BOSANSKI BOG MARX

Danijal Hadžović 

Karl Marx jedan je od najutjecajnijih filozofa koji su ikad živjeli. Uistinu, rijetko koji autor i teoretičar je svojim idejama uspio dirnuti u srca tolikog broja ljudi, ostvariti takav utjecaj na svjetsku historiju i u tolikoj mjeri oblikovati razmišljanje i kretanje ljudskog društva. No ono što je u svemu posebno frapantno je da je i pored sveg utjecaja na historiju rijetko koji mislilac bio toliko u krivu.

Marxove teorije, analize i predviđanja po pitanju kapitalizma i razvoja društva su se još za njegovog života počela pokazivati redom pogrešnim. Marx je tako, između ostalog, predviđao da će dolaziti do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih te da će potonji, personificirani u obespravljenoj radničkoj klasi, se početi suočavati sa sve nižim standardom kako se bogatstvo u sve većoj mjeri bude koncentrisalo u rukama vladajućih kapitalista. U stvarnosti, još dok je Marx pisao i djelovao počelo se dešavati potpuno suprotno: standard radnika postao je sve veći, a time i njihovo nezadovoljstvo manje.

Marx je predviđao da će razvoj mašina i tehnologije kao zamjena za fizički rad dovoditi do sve veće nezaposlenosti. Desilo se suprotno: razvoj tehnologije zapravo je omogućio veću produktivnost i ulaganje novostvorenog kapitala u nova i kvalitetnija radna mjesta, što je dovelo do kontinuiranog rasta, a ne pada zaposlenosti.

I samo mjesto i vrijeme revolucije Marx je potpuno promašio. Marx je predvidio da će se socijalistička revolucija kao korak ka uspostavi, po njemu, narednog koraka u razvoju društva, naprednijeg i humanijeg društveno-ekonomskog sistema, se desiti u industrijski najrazvijenijim državama, što su u ovom slučaju trebale biti Njemačka ili Velika Britanija. Umjesto toga, revolucija se na kraju desila u ruralnoj Rusiji u kojoj je industrijska proizvodnja bila na krajnje niskom nivou, a radnička klasa duboka manjina u odnosu na agrarnu populaciju.

Ipak, najkrupnija Marxova greška bila je radna teorija vrijednosti. Iako se nije radilo o njegovoj orginalnoj ideji, nego teoriji preuzetoj od klasičnih ekonomista Adama Smitha i Davida Ricarda, ona predstavlja temelj kompletne Marxove teorije.

Po radnoj teoriji vrijednosti određeni proizvod vrijedi onoliko koliko je rada potrebno utrošiti u njegovu proizvodnju. Ako jedan artikal vrijedi 1, a drugi 10 KM, razlog po Marxu je što proizvodnja potonjeg zahtijeva deset puta više vremena. Recimo da se određeni proizvod prodaje za 35 KM. Pretpostavimo da se za proizvodnju tog proizvoda mora koristiti mašina koja košta 20 KM i da se radniku koji radi za tom mašinom isplaćuje 5 KM. Ukupni početni troškovi proizvodnje su 25 KM, no gdje u svemu tome nestaje onih 10 KM? Po Marxu, tih 10 KM su zapravo “višak vrijednosti” koje je radnik proizveo kao rezultat svog utrošenog rada, a koje je kapitalist prisvojio sebi. Drugim riječima, vrijednost proizvoda leži u radu koji je radnik utrošio na njega, ali radnik uvijek dobija kao naknadu u plati manju vrijednost od one koju je on stvarno proizveo, dok kapitalist vrši svojevrsnu krađu, odnosno prisvaja plodove njegovog rada. Iz ovog slijedi zaključak da kapitalisti zapravo vrše grubu eksploataciju svojih radnika i da je to zakon kapitalističke proizvodnje.

Ovu teoriju ekonomska nauka pobila je još dok je Marx bio živ.

Koliko god da radnik treba poslodavcu za proizvodnju, toliko i poslodavac treba radniku. Jer da bi radnik uopšte i mogao nešto proizvesti i od toga zaraditi svoju platu, neko mu prethodno mora pored već spomenutih mašina koje je Marx uzimao u obzir, obezbijediti i čitav niz drugih faktora – od početnog kapitala za uopšte pokretanje proizvodnje preko distribucije, marketinga, itd.. No ni to samo po sebi ne bi bio garant da ćete od te proizvodnje ostvariti ikakvu dobit kao kapitalist. I kad obavite sve te korake, ko vam garantuje da će vaš proizvod iko kupiti? I po kojoj cijeni? Hoće li vam primjerice danas, u doba usb stikova i Netflixa, vrijednost VHS kaseta odrediti količina rada koja će radnicima trebati da ih proizvodu ili vi od početka, zajedno s radnicima, učestvujete u poslovnom poduhvatu koji je osuđen na propast?

Šta dakle onda određuje vrijednost proizvoda?

Odgovor se nameće sam po sebi, a teorija subjektivne vrijednosti s kraja 19. stoljeća razriješila je nedoumice.

Neki proizvod, ukratko, vrijedi onoliko koliko je neko na tržištu spreman da plati za njega!

Vi kao kapitalist koji organizujete posao svakako morate voditi računa da ukupni troškovi koji su vam potrebni za njegovo stvaranje budu manji od cijene koju će ljudi u konačnici biti spremni da plate za njega, jer vam u suprotnom sama proizvodnja nije održiva. No, niko vam ne garantuje uspjeh.

Ovaj princip još detaljnije je razradio austrijski ekonomist Carl Menger s teorijom granične korisnosti, koja kaže da granična korisnost dobra opada dok se količina potrošenog dobra povećava (npr. dodatna kugla sladoleda ne donosi jednako zadovoljstvo kao i prva). Potrošači raspodjeljuju svoje ograničene dohotke tako da postignu najveće zadovoljstvo ili korisnost. Da bi maksimirao korisnost, potrošač mora izjednačiti granične korisnosti posljednje marke potrošene za bilo koje dobro.

U konačnici potrošači su ti koji određuju cijenu proizvoda ili usluge a ne proizvođač koji se tim potrebama mora na najbolji način prilagoditi, a novac utrošen na rad koji je bio potreban za stvaranje toga tek je jedan mali segment u čitavom procesu.

Ako je Marx pogriješio u teoriji, djelovanje njegovih ideja u praksi je tek pogubno bilo. Svaki pokušaj interpretiranja Marxove filozofije u praksu, od Sovjetske Rusije preko Kambodže do posljednjih godina i Venecuele imao je fatalne rezultate. Nepogrešivo bi dovodio do siromaštva, urušavanja ekonomije, čak i gladi, ali najčešće i diktature i tiranije, te su različiti režimi koji su se u 20. stoljeću pozivali na Marxa iza sebe ostavili zastrašujuću brojku od oko 100 miliona ljudskih žrtava.

Kraj ovog stoljeća označio je i kraj iluzija da je na Marxovim idejama moguće graditi društvo.

Iako i danas u svijetu postoje određeni poznati i popularni marksisti, u ozbiljnoj nauci, posebno onoj ekonomskoj, Marx je odavno već odbačen kao teoretičar.

Njegove teorije su pobijene, a praksa primjene njegovih ideja iza sebe je ostavila katastrofu epskih razmjera. U razvijenom svijetu, dakako, danas traju žestoke rasprave oko toga koji model kapitalizma bi trebalo slijediti i da li bi stvari u većoj mjeri trebalo prepuštati državi ili tržištu. Ipak, rijetko ko razuman danas ozbiljno razmatra slijeđenje Marxovih recepata i ideja za popravljanje bilo čega, uključujući i samu Komunističku partiju Kine koja je upravo odbacivanjem komunističke dogme i uvođenjem tržišne ekonomije i privatnog vlasništva ovoj zemlji omogućila rekordne stope rasta nakon desetljeća bijede i propadanja pod planskom ekonomijom.

