Nihad Filipović
Formalno (proceduralno) se kod nas često doživljava kao nepotrebna smetnja, gubljenje vremena, nešto što nam nije trebalo i bez čega se može, pa se odluke koje se tiču miliona donose voluntaristički, preko koljena, ishitreno i sa debelim i nepomućenim uvjerenjem u ispravnost.
To je ista ona svijest što je i u onim bivšim jugoslavenskim vremenima harala javnim prostorom. Svijest je to na zasadima makijavelijanskog razumijevanja politike – cilj opravdava sredstva. Pa ako su ciljevi naši i progresivni su, (a kakvi drugi mogu biti nego progresivni, jer su naši), onda su sva sredstva dozvoljena; pazite – sva, znači i moralno nakazna i s onu stranu prava.
Na tragu je to konsekvencijalističkog koncepta u razumijevanju dobra i zla, gdje, ako naši postupci (radnje kojim težimo nekom cilju) konsekventno proizvode više dobra nego zla, onda su isti dobri i poželjni. U polazu ideje je podrazumijevala postupke koji su s ovu stranu prava i etike, ali u praksi politička teorija, a onda i politički operatori su to pervertirali i preveli i na postupke mimo etike i prava. Znači, bez obzira što su naši postupci moguće nemoralni i u sukobu sa pravom, tj. setom normi i proceduralnih pravila koje smo društveno dogovorili i usvojili, uz obavezu da ćemo ih se pridržavati, ako proizvode poželjne rezultate, oni su dobri.
To ego-bahato i voluntarističkog svođenja prava na ono što odgovara meni (nama), pokojni jugo- konsekvencijalistički balanser i makijevalista numero uno, Josip Broz je to jednom prilikom, obraćajući se sudcima u Hrvatskoj tokom obračuna s tzv. hrvatskim proljećarima, izrazio riječima:
Pustite zakon. Nemojte se držati zakona kao pijani plota.
Milošević je poslije, kada je njemu uztrebalo, to okrenuo u: Pustimo statut, biće onako kako narod želi; što je, jel'te isto, jer se u oba slučaja svodi na – pustimo proceduru biće onako kako JA tj. MI vladajući odlučimo.
„Ne mislite, drugovi, da tražim nekakav oblik revolucionarnog pravosuđa. Što će nama ’pravosuđe’? Mi smo u ratu, na najnemilosrdnijem frontu, jer neprijatelj napreduje pod maskom, a to je borba na život i smrt! Predlažem, zahtijevam, stvaranje organa koji će na revolucionarni, izvorno boljševički, način obračunati s kontrarevolucionarima.“
Naprijed citirana izjava je Feliksa Dzeržinskog, osnivača Čeke, od 7. prosinca 1917. koju je on prenio narodnim komesarima tzv. Sovnarkoma (Vijeće narodnih komesara, de facto sovjetska vlada u tom vremenu).
Eho te izjave nalazimo u rečenom Titovom obraćanju sudcima SR Hrvatske kada ih je pozvao da se u postupku sa hrvatskim proljećarima, ne drže zakona kao pijani plota. Naravno, druga su vremena i okolnosti, nije bilo potrebe “proljećare” fizički likvidirati, ali da jeste, i u tome je poanta – bili bi i ubijani. Kao što i jesu, u jednom drugom vremenu i oklnostima, od 1945. pa dalje, u toj prvoj fazi izgradnje Novog svijeta, nakon kraja rata u ratu u Drugom svjetskom ratu, politički protivnici bivali redom likvidirani. Na desetine i stotine hiljada njih! Jer, cilj je bio u korijenu sasjeći svako opoziciono mišljenje i konkurenciju “našem” vladanju.
Razumijete? Cilj opravdava sredstva.
Jer oni koji ne razumiju pogubnost ovakvog rama u mišljenju, a takvi haraju našim javnim prostorom, uopće ne razumije šta je civilizirana uljuđenost i da nje nema bez prava i proceduralnog i institucionalnog reda.