Na naslov mog komentara Bog Marx pao na tjeme, uz jednu objavu na face pshijatriji gdje se kritikuje marksistička blasfemija što hara opozicionom duhovnošću postratne Bosne, imao sam jednu prijateljsku primjedbu poslanu u inbox; biva, možda naslov u kom se Marx (dakle čovjek) stavlja u božansku ravan, nije najsretnije odabran… Tu pomislim, šta bi tek bilo kazano da sam stavio naslov – Kada bogovi padaju na tjeme, odstranjujući personifikaciju, a žonglirajući riječima i osjećajima, na tragu naslova poznate filmske komedije Mora da su bogovi poludjeli – The Gods Must Be Crazy, (koprodukcija Južnoafričke Republike i Botsvane), gdje s neba Bušmanima u njihovu pustinju gruhne iz aviona ispala prazna staklena boca, za koju oni misle da je direktno od njihovih bogova poslana im, kao što je i sve što ih okružuje i njihove životinje od kojih žive i sve ostalo – od Bogova dato, pa se najprije osjećaju počastvovani, ali oko koje boce potom, jer je jedna i s ograničenom mogućnošću upotrebe, nastaju nesporazumi i neočekivani sukobi, pa pleme odluči da, iako počastvovani, bocu kako-tako ipak vrate bogovima.
To pomislim i u trenu odlučim – stavit ću baš taj naslov na kozeriju koju imate (ne)sreću upravo čitati. I tako i uradim.
Ali, ne, nije naslov – Kada bogovi padaju na tjema, radi provociranja najdubljih osjećanja ljudi, nego je upravo zbog blasfemije kojom nekih ljudi, dovodi neke ljude, u poziciju sveznajućih bogava na zemlji. Ti ljudi su gotovo u pravilu agresivni ateisti (naglasak je ovdje na “agresivni”), dakle ljudi koji ne vjeruju u Svemogućeg Absoluta, koji nema početak, nema kraja i sveprisutan je, a stvaraju bogove od ljudi (!) u težnji bajagi stvaranja dženeta (raja) na zemlji. U tome je nakarada i stvarna blasfemija tog mišljenja.
No, kada sam već na tome, iako moja ne dobacuje daleko, ipak imam potrebu kazati: religija me nikada nije zanimala u mjeri da bi bila predmet mog dublje interesa, ali koliko sam u onaj vakat, kada je ateističko uvjerenje bilo vladajuće, bio protiv službenog tretmana religioznih, (koji su bili slobodni vjerovati i vjeru ispovijedati, ali su im mnogi karijeristički putevi s tog razloga bili blokirani), toliko sam danas protiv tog kameleonskog, karijerističkog, promotivnog i interesnog demonstriranja vjerovanja.
Masa ih je do juče bilo u crvenom fundamentalizmu sa crvenim knjižicama, a danas su sa zelenim ili koje već boje idu uz pravoslavne i katoličke talibane. Eno su neka ispitivanja pokazala da Bosna i Hercegovina spada u sam vrh evropskih zemalja sa najreligioznijim stanovništvom.
Razumijem da je moguće mijenjati uvjerenja, razumijem da ih ima, te su dočekali da konačno javno, bez ustručavanja koje su nametnule konvencije vladajućeg represivnog sistema na mišljenje, demonstriraju ono što je oduvijek bilo dio njihove duhovnosti, razumijem da ih ima, koji, bez zadnjih misli, tek ljudi žele mir sa svojim okruženjem, staju u vrstu na način – kud ostala vojska, tud’ i mali Mujo.
Gospodin Vidonja, vazi na političkom mitingu.
Ali – i ovdje sada s opore zbilje prelazimo na polja fantazije – možda bi stvarni pomak od onih popova i hodže što su onomad, kada su bogovi olovom ućeravali ljude u dženet na zemlji, pred našim plastičnim jugokomunističkim bogićem, klanjali se i ljubili ga u ruku, do ovih danas političara-lidera naroda, što se klanjaju i ljube ruku, svaki svom popu i svom hodži, (ili su pak u takvoj simbozi s klerom da se tu ne zna ko je prelat, a ko pastva, ko popuje i ko vazi, a ko vodu nosi i zalijeva), možda bi, velim, pravi pomak bio, ako bi se ti mali plagijatori velikih narodnih lidera, bez obzira na konfesionalnu pripadnost i narodno osjećanje, krenuli klanjati, krstiti i islamski moliti na ulazu u anamo njiove crkve i tamoka u te njiove “džamije.
