Skender Kulenović
(Iz zbirke proze- Gromovo đule)
Kad god bi krenuo u neko drugo mjesto, otac bi poveo i mene. Obično su djeca teret roditeljima na putu, a kakvo je on zadovoljstvo nalazio u tome, ko će znati. Ali ovoga puta nije mu bilo druge nego da me uzme sa sobom. Bolio me zub, toliko da se od mog jaukanja nije moglo spavati. Zubara u kasabi nije bilo, a berber, koji je čupao zube, ili je otišao na front, ili me otac nije htio da pušta njemu pod kliješta, tako mi je nešto mutno ostalo u sjećanju.
Nekakvim poslom išao je u Zagreb, pa me poveo da mi se tamo izvadi zub. Mislim da mi je tada bila šesta godina. Sjećam se da me otac stalno držao za ruku, ili ja nisam ispuštao njegovu. Sve je ovdje bilo – da čovjek ne povjeruje očima. Kad sam o velikim gradovima slušao, moja zamišljanja bila su sasvim drukčija: kuće, ljudi, sve je to ostajalo zavičajno, samo sam sve povećavao do neba.
Imao sam pravo. Činilo mi se da me diže do neba – zubar dok mi vadi zub! I vrištim dok mi vadi zub. I vrištim do neba. Ali sve uzalud: sestre, jedna mi drži ruke, druga glavu, otac noge, a u vilice mi uvaljena nekakva baglama. Više nego što me boli, ljuti me što me doktor prevari: reče da će sutra vaditi, a sada će samo pogledati. Pa mi iščupa još jedan zub. Poslije, jaučem i bijem ga:
– Što si mi slagao!
Svi se smiju.
Otac me odvede u hotel, sobarica mi donese šolju mlijeka, koju prolih kroz prozor, vjerovatno nekom na glavu. Zaspah, san odnese bol. Najviše me uzbuđivao asfalt: jedva čekam da me otac povede nekud. Najradije bih skinuo cipele pa trčao njime – kao toplim utabanim našim puteljcima kad se digne snijeg. Otac je nosio evropsko “tijesno” odijelo, ovog puta svečano. I ja sam bio savršeno alla franca momče. Prolaznici su sa uvažavanjem zagledali u nas. Stariji. Ali djeca drugačije. Na glavama su nam bili fesovi. To je izazivalo njihovu radoznalost i neku vrst bojovnosti, pa ih se svaki čas skupi iza nas čitav buljuk; viču:
– Turčini! Turčini!
Poneki se još i zatrči, potegne oca za peš od fraka ili mene za tur. Otac odmahne štapom ili opsuje žestoko. Pogdjekad se zavrati da ih rastjera, s njim i ja, oni se razbjegnu, ali nismo napravili ni nekoliko koraka, oni opet. Naročito napasna djeca bila su ona na “rolšuama”. Letjeti na točkovima – to nisam ni u snu sanjao! Molim oca da kupi i meni, on kaže:
– Nije to za naše drljuge. Kupiću ja tebi nešto ljepše. Šlićuge. Pa kad smrzne Jezero.
– Kupi ti meni makar po sobi.
– Hajde, kupiću ti po sobi.
Sva mi je čuda zagrebačka pokazao. Odveo me i u nekakvu veliku zgradu od cigle, punu slika. Najviše sam gledao gole rumene dječake sa krilima, od nagih žena okretao sam glavu, možda još koji konj i junak – ostalo me nije zanimalo. Pun sam bio neke strave, i stalno se držao ocu za ruku ili za frak.
Ali ta strava ništa je prema onoj koja me uhvati u kazalištu. Ne znam ni kud smo ušli ni kuda smo prošli, sjećam se samo: sjedim u prvom redu, praznom, između oca i jedne stare gospođe; iza mene mrak, preda mnom, u suncu, nekakve kule opasane zidinama, ulazi se i izlazi na veliku kapiju. Ništa ne razumijem od svega što se tu zbiva. Tek u jednom trenutku dvojica, pod sjajnim gvozdenim kapama i sjajnim gvozdenim oklopima, potegnuvši sabljetine, potekoše jedan na drugoga. Ja vrisnuh, uhvatih se za oca i gospođu. Gospođa se smije, uze me u krilo, miluje me, kaže da se oni samo šale. Kakva šala, krešu se kao mahniti, zveči gvožđe, pobjegoh ocu u krilo.
