Nihad Filipović
Najprije, izvinjenje na šokantnoj naslovnici uz ovaj kratak tekst. … Ali!
Poznata je i često se citira misao Miroslava Krleže: – Neka oprosti gospođa Europa, ali samo Bosna ima stećke … itd., ali, manje je poznato da veliki pisac nije imao baš posebno visoko mišljenje o južnoslavenskim plemenima ni s ove, ni s one strane Save i Drine. Jasno, kao “vojnik” partije, Jugoslaven i patriot, radio je i davao sve od sebe da u svijetu (Europi) mijenja negativnu sliku o Južnim Slavenima, što se u svijesti Europljana povlači, moguće još od Hegela i Marksa, (ako ne i još ranije), koji su južnoslavenske narode ili preciznije sve te male narode juga Europe, smatrali nehistorijskim i čija je sudbina stoga da budu asimilirani sa strane historijskih naroda. Pa je tako upravo na Krležin poticaj Jugoslavija u Parizu 1950. organizirala, za to vrijeme i jugo standard, izuzetno skupu izložbu Srednjovjekovna umjetnost Jugoslavije; organizacija te izložbe je bila na tragu ideje (opet Krležine) o potrebi mijenjanja predstave u jugoslavenskim narodima kao primitivnim i izvan europske kulture, a otuda iz tog duhovnog krležijanskog kvasca ide i izjava citirana na početku ovog kratkog krokija. Konačno i njegov rad na projektu Enciklopedija Jugoslavije je upravo na tom tragu.
Takav njegov uvid, nalaz i mišljenje, uz njegovo postojano ljevičarsko političko uvjerenje, njegov konformizam ili radije oportunizam, a vjerujem i strah (Krleža se nije odlikovao hrabrošću, niti je cijenio beZsmislena samožrtvujuća junačenja) – to su razlozi njegove podrške titoističkom projektu nakon 1945. Smatrao ga je emancipatorskim, smatrao ga je u neku ruku i svojim (konačno, nova vlast je bila na tragu i njegovih političkih uvjerenja). A da može bolje – može, ali nije vrijeme.
A navodi i ovu pikanteriju:
“Od njega sam čuo da su Banovci i Kordunaši iz jedinica bana Jelačića, kad su 1848. godine ušli u Beč, izbacivali po muzejima fetuse iz alkohola, jer u gradu nisu mogli naći drugog pića. A na objema stranama Une -na austrijskoj i na turskoj – bio je običaj kod naših ljudi da ližu krv kada zakolju protivnika”.
Imajući ovo u pameti (a mnoštvo je još detalja koji kompletiraju sliku o Krleži i njegovom odnosu prema režimu i Titu nakon 1945. godine), postaje jasnije odkud je pamet Krležinog kalibra, mogla pristajati uz sve Krive Drine titoizma, kojih je on mora, a smatram i jeste bio svjestan. Uostalom o tome ima i direktnih Krležinih svjedočenja.
Nego, ukoliko je istina ona o fetusima i alkoholu, pitam – da li su i ako uopće jesu, koliko su narodi i s ove i s one strane Une, Save i Drine, odmakli od mentalnog sklopa Jelačićevih vojnika što su u Beču 1848. izbacivali fetuse iz staklenki u kojima su bili potopljeni u alkohol i koji su nakon klanja lizali krv žrtve?