MARX JE ŽIV, EVO GA U BOSNI

Ipak, postoji jedno mjesto u kojoj su Marxove ideje žive i zdrave. To mjesto zove se Bosna i Hercegovina.

S izuzetkom ekonomskih fakulteta i ekonomista među kojima je danas vrlo teško naći otvorene marksiste, na društvenim fakultetima širom Bosne i Hercegovine ni danas vjerovatno nema popularnijeg i utjecajnijeg mislioca nego što je to Marx. Tako je 2018. u čast 200. godišnjice rođenja Karla Marxa,  uz učešće bh. profesorske elite i uz poreski novac koji je izdvojila Vlada Federacije BiH,  organizovan simpozij „Marx poslije Marxa“, na kojem su govornici redom sipali hvalospjeve i riječi divljenja na račun umrlo njemačkog autora.

Tom prilikom Spahija Kozlić s Pravnog fakulteta u Zenici istakao je da je Marx  „jedan od najintrigantnijih i najizazovnijih mislilaca“, dok je Anita Lucić sa Filozofskog fakulteta u Splitu poručila da odgovore za probleme današnjeg čovječanstva trebamo potražiti u Marxu.

Asimu Mujkiću, utjecajnom profesoru na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Marx je izvor citata i rješenje za svaki mogući problem bh. društva, od visokog obrazovanja do njemu posebno omiljene borbe protiv „etnonacionalizma“, koji je za Mujkića pozivajući se na Marxa „uspješno predstavljen kao opći interes svih, s ciljem očuvanja i legitimacije vladajućih pozicija nekolicine“.

Enver Kazaz, još jedan utjecajni profesor, politički analitičar s doktoratom iz komporativne književnosti i kroz godine savjetnik niza političkih stranaka, od SDA preko Naše stranke do SDP-a, javno se deklariše kao „neomarksist“. I to po nacionalnosti.

Deklarisani marksist je bio i vjerovatno najpopularniji sarajevski profesor novije generacije, pokojni Zdravko Grebo. Deklarisani marksisti su i sarajevski profesori Esad Zgodić, Gajo Sekulić, tuzlanski Vedad Pašić, Zlatan Begić kao i još čitav niz profesora na političkim naukama, pravnim, filozofskim, čak i prirodno-matematičkim fakultetima širom države.

Marksistička retorika i borba protiv kapitalizma popularna je i u književnosti, umjetnosti, popularnoj kulturi…. Veliki poštovalac i sljedbenik Marxa je proslavljeni pozorišni režiser Dino Mustafić. Također i Feđa Isović, autor najpopularnije postdejtonske bh. serije „Lud, zbunjen, normalan“ čiji je glavni lik zagriženi komunist, izjašnjava se kao marksist kojem je omiljeno djelo „Kapital“. Marx je u srcu i ekipi iz Dubioze kolektiva, velikim kritičarima konzumerističkog društva i vjerovatno najkomercijalnijem domaćem bendu još od Bijelog dugmeta.

Marx je popularan i u nevladinom sektoru, pa je tako postalo uobičajeno da se novcem zapadnih organizacija finansiraju manifestacije poput “Otvoreni univerzitet” ili “Antikapitalistički festival” gdje se misleća ljevičarska imena okupljaju da raspredaju o starim-novim socijalističkim alternativama za kapitalizam, dok su svojevremeno organizacije poput pokreta “Dosta” ili JOSD-a uz neskrivenu medijsku podršku, s manje ili više uspjeha nastojali mlađariju izvlačiti na ulice da provodi revolucije.

Marx je, dakako, omiljen i u bh. izdavaštvu pa se, pored kontinuiranih doštampavanja njegovih dijela, u knjižarama mogu naći svi bitniji savremeni radikalno lijevi autori inspirisani njegovom mišlju: od Davida Harveya preko Slavoja Žižeka do Naomi Klein. S druge strane od primjerice velikana klasično liberalne misli poput Friedricha Hayeka, Miltona Friedmanaili Ludwiga Misesa sve do unazad 3-4 godine i  početka djelovanja organizacija poput Liberalnog foruma ili Udruženja “Multi”, nije bila prevedena niti jedna jedina knjiga na naš jezik!