– Baš si budala – reče mi otac. – Pa ovo je kazalište!
Ne sjećam se šta bi dalje, ko koga ubi, ili se rastaviše. Ali, na drugom mjestu, gdje je bilo očekivati da će se najviše prepasti, tu od straha ni traga. Naprotiv! Da baš ne propusti nijedno čudo, otac me povede na glasovitu zagrebačku uspinjaču. Kad sjedosmo i vagon poče da malo zuji i, jedva osjetno podrhtavajući, da nas uspinje, otac me čvrsto uhvati za ruku, misleći da ću tek sada u vrisak i bogzna u što. Ja, međutim, od miline, rastem kao patišpanja, i bi mi žao što to tako kratko potraja. Kad iziđosmo, kažem ocu:
– Hajmo još jednom!
– Hajmo.
Pređosmo u silazni vagon i ponovismo vožnju. Kad iziđosmo, puče top. Otac iz crvenog prsluka izvadi sat, reče:
– Tačno podne.
– Kako to, – pitam ga – oni iftare u podne, a mi kad sunce zalazi!?
Iftariti znači za vrijeme mjeseca posta, ramazana, poslije dnevnog pošćenja uzeti prvi zalogaj u usta; to biva u zalazak sunca, na pucanj topa.
– Oni, sine, ne poste kao mi i ne iftare. Ono kod njih puca nek se zna da je podne.
Sutradan dođe uspon na Katedralu. Ocu to nije bilo ni na kraj pameti. Doveo me samo da vidim Katedralu izbliza.
– Vidi li se odozgo naš Petrovac? – upitah ga.
– Hajde da vidimo.
Popesmo se na zvonik; ide se komotno, nije onako tijesno kao kad se penje na našu, sad tek pravo vidim, patuljastu munaru. Popesmo se i na drugo odmorište, ono posred zvonika.
Pod nama se sunča, kroz treptaje jare, ogromni pčelinjak grada, u koji silazi, u samo mu srce, jezičak šume nad njim, modre kao dragi kamen na prstenu koji sam vidio kod jedne naše gošće. Poljem van grada zabliješti na mjestima traka rijeke, kao da neko, sad viđen sad zaklonjen, trči noseći plamen u rukama. U daljini se plava planina topi u plaveti neba. Jesu li ono planine, ili se zgrušao komad neba?
Vidim, mom Petrovcu ni traga, pa pitam oca:
– Na koju je stranu naš Petrovac?
Otac razgleda, omjera, pa će: ovako. Beskrajna ravnica koja ulazi u nebo.
– Pa kako da se ne vidi, kad ga ništa ne zaklanja?
– Daleko.
Kad siđosmo, zbog nečega mi odlaknu: hvala bogu, stojim na zemlji, ljudi su opet ljudi, a ne mravi kao odozgo. Čini mi se da smo već vječnost, jednu slatku vječnost u Zagrebu, i bi mi žao kad osjetih da je došlo vrijeme povratka. Osjetih to po silnim očevim kupovinama. Noge me već zabolile trčeći za njim od dućana do dućana. Trgovci vide da je to neki veliki turski gospodin, pa skaču pred njim na noge i samo gledaju kud mu idu oči. On samo plati i rekne neka mu se to pošalje na hotel.
– Prosim lepo, gospon beg!
Prose, kažu, a ne vidi se da su baš sirotinja. Krivo mi je na sebe i sad što ovako dobrog oca i ovako uglednog bega na kraju obrukah ne može biti gore. Taman da iziđem iz jedne kristalne radnje, ja u plač! Svi se sletiše oko neme, pitaju me i pitaju se šta mi je, a ja se samo kreveljim gnjecavo i očajnički. Dok neko ne ugleda lokvu poda mnom. Nisam više mogao izdržati. Sramota me bilo ocu da kazujem da mi je nužda, a vidio sam da se ni nema gdje među dućanima, pa sam odlučio da trpim do hotela. Ali priroda je bila jača od mene. Šta je bilo dalje – zamračenje je u mom sjećanju.
Puno zamračenje je oko svih tih mojih zagrebačkih doživljaja, samo oni, odvojeni tako jedan od drugog, svijetle u meni kao krijesnice u tmini. Ponekad ih ovako skupim u nevini buket sjećanja, i milujem ih očima, a i rukom bih, da se to može.