Giorggia Deidda je rođena 16. avgusta 1994 u Fodži (Italija). Dobitnik je dvije značajne nagrade za poeziju. O njoj književna kritika kaže da je predstavnik tzv. ispovjedničke (konfesionalne) poezije na tragu Ane Sexton i Silvije Plath. Ovdje prilažemo prevod dvije njene neobjavljene pjesme.
Sa italijanskog preveo: Erman Jakupi
Izbušena lobanja iz
koje se nazire lice
rasuto,
zatvor zaborava,
konaćno oslobođenje –
ja ne osjećam drugo do
bol iskopanu u stijeni –
i nebeske slike
čiji imago smeđkasto nebo
ne pretvara u riječ,
moćne fumigacije
ja koje su uzdiže ka Bogu,
maleno u svom neprekidu,
dnevni leptiri zalutali su u noć
među noćne.
To nije jedno zbogom, budućnost
nas čeka kao talas.
Hrist nam je zvijezde obećao
I svo nebo sakriveno
iza konkavnog mjeseca, jedna
kost posmatra zbunjena
slike nepokretnog naroda,
spiralu djece
koja se vere
uz svijest,
nema ništa vrijednije
od ljubavi,
tako su lijepi vrištući konji,
tako lijepe
tvoje zelene oči, tako lijepe,
tako lijepe
i tvoje zamračeno lice
koje se smije i miluje mi
bore
blizu mene, blizu srca i vena,
u suncu ja umirem, ja se rađam
u tmini
u zraku sunca težim ka krovovima
svijeta,
kao mačka koja se penje
po stepenastim ramenima.
Kad bih mogla reči koliko te
volim,
imala bih oko nogu zemlju
i sve planete,
blago i talase mora,
jer ja te vidim svud naokolo.
Sedmi pečat je
dovršen,
letićemo zajedno,
borićemo se i letiti
i opet boriti,
u dubinama oblaka
prije no što završi dan,
i duh će nas voditi.
…………………
Škripe kosti
u dodiru sa hrapavom
kožom,
osjeća se neodređen miris
cvijeća u kadi.
Osjećaj kad zalazi sunce
je uvijek isti
potok krvi;
udari jednom i pada neprekidno.
Znam zašto su stvari
prestravljene;
gurnuli smo ih na ivicu
provalije
i ostavili ih tamo da se skoro
sunovrate u prazno gusto
gusto.
Bit ćemo bolje osobe
kada
ništa postane zemlja na kojoj
ćemo ljubiti pretke,
na kojoj Džudita hodaše
bosa i usijana.
Istinska večer se promatra
kao noć,
bez zvijezdanih svjetlašaca,
crna i prikrivena smrt je ona
koja razdvaja vatru
ne dodirujući je
niti žudeći za njom.
Izravnaj brigu
napravi od nje zrak,
mirno se može plivati
brčkajući se u blatu.
Od sada pa nadalje vratićemo
nebu ono što najviše voli
i bićemo mi
rađajuće zvijezde.