Nihad Filipović
(Izvadak iz romana Duša i tijelo, Dio I. Stege, Odjeljak 2. Buđenje, str. 179 – 187)
13.
Čudan je to fenomen: generacije i generacije teže nekom idealu, nekom zamišljenom dobru i kada ga osvoje, nakon što ga žive neko vrijeme, odtpočinje nivi ciklus; nove generacije, ne nalazeći odgovore na izazove novog vremena, kao da se okreću protiv ideala za koje su se borile generacije njihovih očeva i majki.
U Alijinoj memoriji trajno je ostao u sjećanju jedan detalj iz vremena njegovih studentskih dana. Opredjelio se za studij prava. Osim da ga zanima arheologija, za koju tada u Sarajevu nije postojala katedra, nije pravo znao u tim godinama šta želi studirati. Volio je knjigu. Nema šta nije čitao, od stripova, preko ljubavnih limunada, književne i erotske beletristike, filosofskih, historijskih i socioloških studija…
Ipak, nije imao jasnu predstavu šta želi studirati, čime bi se želio baviti profesionalno. No to je već za neku drugu pripovijest: mladi ljudi su poput lijepo upakovanog neotvorenog poklona; nikada ne znamo šta je unutra, dok poklon ne odpakujemo.
Tek, završio je na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Impozantna zgrada sa kitnjastim pročeljem i ogromnim ulaznim vratima, izgledala mu je moćno poput propale Austo-Ugarske imerije koja ju je izgradila na tom mjestu. Kročivši unutra međutim, znao je, da je potrefio u centar njegovog nedešifriranog interesa.
No da ne bih nepotrebno razvlačio i tanjio pažnju čitalaca, skratiću ovdje; jedna od disciplina koja se izučavala na katedrama prava u vremenu Alijinog studija, bila je nacionalna historija Jugoslavije. (Bosna tada službeno, uopće nije figurirala kao subjekt nacionalnog interesa. Sem nadetničkog jugoslavenskog, svaki drugi nacionalizam, posebno u etnički miješanoj Bosni, bio je predmet pravne inkriminacije.)
Jasno, nacionalizmi, budući organski vezani uz konstrukt nacije, pritajeni su i dalje živjeli pod jugoslavenskom maskom, naročito dominirajući srbski i prateći hrvatski, kako će kasniji razvoj događaja, posebno u eksploziji rata u Hrvatskoj i Bosni 1990-ih, nedvojbeno demonstrirati; ali u to vrijeme, ljudi su vjerovali ili željeli vjerovati da je nacionalizam stvar prošlosti koja se neće vraćati.
Učiona je bila puna studenata. Profesor je govorio o Prvom svjetskom ratu, uzrocima izbijanja tog svjetskog sukoba, govorio je o Sarajevskom atentatu, o Gavrilu Principu i Mladoj Bosni, o nacionalnom žrtvovanju, o terorizma i šta jeste i šta nije terorizam. A onda je profesor, želeći studente animirati i uvući u konverzaciju, postavio pitanje: Šta je Principov akt značio? Da li je to bila žrtva za opće dobro ili je to bila mladalačka nepromišljenost jednog idealiste koja ga je na koncu stajala glave?
Alija se prvi javio i kazao:
– Druže profesore ja mislim da je to bio akt terorizma. Ako taj akt sagledavamo u okvirima jugoslavenske ideje koja je od Ilirskog pokreta na ovamo osvajala imaginaciju naši najumnijih ljudi, onda je to moguće tumačiti kao patriotski akt. Ali, to ne mijenja činjenicu da je Princip uzeo pravo u svoje ruke. Država je organizacija sa monopolom sile. Država i postoji da bi se sila izvukla izpod zakona džungle i predala u ruke pravno uređenog društva. Austro-Ugarska je bila pravna monarhija i nije bilo nikakvog stvarnog razloga za Principov akt nasilja. Ja mislim da je to bio teroristički čin.
Zaustio je da još kaže nešto, ali ga je tu profesor prekinuo. Kazao je:
– Sjedite kolega, sjedite. Gavrilo je svakako bio hrabar, ali mu je moguće manjkalo mudrosti. Vi kolega imate takođe hrabrosti, ali vam definitivno manjka oprezne mudrosti.
I ako mislite cijenjeni čitaoci, da se na tome zavšilo, griješite. Jer nije. Od tog momenta Alija je postao predmet interesa jugoslavenske policije. Imao je i jedno privođenje na tzv. informatovni razgovor. Ozbiljno su ga upozorili: biva u njegovom je interesu da se kloni nepotrebnog politiziranja.
