Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXXIII
Samo zaustavljen primjećujem prostor u kojem se nalazim, ponovo vidim stepenice i vrata. Na pločniku svud unaokolo krpe, najvjerovatnije ostaci šalova i haljina. Sjednem na zemlju, umoran, ugnjavljen i izgubljen. Ove krpe su odjeća Sibillinih plesačica, ne vidim niti jednu, isparile su. Na zemlji svakojakih stvari, željezo, dijelići metalne mreže za krevete, dijelovi nepoznatih mašina, ruševine; pad je toliko ireverzibilan da je nemoguće dati tačnu analizu, nije moguće istovremeno vrijednovati jedan život i njegovo spoljašnje značenje. Zajedno sa osjećajem za prostor izgubio sam i osjećaj za vrijeme, van kategorija samo je ludilo istinito. Ko je Ispovjednik? Moj otac? Proizvod mog duha? Halucinacija? Postoji nešto što nije halucinacija? Na nekom mjestu postoji još uvijek sjećanje na mene i moju mamu na plaži Svetog Andreja, sa ribolovcima i čamcima koji se u sumrak vračaju na obalu. Zašto je moja mama izabrala da odbaci svijet? Zašto se odupirala progresu? Dok sam sjedio na zidiću ukrštenih noga govorila mi je: ”Sunce, nebo i more su božije tvorevine. Onaj ko želi da nam ih oduzme uništava božansko u nama”. I milovala me po licu. Šta je željela da uradim? Da je slijedim sve do smrti? Da budem toliko koherentan i neobradiv pa da odbacim Maurove interese i interse oca finansijskog akcionara? Nisam bio snažan kao što si željela mama. Zato sam te ubio. Istina je da ja nisam bio sposoban da budem niti jedna od dvije stvari, ni ambiciozan ni buntovnik, prihvatio sam život kao jednu presudu, suočio sam se bez vjere sa svim probama koje su mi postavljene, povio sam glavu pred komoditetom i ušutio je iditizmom i realnost me je ispljuvala vani, u ovaj imaginarni egzil u kojemu je svaka stvar istovremeno istinita i lažna i duh lebdi u kompletnoj nesigurnosti. Imam porebu za Dijanom, želim je naći, pričati sa njom, stezati je ovim slabim rukama i zatim umrijeti.
U prošlosti dao bih život samo da ličim na Maura, bio sam zavistan zbog toga što on nije bio patetičan, što je bio sposoban da se izuzme od ljubavi i da stvori veliko kraljevstvo bez da se muči pitanjima o sudbini drugih. Sad sam ostao sam i sjedim na ovom kliskom podu. Nemam više volje da otvorima nova vrata, ne interesuje me znati koje prevare sadrže. Htio bih srušiti ovu građevinu i izaći. Gledati mojim očima šta je ostalo od grada 207. Pomiriti se sa realnošću, naći je iznova. Znati gje su me odveli poslije hapšenja, gdje završava jedno tijelo koje ne sadrži svijest. Negiraju mi čak i razumjevanje. Moj horizont je uništen, demolirali su ga udarcima biča. Nisam u stanju ni znati na koga da se naljutim i koliko ću vremena morati provesti pritvoren u ovoj igri. Gdje prestaje moja mašta i počinje život drugih? Da li još uvijek ima nečega tamo vani? Koraci, uzbuđeni koraci i praznina. Neko se penje sa donjih spratova, neko dolazi iz ko zna koje dubine. Jedna sjenka raste na podu. Naslanja jednu ruku na zid.
“Diogene”, kaže zadihana.
Obučena je u jednu bijelu tuniku, ima kratku kosu, u rukama drži drugu tuniku i daje mi je. To je gospođa Gracija. Okreće mi leđa dok oblačim moje novo odijelo.
“Moramo ići”, kaže i čeka da budem spreman.
Uzme me za ruku.
“Gdje?”
“Na posljednji sprat gdje nas čeka Sibilla”.
“Nemam volje Gracija. Žao mi je”.
“Zašto? Čeka te mnogo vremena”.
“Prošlo je previše vremena i sad više ne znam ko sam”.
“Diogene, ne pričaj gluposti, ti si jedan nestali kao i ja”.
“Ostavi me ovdje, ili me izvuci odavde. Da li si sposobna? Ne vjerujem”.
Gracija nešto mrmlja, naslanja se na zid jer ima vrtoglavicu.
“Nije više kao u tvom sjećanju, dragi Diogene. Grad ne postoji više”.
“Postoji valjda nešto van ovog mjesta…”
“Sklonište. Sibilla hoće da te zaštiti , ovo mjesto je samo sklonište”.
“Sklonište od čega? Morao sam susresti ovdje apsurdne likove, obračunati se sa mojim ocem i njegovom utvarom. Ja nisam htio da živim sve ovo, nisam bio spreman, nisam imao sposobnosti”.
“Svi smo mi ovdje sreli naše utvare, misliš da su one opasnije od pustinje koja je vani?”
“Koje pustinje? Pokaži mi je. Ja više ne vjerujem ništa”.
Gracija me drži za ruku i vuče me, nemam volje da se krećem, opirem se čitavim tijelom, umoran sam od pitanja gdje je završio svijet, realnost od koje sam bježao, umoran sam od ove iluzije.
Ona nema dovoljno snage , tako je mršava. Padne licem na zemlju i slomiju joj se minđuše. Psuje. Kažem joj da sam siguran da će naći ljepše, ovdje sve je moguće ali ništa realno i zato neću napraviti niti koraka više.
“Mislim da si ti poludio”, kaže Gracija.
“Moguće,učinili su sve da poludim”.
“Ne želiš da vidiš Sibillu? Ne želiš da znaš istinu?”
