Nema surovosti u našim gestima, samo brojčani račun. Svijest nije pojedinac. Pojedinac je samo lažna emanacija svijesti. Mi smo svijest Jednoga povrh mnogih. U nama ideja se supstancijalizira ponavljanjem. Nećeš nikada naći jednog ispovjednika drugačijeg od drugih. Nećeš naći mnoštvo koje istovremeno nije i Jedno. Vi ste naučili mnoge stvari ali su bile nesavršene , trka ka spoznaji koštala vas je mnogih pretjerano velikih greški. Mi ne poznajemo greške niti distinkcije. Pojedinačnost je povezana sa nastajanjem ali postaje beskonačno ona sama i zato je zovemo Bitak”.
“Dijana ispod te kapuljače još uvijek postoji jedan dio tebe?”
“Ja sam mnoštvo, ja sam Dijana ali sam takođ naš otac i uskoro ću biti Mauro i Valerijo i svi nezaraženi koji su krionizirani i koji će biti vračeni u život i podvrgnuti operaciji. Moje lice je promjenjivo, moje tijelo je kolektivno. Pogreb Čovjeku služio je ovome: uništili smo slabost, krhkost i bolest. Ostani sa mnom Diogene u ime naše ljubavi, pusti da te operišu. Bićemo sjedinjeni zauvijek”.
“Ne ja odbijam sve to. Idem napolje, vani odavde”.
“Ti si lud, zar ne znaš šta ima tamo vani? Posljednjih deset godina temperatura je porasla i jedna epidemija vlada među nestalima. Gospodin Vrijema prvo je zarazio disajne kanale, zatim kardiovaskularni sistem minirajuću tako koheziju organske cijeline. Desilo se i ovdje u Sretnoj zemlji, sjećaš li se? Zamalo nismo izčezli. Ljudi imaju veče probleme, ne umiru jednom zauvijek nego njihova tijela budu izbrisana, postaju magla. Sjećašli se prepolovljenih? Naći ćeš njihove kosture vani i ništa više, grad 207 je evakuiran, u Palači svi su u kvaranteni. Vani nema života”.
Stišćem nepokretno tijelo operisane Dijane, i stavljam ga na ramena. Ispovjednici čitave Palače ne daju mi da prođem. Tražim jedan izlaz među njihovim tunikama i nađem se u jednom hodniku od čelika. Jedan ispovjednik sa Dijaninim licem čeka me na vrhu, gdje se nalaze jedna plava vrata i otvara mi ih. Vidim Filemona sa paukom violinom koji me beskrvan istražuje pogledom.
“Vrati se nazad Diogne, tamo vani nema života”.
Ispovjednik me slijedi, vodi me u jedan drugi hodnik. U prvoj sobi nalaze se krionizirana tijela malih dimenzija čiji je spol nejasan. Jedan veliki ekran na zidu projektuje slike biblioteke sa ljudima-riječnicima koji me gledaju i skandiraju značenje iste riječi: ”Smrt, imenica ženskog roda, prestanak vitalinih funkcija u čovjeku, životinji i u svakom drugom živom organizmu ili konstitutivni njegov dio: sa biološke tačke gledišta smrt se može smatrati kao iskorjenjenje tijelesne individualnosti, ne pojedinačnih dijelova od koje je sačinjena, koliko nužnih relacija između organa i funkcija; u odnosu na čovjeka i naročito u odnosu na presađivanje organa sa leševa donatora, razlikuje se biološka smrt, koju karakteriše nepovratno prestajanje svih vitalnih funkcija organizma, organa i ćelija od kojih je sastavljeno, od jedne kliničke (prividne) smrti u kojima suspenzija vitalnih funkcija organizma nije nepovratna, pošto je u tom slučaju organizam moguće podvrći rianimaciji; takva određenja izražavaju odvojene uslove od onih tako zvanih tačaka nepovratka koje se odnose na uspostavljanje prvih teških poremećaja nekog organa, naročito srca i mozga, čemu slijedi nepovratan poremećaj kompleksa vitalnih funkcija i na bazi kojih se potvrđuje jedna smrt”.
Ispovjednik me odvlaći odatle duž jednog hodnika u kojemu mogu da vidim moju mamu kako udara rukama o staklo.
“Ona je realna?”, pitam ispovjednika.
“Ona nije kriokonzervisana, ovdje je čitava, umrijeće kao ljudsko biće”.
“Mogu li je povesti sa sobom?”
“Ne”.
“Zašto?”
“Bilo bi nekorisno. Vani bi trajala manje od jednog minuta”.
“Čemu vam služi zatvorena ovdje?”
“Čekamo da se preobrati,svi se prije ili kasnije preobrate”.
“Na šta da se probrati?”
“Na besmrtnost”.
Na kraju Ispovjednik mi stavlja kažiprst na slijepoočnicu: ”Hoćeš zaista da vidiš šta ima vani?”.
“Da to želim ma kakve posljedice da budu”.
Pokazuje mi jednu pozadinu, jedan hodnik kojim se penje, zove telensor i napušta me. Ulazim sa nepokretnim tijelom druge Dijane, one koja je bila ljudsko biće, na ramenima. Silazim na prizemlje. Ispred mene vidim jednu veliku kapiju na kojoj su urezana lica prokletnika iz danteovog pakla, savijeni su jedni oko drugih i čupaju se za kosu i vape širom otvorenih usta. Otvorim.
Sunce mi ranjava oči kao igla, temperatuta je 57 stepeni, ne mogu da se krećem brzo, na ramenima imam Dijanu da otvorenom lobanjom.
Evo ih, leže na asfaltu, prepolovljeni: planine tijela oboljelih od cijanoze, modrice, sa prljavom odjećom i preplašenim očima, tamne izrasline na koži, neki već trunu, kao da su prošli ispod jedne sjekire. Smrde na raspadnuta tijela. Dok hodam moram da ih izbjegnem, neki nemaju ruke, neki oči ili glavu. Svud pustinja: oronuli neboderi, prazne ulice, spržena vegetacija, kao da je sve izgorilo u nekom velikom požaru. Slijedim glavnu ulicu i ispitujem teren nogama. Ovlaš dodirujem zid do jednog proširenja, sunce je u zenitu i Dijana mi se ćini sve teža na ramenima. Smrad je nepodnošljiv, sigurno se radilo o požaru, sve što dodirnem, zid, stabla, trotoar sve to sadrži tragove plamena.
Položim Dijanu na jedno izgoreno polje pšenice, lupnem je po licu ali ona se ne budi, ima otvorene prazne oči, iz otvorene lobanje siva masa curi i pada na pod vijugajući kao zmija. Uzmem njeno tijelo i vučem ga duž mrtvog pejzaža, slijedim pocrnjeli zid, opipavam cigle, idem na desno, zatim na lijevo. Na trenutke između zgrada nailazim na proširenja, trgove, stare vrtove uništene vatrom. Nakon jednog vrta cesta postaje strma i vidim jedno groblje maslina sa izgorenim granama kao nožice pauka, crna ispražnjena stabla. Dijana je izgubila težinu, zaljepljena za moju kožu postala je dio mene. Maslinjaci se umnožavaju i puteljak nije više vještački, postaje od kamenja i pijeska. Posrnem ali se odmah podignem , sad kad imam moje tijelo ne osjećam ga teškim. Mora da se ovako priprema za smrt , osjećaj lakoće, nemogućnost da se razlikuje tijelo od nekog drugog, i ovo drveće, ovo sunce koje žeže mora da su ovdje milenijima, ova otvorena zemlja nije ništa drugo nego svijet, naša duša, pucketanje vremena. Dijamantsko nebo pozeljenuje crno drveče, zrake obasjavaju mrtva stabla, sve je veča žega i sunce kao da hoće da eksplodira.
Najednom prestaju polja i počinje grad, ne vjerujem da sam bio u njemu ali mi izgleda da sam vijekovima bio njegov stanovnik, ne radi se o jednom mjestu nego o grobu tog mjesta. Hodam kilometre i kilometre, vidim samo ruševine, ostatke starih civilizacija, paganske hramove, katedrale zarasle u travu, polja trulog paradajza, mrtve masline sa osušenim granjem, korijenje svud . Ne znam više da li se nalazim u gradu 207 ili na nekom drugom mjestu sravnjenom sa zemljom i pokrivenom grobnom tišinom. Niti jedne životinje, jednog čovjeka, jednog Ispovjednika, ništa, prostrano beskrajno ništa koje sve prekriva. Izgorena stabla se razrjedjuju samo u blizini jednog znaka sa izgorenim natpisom, po zemlji suho kamenje, nema blata, svaki oblik vode je isušen velikom vručinom.
Moram napustiti Dijanino tijelo, polažem ga na jednu stolicu, sjedi mlitava dok je njena duša već postala dio kolektivne svijesti. Ko zna gdje je sada, gdje stoji jedna duša, možda u dijelu jednog mozga koji je presađen u jednu mašinu? U kojoj od jedanaest dimenzija? U kojim snovima i količinama? Šta će biti od njenog pamćenja? Šta će biti sa njenim osjećajima? Biće samo dio kolektivne svijesti? Životna linfa Ispovjednika? To je bila njena sudbina?
Dijetinje lice, crvene usne, rane na rukama. Želio sam je kao što se želi rijetki cvijet, jedna vrsta cvijeta koji nestaje, znam da neće više nikada biti moja Dijana, djevojka sa zmijskom kožom, i jubavnica, sestra, prijateljica i protivnik.
Hodam sam na kamenom puteljku, sunce zalazi iza grmlja u daljini, raspucava se, stiže noć i ja nastavljam da hodam dok me noge nose ali sam umoran, oslabljen i omršavljen, imam potrebubu da pijem, posrćem više puta i ustajem se. Znam da ne treba da se zaustavim, znam da ću opet pronaći život, civilizaciju, ljude i ne zaustavljam se iako oko mene nema ničega sem ruševina i mraka. Nema više ni grmlja, samo izgoreno drveče i počupano korijenje. Hodam još sedam kilometara i zaustavljam se da bih gledao posljednji sumrak. Veliki mrak.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXXXIII i XXXXIIII