Nije razumio koje i kakvo politiziranje? Šta je uopće politiziranje: saopćavanje osobnog mišljenja o javnim stvarima u oratorskom nadmetanju u institucijama nauke i kulture? Ali shvatio je, ukoliko želi privesti studij kraju, jezik mora držati za zubima i ne očitovati sobstveno mišljenje, sve dok nije siguran da je to i mišljenje većine; i još važnije, da je takvo mišljenje partijska politika.
Ilustracija preuzeta sa www.novi.ba
14.
Europa je te 1914. je bila civilizirani, u mnogostrukom smislu, društveno i pravno jednoobrazno uređen entitet. Sve europske države tog vremena, sem francuske republike i švicarske konfederacije, bile su ustavne monarhije. Čovjek je mogao putovati uzduž i poprijeko dobrog dijela kontinenta, bez pasoša. Mogao se skrasiti u stranoj zemlji, mogao je tamo tražiti posla ili tek putovati iz znatiželje, dokoličariti i odmarati – i bez nekih posebnih zakonskih formalnosti, izuzev, moguće nekih zdravstvenih provjera.
Manje više svuda u takvoj Europi, čovjek je mogao biti siguran u razuman i fer tretman u sudskom postupku. Niko nije ubijan iz razloga njegovog vjerskog ili političkog uvjerenja. Nikom državnim nasiljem nije otimana njegova zakonito stečena imovina.
I manje-više svugdje u takvoj Europi je ponešto učinjeno na limitiranju siromaštva. Radnici su postajali sve osvješćeniji u zahtjevima za pravičnije učešće radničke klase u raspodjeli nacionalnog viška vrijednosti, a socijalističke partije, preko koji je radništvo artikuliralo zahtjeve društvu, su postojale u svim zemljama i uglavnom bile zastupljene i u parlametima.
– Ta zar nije tako Filipe, kaza mi mlađi kolega Alija, kada smo se tu veče našli u disko klubu u Centru mladih na Skenderiji? Bošnjačka aristokracija, ono što je od nje ostalo nakon pehlivanstva Ali-paše Rizvanbegovića od Stoca i Osmanskog slamanja bošnjačke bune i autonomaškog zahtjeva pobunjenika pod vođstvom Husein-kapetana Gradašćevića 1834, zabrinuta za svoje dobro, (koje se, naravno, povijesno uvijek izčitava kao dobro domovine – jer doma nema bez domaćina, ali je uvijek i pitanje osobne ambicije i interesa), nanovo podiže narod na odpor austrougarskoj okupaciji njihove zemlje; no bivaju poraženi, a aristokracija, shvatajući da nova vlast ne ugrožava Božije načelo i njegovo upražnjavanje u njihovoj Bosni, a ni njihov imetak, uviđajući prednosti novog vremena, za njih osobno i za domovinu, osjećajući se sigurnim u novopromoviranom kolonijalnom ustroju, pod jakom carskom rukom gospodara u Wieni, povija šiju, podložuje se carstvu i prihvata novo, a narodu prenosi poruku Knjige: Svaka vlast je od Boga. Tako Bosni i njenim ljudima, za slijedećih četrdesetak godina osiguraše mir, društveni napredak i priključak na tokove europske moderne duhovnosti.
I onda se pojavi Gavrilo, uzme pravo u svoje ruke, ubije naslijednika krune koja je Bosni otvorila europska vrata i time zaustavi sav taj pozitivan tok i uvuče Bosnu i narod u svjetski rat. A profesor nas podučava da je to dobro i da je Gavrlo heroj, u jednom dahu, sa strašću rudara što je duboko dole u rudniku kopajući, pronašao trag zlatne „žice“, završi Alija njegovu historijsku tiradu.
– Da, ali pazi, bez Gavrila ne bi imali ovo šta danas imamo, rekoh i pri tom, naslonjen na šank, gledajući ga odozdo ispod oka, namignem.
– Ti mora da se šališ, upitno će Alija?
– Čuj, šalio, ne šalio, pametno bi bilo jezik za zube. I sve u svoje vrijeme.
15.
Poveznica: Mali ljudi
Na tragu ideja Ilirskog pokreta, koji u konačnici prevrće na maglovitu i opijajuću ideju južnoslavenskog ujedinjenja, javljaju se velikosrbski Crnorukaši u Srbiji i Gavrilo Princip i drugovi Mladobosanci u Bosni; te na Vidovdan 1914, ubije Gavrilo u Sarajevu prestolonasljednika K.u.K. monarhije, koja je istina okupirala 1878. i potom anketirala Bosnu 1908, ali, historijska distanca je tu nepristran sudac – ta je carevina donijela i znakovit civilizacijski proboj, uključila Bosnu u opisani europski entitet i ustrojila pravnu državu na razini europske moderne političke svijesti tog vremena, otvarajući tako, po prvi put u povijesti Bosne, i s ove distance kazujući, čini se na vrijeme, vrata društvene slobode i moderno razumijevanog demokratskog ustroja društva.