“Ne postoji više istina. Progutala nas je fikcija”.
Sklupčam se, položim ruke na koljena i glavu na ruke. Gracija počinje da jeca ali sad ne podnosim njen plač, ne podnosim da se suočavam sa nečijim bolom, kad bi samo znala koliko je moje boli ostalo nesaslušano. Njeno malo košćato tijelo proteže se prema meni, grli me mada to ne želim baš kao što ne želim milosrđe koje osjeća prema meni.
XXXXIIII
Gracija odlama jedan komad zida i kroz pukotinu vidim imperij opasnih stepenica, dok ih gledam i mislim koliko sam ih puta prešao gore i dolje uhvati me tjeskoba. Ona izvlači iz lijevog džepa tunike ključeve koji zveckaju kao kovanice. Podiže glavu.
“Šta je to?”
“Ovo su ključevi zabranjenih vrata”.
“Kako to da ih imaš baš ti?”
“Dala mi ih je Sibilla, rekla mi je da udjem i da ih probudim”.
“Koga da probudiš?”
“Dođi sa mnom”.
Ustajem se sa poteškoćom, pomažem joj da proširi procjep, zid otpada kao da je od gipsa, mrvi se kao da nema nikakve konsistencije. Prelazimo na drugu stranu i sad nisam više siguran da poznajem ovo stepenište, na njemu ima nekih drugih procjepa, nemaju istu boju, sive su ali se radi o jednom bolesnom i hrapavom sivilu. Vidim drugi zid. Gracija mi pokazuje koliko je lako srušiti ga, toliko je tanak i krhak. Iza zida drugo stepenište.
“Htio si da vidiš šta ima poslije Sretne zemlje? Nema ništa van nje, samo ponavljanje”.
Zaustavljam se da procjenim koliko je duboka građevina, izgleda da se pruža u beskraj, to je fizički nemoguće.
Na stepenicama vidim opet krpe, komadiće drveta i ruševine. Jedan pastir sa Pirineja penje se sa donjeg sprata. Jedan snažan čovjek sa kolicima ga slijedi, pas uzima jednu krpu od pamuka i stavlja je u kolica, radi isto sa predmetima od željeza i ostacima ruševina.
“Jesi li ih ikad vidio? Skoro svi imaju ekološku svijest”, kaže Gracija.
“Ko?”
“Psi”.
Životinja i gospodar, nakon što su očistili stepenište, penju se na gornji sprat i ponavljaju istu makrofagsku aktivnost po čitavoj Sretnoj zemlji.
“Daj dođi sa mnom”, kaže Gracija.
Popnemo se jedan sprat, opet vrata. Ona otvori crna. Pred nam jedan bijeli hodnik na kojem je čitavom dužinom napisana jedna rečenica: ”Sa svim očima stvorenje vidi otvoreno, samo su naše oči okrenute unazad i poredane oko njega kao zamke oko njegovog slobodnog izlaska”.
Na kraju hodnika jedna čistina sa djetelinom i ljubičastim zumbulima, jedna porcija prirode ne toliko divlja koliko iskonska, sjećanje iz djetinjstva, isto onoliko nevjerovatno koliko i beskrajno prostranstvo jedne stare građevine i njenih spratova. Jedna grupa konja prestiže nas galopirajući i gubi se u prostoru koji odvaja livadu od ostatka prostorije, isparava. Prepješaćimo livadu i stižemo na jedan bijeli četvrtasti trg koji izgleda naslikan od De Chirica, na šanku jedne kafane napisano je fosforoscentnim slovima: ”Čisto recikliranje neuklonjenog smeća”.
Šanker je čovjek iztetoviran do očnih kapaka cvjetnim I poljskim motivima, izgleda kao jedna biljka, nema niti jedan centimetra slobodne kože i gleda nas tamnim očima, ima tanku bradu i iste tankve usne izbušene pribadačama.
“Želite li nešto?”, pita.
“Nemamo ni dinare ni bor”, kažem.
“Nema problema, mi služimo samo recikliranu robu, tako preživljava narod ovdje”.
“Šta znači reciklirana?”, kaže Gracija.
Čovjek vadi jedan sendvič umotan u providni papir, između dvije kriške crnog hljeba viri jedna zelenkasta mješavina koja ispušta vonj mljevenog mesa i mrkve.
“Ovo je jedna od mnogobrojnih kafana koja je uspjela da od nejestivog načini nešto jestivo”.
Čovjek odmotava sendvič i daje mi ga, smrad mljevenog mesa i mrkve je toliko žestog da mi dodje da povratim.
“Pretvorili smo smeće u hranu”.
“Koja odvratnost!”
“To je nešto najzdravije što možeš pojesti ovdje. Otpaci prolaze kroz pročišćivaće mikročestica i bivaju oslobođeni od otrovnih sastojaka”.
“Praktično šta ima unutra?”
“Ma, ne bih ti znao reči precizno, mogli bi biti dijelovi namještaja, prljave maramice, ostaci hrane, organski otpaci, ljudsko meso, plastika i staklo”.
“Ti bi ga pojeo?”
Tetovirani čovjek, iritiran, uzme sendvič i zagrize jednu polovinu. Ja i Gracija ga gledamo zaprepašćeni i htjeli bismo da nam objasni koji okus ima.
“Ima dobar ukus, ukus se dodaje vještački na kraju kad je materijal pročišćen. Ovaj ima ukus pečenog mesa”.
“Ima li još onih štampaćih mašina u četri dimenzije?”
“To su prevaziđene stvari. Danas dobri ljudi jedu samo recikliranu hranu. Besplatna je i ima je mnogo: to je neiscrpiv resurs”.
Ni ja ni Gracija ne želimo da probamo jelo Sretne zemlje, i zato idemo dalje u pravcu avenije.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII