Zlatko Dizdarević, foto – The Bosnia Times
Nihad Filipović
Kada mi u diskusiji na nekoj od fejs-ćenifa spomenu, kao bajagi neki argument, Dizdarevića Zlatka i neke od njegovih brojnih, kilometarskih papazjanija kojim zagađuje medijski prostor Regiona, meni vazda na um padne onaj Trofrtaljkin hit – Drž’ se kćeri tvrdog kursa, i onaj blesavi naslov iz jednog srbskog tabloida – Kako su Dari Bubamari spale gaćice na koncertu.
Ljudi božiji, Region ga citira ko kakva klasika. A njemu u svakom tekstu, u svakom javnom nastupu, non-stop – gaće na koljenima… No, za priznati je, tip se postojano drži tvrdog kursa!
Jedan iz kaste privilegirane djece komunizma, tip koji postaje urednik najvećeg republičkog dnevnog glasila, sarajevskog Oslobođenja, u njegovoj 24 godini (1972. g.), gdje onda pravi vrtoglavu žurnalističku i diplomatsku karijeru i medijski nam ne silazi sa grbače slijedećih evo skoro pa 40 godina, nema taj kapacitet, taj obraz i to poštenje, e da se samo-oslobodi mentalne blokade laži njegovih formativnih godina, na kojima se živjelo, na kojima su se karijere pravile i koje su na kraju krajeva i od njega napravile, u njegovoj 24 godini, Cecu jugoslavenskog i bosanskog žurnalizma…
Prvo naime ide intelektualno prostituiranje, a onda – po Marfijevom zakonu, koji kaže: Ako stvari mogu krenuti na gore, i krenuće – onda se, prirodno porađa estradni politički kič kao kultura.
Kič u političkom mišljenju je plitak (lažni) intelektualizam, što pali lažne emocije, kojima je cilj navesti konzumenta da povjeruje kako se radi o nečemu strašno ozbiljnom ili nečem nevjerovatno prostom (jednostavnom), dok se u stvari radi o običnom ideološkom trabunjanju i farbanju jaja.
Slijediti politički dizkurs koji se temelji na potrošenim historijskim ličnostima i propalim ideologijama ili sistemima, bez spremnosti na kritičko sučeljavanja, teorije i prakse, činjenica života juče i danas, znači vrtiti se u beskrajnim raspravama gluhih (kakve godinama gledamo u bh. medijskom prostoru), koje nemaju šanse da ikad proizvedu konsenzus oko bilo kakve ideje zajedničke budućnosti.
Sve dok se ne suočimo sami sa sobom, sa svojim iluzijama, ne odbacimo neokomunističke ili neofašističke parole, ne shvatimo da je to jedno te isto: zlo, mrak, crno i crveno – krv i smrt, i jedno i drugo guba dvadesetog stoljeća; sve dok se to ne razumije, nama se ne ukazuju putevi izlazka sa historijske stranputice na koju nas je bacilo dvadeseto stoljeće. Što znači da i dalje ostajemo prostor historijskog kašnjenja.
A na kraju krajeva, između Cece Dizdarević, taman da je tri puta počasni doktor Visoke škole za diplomaciju i međunarodne odnose iz Ženeve, i pokojne Mice Trofrtaljke, vazda biram Micu! (Šta su, u ime božije, uopće počasni doktorati? Parada sujete i interesne deklaracije; neko sa Cecinim karijerističkim vjetrom u leđa što ju je u startu izbacio najmanje deset startnih pozicija ispred konkurencije, do sada je imao osvojiti naviše cehovsko priznanje – Pulitzerovu nagradu; ali hej, to se ne dodjeljuje počasno. Valja poštivati visoke standarde zanata i valja to zaraditi).
Zato, između Cece Dizdarević i Trofrtaljka, biram Trofrtaljku. Jer, Mica je bila, pokoj joj duši, nepatvorena, prirodna, žena s osjećajima – i za čvrst kurs i za business, sa gaćama na pravom mjestu u pravom trenutku, a počasni doktor Ceca Dizdarević je počasna trečerazredna turbofolkerka, kamenjarka takorekuć, sa gaćama non-stop na koljenima.
Džemaludin
Poznat je i po tome sto je zajedno sa svojim SK drugom Zlatkom Dukicem,bio novinski egzekutor,namjestene afere Husein ef Đozi /Poric-Bugojno/ koja je zavrsila naprasnim preselenjem ovog uglednog alima.