Naravno, Marxove ideje šire i novinari-marksisti ili samo simpatizeri u mnogobrojnim televizijskim, internet i štampanim medijima koji, osim što promovišu sve gore navedene, također se brinu i da Marxove ideje ostanu žive i zdrave usmjeravajući pažnju javnosti na dnevnoj osnovi na pošasti “diktature kapitala”, privatizacije, bankarskog sektora, domaćih poslodavaca, američkih imperijalističkih ratova vođenih zbog interesa korporacija, enormnih socijalnih razlika…

Marksisti i marksizam prisutni su, trebali to spominjati, i u političkim strankama.

Mnoge stranke imaju deklarirane marksiste kao svoje članove ili marksističke intelektualce kao svoje savjetnike. Da stvar bude gora, djelovanje marksista nije ograničeno samo na stranke koje ističu socijaldemokratiju ili socijalizam kao svoje ideološko opredjeljenje. I u strankama koje sebe nazivaju liberalnim ili socio-liberalnim, vrata ljudima marksovog mišljenja širom su otvorena. Tako je svojevremeno u Liberalno demokratskoj stranci jedan od ideologa bio pomenuti Asim Mujkić. Kroz Našu stranku, koja sebe brendira kao socijalno liberalnu, u međuvremenu je prodefilovao čitav niz radikalnih ljevičara, od Kaza preko Mustafića do novinara marksiste  Amera Tikveše, koji je danas jedan od ideologa ove stranke.

SDP BiH u svom posljednjem programu se na više mjesta poziva na Marxovo učenje kao svoju vodilju i njegove zaključke o prirodi kapitalizma. I osnivač ove stranke, rahmetli Nijaz Duraković, koji se u socijalizmu kao profesor i politički radnik  bavio upravo pisanjem marksističkih pamfleta, i godinama nakon što je odlučio Savez komunista BiH preimenovati u Socijaldemokratsku partiju nastavio se deklarisati i nastupati kao marksista. 

Krupan problem u ovome je, međutim, što socijaldemokrati nisu marksisti. Dapače, već više od stoljeća su im oštro suprotstavljeni.

Podjela socijalističkog pokreta na socijaldemokrate i komuniste nastala je upravo oko neslaganja s Marxovim predloženim metodama i rješenjima. I jedni i drugi su težili socijalizmu, no za razliku od komunista koji su smatrali da je demokratija samo oruđe manipulacije u rukama vladajuće buržoarske klase koju treba zamijeniti diktaturom proletarijata, socijaldemokrati su u konačnici odbacili revolucionarno nasilje i krvoproliće te težili izgradnji socijalizma kroz evolutivni demokratski proces, usvajanje zakona i promjenu ukupne društvene klime. Kada se u eksperimentu Sovjetskog saveza potom uspostavilo da planska ekonomija ne bilježi sjajne rezultate, da ne spominjemo tek pitanje ljudskih sloboda i prava, socijaldemokrati su se, posebno u godinama nakon Drugog svjetskog rata, počeli masovno okretati tržišnoj ekonomiji, tačnije njenom kejnzijanskom modelu kombinacije privatnog vlasništva i tržišne privrede sa značajnim državnim intervencijama i  prerapsodjelom bogatstva. Kada je pak i ovaj model tokom sedamdesetih došao u krizu, a Margaret Thatcher i Ronald Reagan svojim liberalnim reformama uspjeli revitalizovati ekonomije svojih zemalja i pružiti primjer i drugim državama, novi socijaldemokrati prave još jedan krupan korak “na desno” prihvatujući koncept “trećeg puta” koji nastoji ekonomiju slobodnog tržišta poduprijeti adekvatnom socijalnom zaštitom za ugrožene. Iako je nakon ekonomske krize 2008. došlo do propitivanja (neo)liberalnog ekonomskog modela i pojave nešto radikalnijih protagonista na lijevoj političkoj sceni, činjenica je da većina socijaldemokratskih stranaka i dalje nastoji pronaći najbolji balans između tržišta i države.