Lijevo, Vasa Čubrilović i Gavrilo Princip, nakon hapšenja 28. 6. 1914.
Povlačeći obarač pištolja na prestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije, nadvojvodu Ferdinanda, Princip je de facto povukao obarač Prvog svjetskog rata, a onda i drugog, kojeg ne bi bilo bez prvog. Jasno, rata ne bi bilo, da velike sile u vremenu nisu, svaka iz nekih svojih razloga, inklinirale ka takvom raspletu sukoba koji se zametnuo Princpovim povlačenjem okidača.
Ali ostaje činjenica: lavina je pokrenuta Principovim pucnjima u Sarajevu, na Vidovdan 1914; i to mi je prenio mlađi kolega Alija u onom razgovoru u disku klubu Doma mladih na Skenderiji one večeri kada smo u razgovoru vrtili Gavrila i Alijinu „zgodu“ sa policijskim privođenjem. Kazao je:
– Nije li taj njegov čin, koliko, eto neka je i hrabar, ali je svakako bezuman, a jednovremeno i proračunato slavohlepan i sebičan. Ta on je znao da boluje od, u tom vremenu, smrtonosne bolesti tuberkuloze. Znao je da neće dugo poživjeti. I onda, u višem interesu … Hmm. Viši interes! Kako, u ime Boga pravednoga, kako je moguće tragati za „višim interesom“ ubijajući trudnu ženu i njenog supruga. Ničim izazvan. Što narod kaže – iz čista mira. I Bože svemogući, takav, nakon takvog čina, da uđe u historiju upisan u Knjigu pravednika! Aman. U Knjigu mučenika – može biti. Ali nikako u Knjigu pravednika. Pitam se samo, da li je ikada, makar poslije, tamo u zatvoru u Therezienstadtu, umirući, osjetio grižnju savjesti?
16.
Stotinu godina nakon tih pucnjeva koji su svijet uvukli u katastrofu kojekakvih kolektivističkih narativa i ideoloških paradigmi, a Principovu rodnu Bosnu i njen većinski bošnjački narod zamalo u nestanak, pitanje je isto: Šta je Principov akt značio onda i šta znači danas? Da li je to bio akt hrabrosti, herojstva čak ili brutalni akt terorističkog nasilja?
I kako onda, tako i danas, Bosanci lutaju i po etničkim linijama razgraničenja faktualnog od imaginarnog, traže odgovore, pa je za Srbe, i za dio Bošnjaka, Princip junak nad junacima iako je, prema službenim srbskim referencama u Prvom svjetskom ratu, pokrenutom Principovim pucnjevima u Sarajevu 1914, ubijeno preko milion Srba (što je vjerovatno pretjerana cifra, ali svejedno, pobijeno ih je na stotine hiljada; za Bošnjake nema podataka, jer to je narod što, hem slabo pamti, hem još slabije broji, te cijelo jedno stoljeće evo, šta radi, samo srlja u povijesnoj matici, pa u kakvo god ga novo vrijeme matica izbacila); a za onaj drugi dio Bošnjake i listom za Hrvate, Princip je pak, bio i ostao terorista, koji je historijski tok za slijedećih stotinu godina usmjerio u pravcu nadolazećih teških vremena za Bosnu i njene ljude, gdje se tvore i raztvaraju – Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, jugoslavenski titoistički eksperiment, e da bi se sve završilo kako je i krenulo: ratom 1992. i bosanskom težnjom da se vrati k Europi, odakle ju je Princip iztjerao pucanjevima na Vidovdan 1914.
Oni što misle da povijest stvaraju pojedinici, previđaju ulogu tzv. malog čovjeka u povijesti. Povijest jeste almanah kraljeva, kraljica, aristokracije, plemenitaša, velikaša, vitezova, oficira i njihovih bitki. Ali sve to je ništa, sve je to – i dobro i zlo što historija proizvodi, neizvodljivo bez malog čovjeka, njegovog predavanja, njegovog entuzijazma i strasti.
Ideje oblikuju svako vrijeme. Velikaši pokreću i orkestriraju točak vremena. Ali, mali ljudi ga tvore.
Gavrilo je egzamplaran primjer i potvrda tog pravila: mali čovjek kojeg je hir matice povijesti izbacio u jednom trenutku na površinu, samo da bi ga potom, ponovo bacio na dno. Sve nakon njegovih pucnjeva je bilo orkestracija velikaša i entuzijazam, želja, zanos i strast malog čovjeka.