Zamislite Dugonju, Trbonju i Vidonju. Nije teško, viđamo i srećemo ih svakodnevno, a što je u oku, to je tim prije u mašti.
I zamislite drugovi i gospoda Dugonja i Trbonja, došli u politički Teheran, pardon Sarajevo i izrazili želju da svjedoče namazu vjernika, te ih odvedu do Begovu džamiju, gdje stanu iza zadnjeg safa ili eto, makar neđe postranice, pa radoznalo posmatraju. Ne moraju otklanjati, golemo je to za njih, posebice za hrmpaliju Trbonju, (nemere od trbuha hodati, a đe će tek u struku savijati se kako u molitvi valja, pa jel’ tako); ali, mogu na kraju oba dići ruke zajedno sa klanjačima i glavom lijevo, pa desno i kazati – Amin?
Što da ne? Bog je jedan.
Drug i gospodin Trbonja na turskim markicama.
Možete li to zamisliti? Jer, eno su oboica otišli u Jerusalem i pred Zidom plača stavili hebrejsku kapicu na kraišku i ercegovačku glavušu i u procjepe Božijeg kamenja s ušima stavili papiriće i na papirićima svoje snove-svoje želje. Kulturno je to, pristojno je i politički, pa i nadasve humanistički korektno. Što onda ne bi bilo korektno i ljudski i kako god hoćete, da urade opisani gest dobre volje jednom kada se nađe u Teheranu, pardon, u Sarajevu.
Je li ovo čudo očekivati od njia? Poznavajući druga i gospodina Trbonju, naravno da jeste. Zato i kažem – zamislite tu scenu. I zamislite impakt takvog njegovog gesta.
(Ako su ga Turci ko zna s kojeg razloga već stavili na markice, Bosanci bi ga garant nakon ovakve geste makar ubronzili i metnuli ispred ulaza u Staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu i pred ulaz u Begovu džamiju na Baš-čaršiji. Ga-rant!)
A poznavajući druga i gospodina Dugonju, jegulju s predziđa bespuća civilizacije Nedođimije, uvjeren sam da bi taj jedva takvo šta dočekao – samo mu još na europski um, jel'te, nije palo.
(Što je šteta, jer ako ga je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ko zna zbog čega, jel'te, počasno promovirala u doktora znanosti, Bosanci bi ga nakon takvog gesta, garant promovirali makar u počasnog faraona piramide Sunca u Visokom. Ga-rant!)
I zamislite gospodina Vidonju, gdje i on otišao u Jerusalem, pomolio se u Al Aksa džamiji, a onda sišao pred Zid plača, metnuo hebrejsku kapicu na bosansku tintaru i obavio ritual ubacivanja listiće u procjep Božijeg kamenja s ušima s njegovim snovima – njegovim željama.
Ili, ako je ovu golemo za očekivati od njega čak i u mašti, zamislite, eto, otišao u Luku Banju, radi uroka, pljunuo Tri u Vrbas sa Zelenog mosta, odklanjao namaz u Feradija džamiji i prisutnim hodžama održo politički govor, pa izrazio želju zaviriti u Crkvu Hrista Spasitelja. I odvedu ga domaćini tamo, a on na ulazu i izlazu se uljudno prekrsti na način pravoslavnih.
Što da ne? Jednako je to kulturno, pristojno i politički, pa i nadasve humanistički korektno, kao i ono stavljanje hebrejske kapice u znak poštivanja i razumijevanja domaćina, njegove vjere i njegove historijske muke.
A je li i ovo čudo od gospodina Vidonje očekivati?
Pravo rečeno ne znam; zato i kažem – zamislite tu scenu. I zamislite impakt takvog njegovog gesta.
Baš fantazija, jel'de? Jer, treba puno još nešto da se složi u kulturi i razbuca u nekulturi, e da bi tako krenuli mali plagijatori velikih narodnih lidera. Tada bi oni, možda odčepili i prevrnuli od malih plagijatora u velike lidere. Možda, možda. Eto, hajdemo fantazirati, makar za početak i samozavaravajući se.