Ipak, sva ova ideološka strujanja i tektonske promjene na svjetskog političkoj sceni do SDP-a jedva da su stizala, te je ova partija u idejnom smislu, onoliko koliko se idejama uopšte bavila (a to je vrlo malo), ostala dosljedna narativima i svjetonazorima naslijeđenim još iz bivšeg sistema.

Kada biste, među današnjim članstvom SDP-a, postavili pitanje da li od teoretičara preferiraju Karla Marxa ili socijaldemokratu Anthony Giddensa, velika većina bi vjerovatno tipovala na prvog, dok za drugog najvjerovatnije nisu ni čuli.

DEJTONSKA KOMUNISTIČKA REVOLUCIJA

Govoreći o marxovom učenju, ekonomski nobelovac i šampion “miješanog modela” između državnog intervencionizma i tržišne ekonomije, John Maynard Keynesa je ustvrdio:

“Marksov socijalizam mora uvijek ostati upozorenje  historičarima mišljenja – kako je doktrina toliko nelogična i tako dosadna mogla imati tako snažan i trajan utjecaj na umove ljudi, i kroz njih, događaje povijesti”.

U kontekstu BiH ovu misao možemo preformulisati u:

“Marksov socijalizam predstavlja ozbiljno upozorenje i pitanje  – kako je doktrina toliko nelogična, tako dosadna, naučno pobijena i sramotno kompromitovana u praksi, i decenijama nakon pada Berlinskog zida nastavila da ima snažan i trajan utjecaj na umove ljudi i dominira intelektualnim i društvenim životom u BiH”.

Odgovor na ovo pitanje možda leži u samim temeljima intelektualnog i akademskog života u BiH.

Svoj prvi Univerzitet, onaj sarajevski, Bosna i Hercegovina dobila je tek 1949. u jeku gradnje “socijalističkog društva” u novoj Jugoslaviji. Za razliku od drugih jugoslovenskih centara poput Zagreba ili Beograda,  predkomomunistička i predmarksistička intelektualna tradicija u BiH bila je vrlo slaba. To je dalje značilo otvorene ruke za novu komunističku vlast da kompletan intelektualni život u BiH oblikuje u skladu sa vladajućom doktrinom.

Desetine “društvenih radnika”, “poštene inteligencije”, profesora, novinara, političara, umjetnika, izdavača, školovani su upravo na doktrini marksizma i profesionalno obučeni da je dalje šire i zagovaraju. Doktoriralo se, masovno, na temama tipa “Filozofski razvoj Lenjina i problem orijentacije savremene filozofije“, kroz kulturu se promovisala vladajuća ideologija, izdavala se literatura koja je trebala da potvrdi tačnost vladajuće doktrine… Zastupati drugačije ideje ili uspostavu nekog drugog sistema, ne samo da je bilo nepoželjno, nego je stvaralo i opasnost od potencijalnog sunčanja na Golom otoku.

Za razliku od drugih istočnoevropskih država gdje su po rušenju Berlinskog zida antikomunisti srušili komuniste, ovdje je stvar tekla malo drugačije. Ovdje su se najprije komunisti sami unutar sebe urušili po nacionalnim linijima, a alternativa je došla u nacionalnim pokretima. Ovi pokreti i nisu toliko bili posvećeni stvaranju istinske društveno-ekonomske alternative postojećem socijalizmu, koliko zaokruživanju nacionalnog prostora u političke entitete i povratku „starim tradicijama“. Štaviše, mnogi pojedinci obrazovani na markističkim principima i narativima pohrlili su u ove pokrete radi pronalska vlastitog mjesta pod suncem u novom sistemu.

Nakon rata, BiH je tranziciju dočekala s jedinom dominantnom intelektualnom elitom koju je imala – onom marksističkom.

Marksisti, dakako, nisu bili posvećeni traženju načina kako BiH u novim okolnostima globalnog liberalnog kapitalizma da nađe svoju stratešku prednost i poluči uspjeh. Umjesto toga, oko sebe su tražili dokaze zašto takav sistem ne valja i zašto mu se treba oduprijeti. Kriminalna privatizacija i masovna pljačka društvene imovine, bijeda, haos, nezaposlenost i bezvlašće u koje je zemlja upala, davali su im za pravo.

Poticano je čuvanje najvećih kompanija u državnom vlasništvu, održavanje visokog javnog sektora, velike države koja o pojedincu brine „od kolijevke do groba“, što većih socijalnih davanja, privilegija iz bivšeg sistema, itd…

Stvarala se percepcija da je privatizacija sama po sebi zlo, da se firme moraju čuvati u državnom vlasništvu, da je poduzetnik po automatizmu kriminalac i izrabljivač radnika dok ne dokaže suprotno, te da je dužnost države brinuti o svemu i svakom.

Marksisti tako i nakon pada socijalizma u Bosni i Hercegovini nastavljaju biti pristuna, dobro uvezana i snažna struktura koja zauzima bitne pozicije u društvu: od akademskog života preko nevladinih organizacija, kulture do medija, i u skladu sa svojim uvjerenjima i doktrinom odgajaju nove generacije.

Koliko su ove strukture u društvu zapravo još uvijek jake i koliko njihovu moć nipošto ne treba potcjenjivati, pokazali su masovni protesti 2014. u nekoliko gradova s bošnjačkom većinom kada su, nakon rušenja nekolicine kantonalnih vlada, pokušali u praksu provesti marksistički eksperiment s „plenumima građana“. Ono na šta je mali broj tada obratio pažnju i bio svjestan je da su „plenumi građana“ zapravo ideja koju u svijetu zastupaju pojedini sljedbenici radikalne marksističke ljevice. Plenumi prema njima treba da budu novi (socijalistički) zakonodavni organ u kome bi pravo učešća imali svi građani i koji bi zamijenili predstavničku demokratiju i klasične parlamente kao buržoarske institucije koja personificira interes vladajućih klasa. Uporedo s tim, samoprozvani lideri građana i vođe plenuma izlazili su javno i sa spiskovima zahtjeva, koji su bili jasno obojeni radikalno lijevim narativom: od insistiranja na obustavi svake dalje privatizacije preko prestanka zaduživanja kod MMF-a do većih socijalnih davanja. Naravno, uslijed vlastite neorganizovanosti i nedostatka sredstava cijeli ovaj perfidni pokušaj „revolucije“ u svega nekih mjesec dana završio je potpunim debaklom. Ipak, sama činjenica da su proteste i nezdovoljstvo građana određene radikalno lijeve grupe pokušale iskoristiti za provođenje vlastitih marksističkih iluzija u praksu, pokazuje koliko su te strukture i dalje prisutne i snažne u društvu.

Naravno, s obzirom da je BiH mala država potpuno zavisna od šireg političkog i ekonomskog konteksta evropskog kontinenta na kojem se nalazi, ne postoji opasnost da bi marksisti ovdje mogli preuzeti vlast, još manje da bi u većoj mjeri bilo šta od svojih ideja mogli početi provoditi u praksu. Njihov pokret u našem društvu nije masovan, nemaju organizacione sposobnosti, niti širu podršku stanovništva da postanu vlast.

No njihova enormna prisutnost u akademskom, kulturnom i medijskom životu Bosne i Hercegovine uveliko je doprinijela oblikovanju javnog mnijenja i sistema vrijednosti u našoj zemlji, čineći BiH nespremnom za proces tranzicije i ostvarivanje uspjeha u okvirima globalnog kapitalizma. Marksisti možda ne vladaju Bosnom i Hercegovinom, ali  u njoj uspješno održavaju sistem vrijednost antikapitalizma, sklonosti ekonomskom egalitarizmu, beskrajnog oslanjanja na državu i prezira prema tržišnom uspjehu i privatnom poduzetnišvu.

Izvor: liberalniforum.com